Pojedini sarajevski mediji i, posebno, tzv. lijeve bošnjačke stranke čine sve da Hrvatima ogade zajednički život sa Bošnjacima, piše Hrvatski medijski servis.
Na svaki novi zahtjev za ravnopravošću i racionalnijim, funkcionalnijim i pravednijim uređenjem BiH, sarajevski ljevičari i njima skloni mediji, utrkuju se u žestini napada i pokušajima diskreditacije hrvatskih političkih prvaka, posebno lidera HDZ-a i HNS-a Dragana Čovića. Otišli su toliko daleko da mržnja prema ravnopravnosti Hrvata postaje glavni pokretač njihova ujedinjenja i jedina politička agenda.
U hrvatofobnim istupima i kriminalizaciji legitimnih hrvatskih političkih zahtjeva, prednjačii Reuf Bajrović, predsjednik tzv. Građanskog saveza, navodi ovaj servis. Ovaj bivši SDP-ovac i DF-ovac tako je Čovićev poziv za izmjene izbornog zakona, kako bi se osigurala institucionalna ravnopravnost Hrvata, te prijedlog za preuređenje BiH kako bi ona postala pravednija i funkcionalnija država, nazvao “pozivom na nasilje”, a Hrvatski narodni sabor, koji čine predstavnici svih hrvatskih političkih stranaka “nastavkom udruženog zločinačkog poduhvata”.
U sličnom maniru su i rekacije SDP BiH i DF. Lider stranke koja je u dva navrata majorizirala Hrvate, Nermin Nikšić pozvao je SDA da izabere “između HDZ i Bosne i Hercegovine”. Legitimne i argumentovane prijedloge hrvatskih političara “sarajevski ljevičari” redovno nastoje da diskredituju stigmatizacijom da su to zahtjevi za “podjelu zemlje“, “razgradnju države”, “napad na ustavni poredak”, nakon čega Komšić, Nikšić i Bajrović horski pozivaju sve “patriotske probosanske snage” da se udruže u obrani BiH.
“Patriotskih snagama” u pravilu se pridruži i Stranka za BiH, Sefer Halilović i njegov BPS, pa Naša stranka i Predrag Kojović. Na kraju na poziv opozicionih “probosanskih snaga” Bakir Izetbegović i njegova SDA, izjavom ili saopštenjem, potvrde protivljenje “daljnjim etničkim podjelama, federalizaciji i trećem entitetu”, a zapravo bošnjačko političko jedno(bez)umlje koja ne ostavlja prostor za bilo kakav dijalog i argumentovanu raspravu o onome što traže predstavnici jednog naroda.
Nakon što se izredaju “probosanske, patriotske snage” završni udarac Hrvatima, odnosno Čoviću, kao personalizaciji legitimnih hrvatskih težnji, trebaju zadati sami Hrvati. Tada na scenu stupaju; kukići, pejići, gojeri, lijanovići, jurišići i ini politički Bošnjaci hrvatskog imena, drukeri velikobošnjačkog hegemonizma, koji su za “pet minuta medijske slave” i(li) kakvu sinekru, spremni da osujete svako nastojanje svojih sunarodnika da se izbore za ravnopravnu poziciju u BiH. Pa i nebuloznim tvrdnjama kakvo je ono “uglednog akademika” koji je “protiv ravnopravnosti Hrvata, ako to vodi u podjelu BiH”.
Bošnjačka politička i medijska scena upinje se iz sve snage da očuva BiH i usreći svoj narod uskraćivanjem prava drugom suverenom narodu, ustavnom konstituentu te države, i sotonizacijom njegovih političkih predstavnika. Zaboravljaju kako Hrvate u BiH nije uništilo ni 500 godina otomanske tiranije, pa neće ni njihova propaganda. Nijednom narodu kroz istoriju nije se uspijelo ubiti težnju za slobodom, pa neće ni Hrvatima. Propadali su samo oni koji su druge tlačili i pokušavali politički potčiniti. Hegemonizam im se uvijek vraćao kao bumerang, zaključuje Hrvatski medijski servis.
