Bošnjački odnos prema Aliji Izetbegoviću i Јosipu Brozu Titu pokazatelj je iracionalne podvojenosti i odsustva istorijske svijesti u stvarnosti oktroisane nacije, piše Dževad Galijašević u autorskom tekstu “Sarajevski glogov kolac za Aliju, Tita i Bosnu”, za Fond strateške kulture.
Tekst prenosimo u cijelosti:
Bošnjački odnos prema Aliji Izetbegoviću i Јosipu Brozu Titu pokazatelj je iracionalne podvojenosti i odsustva istorijske svijesti u stvarnosti oktroisane nacije. Uvjeravajući sebe i druge da mogu podržavati i poštovati ove dvije potpuno sukobljene ličnosti, politike i civilizacije, Bošnjaci izbjegavaju da se suoče sa nekoliko važnih činjenica:
Da su sa Alijom Izetbegovićem ubili Tita i sve ono što na Tita podsjeća. Političku suštinu koja se dičila socijalizmom i samoupravljanjem, manifestacijom klasne svijesti isticanjem vlasti radničke klase, avangardnu ulogu Saveza komunista Јugoslavije; zatim Titovim, javno proklamovanim, ozakonjenim i agresivnim ateizmom; konceptom “bratstva i jedinstva” u međunacionalnim odnosima; nesvrstavanjem na međunarodnom planu uz otvoreno protivljenje NATO paktu, jednako, kao i Varšavskom; potpuno besplatnim obrazovanjem i narodu prilagođenoj besplatnoj zdravstvenoj zaštiti… Danas od toga ništa ne postoji, osim devet ulica i trgova koje nose njegovo ime, u vrijeme kada u kapitalističkoj Italiji, kojoj Tito silom oduze Istru i darova je Hrvatskoj, ukupno sedam ulica i jedan Trg nose Titovo ime.
Da se ne prizna potpuno odsustvo pamćenja i nacionalna nezahvalnost a posebno radikalizacija, Bošnjaci brane ove nevažne mrvice pamćenja i tragove postojanja Tita i njegove epohe. Naravno, ovo nije još jedna o Aliji Izetbegoviću i njegovoj krivici – o kome se pisalo i piše, na istoku i na zapadu, djelom zbog političke korektnosti (kao i u knjizi “Kritika Bošnjačkog uma” Tarika Haverića) da se za ovu civilizacijsku stranputicu i sramotu ne optuži cjieli jedan narod – narod koji je stvorio vođu Aliju prema svojoj ograničenoj viziji i istorijskoj mjeri. Ma koliko često i otvoreno analizirali lik i nedjela Alije Izetbegovića, vrijeme je suočavanja sa pravom istinom: on nije uzrok bošnjačkih problema, nego njihov jasan izraz i teška posljedica.
Štaviše, Alija nije istorijska ličnost koja je oblikovala politička stremljenja i nacionalna osjećanja kod Bošnjaka. Mnogo prije njega pokazivao je ovaj narod ambiciju da vrati društvene odnose “baliluka”, u kojima se lagodno živjelo 400 godina, u doba kad su hrišćani bili obespravljena raja i ništa drugo. Јoš u vrijeme Mehmed Paše Sokolovića, koji je kao veliki vezir (1565-1579) služio tri sultana: Sulejmana Veličanstvenog, Selima II i Murata III do njegovog ubistva 11. 10. 1579. godine, nije bilo Alije ali se ipak našao “retardirani” derviš iz Visokog, koga će Paša primiti u odaje i biti od njega ubijen. “Retardirani derviš” bio je povezan sa prvim istanbulskim radikalnim imamom Kadizade Mehmed ef. Efendi (rođen 1582. u pokrajini Balikesir – a umro 1635), hodžom koji je u Bašeskijinim ljetopisima označen kao tvorac “vehabijskog radikalizma”, dva vijeka prije Abdul Vehaba. U tako ogromnom Osmanskom carstvu, ubica Velikog vezira i Paše došao je iz Bosne, 450 godina prije Alije Izetbegovića.
I ne samo to – ratovanje bosanskih džihadista protiv Carske Rusije, pod Ozijom i Hoćinom (koji je danas u Ukrajini) borba za spas Osmanskog carstva u Bosni od Austrougarske pa odbrana Austrougarske od slobodarskih tendencija u srpskom narodu; pa zločini u Drugom svjetskom ratu; Osman i Džefer Kulenović kao Pavelićevi doglavnici u NDH; pa palestinski muftija el Huseini i 13. SS divizija, zatim Pandžina i Huskina milicija, ustaška islamska zajednica i njene strukture poput “El hidaje” i “Mladih muslimana”… otkrivaju tendenciju i istorijsku nit: tražili su bosanski muslimani takvog kao Alija i oblikovali ga za sebe, prilagodili a prividno slijedili.
Alija je izraz narodnog ludila. Iako nije stvorio to ludilo, on mu je svakako dao krila.
Očigledno je da nisu baš dovoljno naučili agresivni među Bošnjacima, koji u svim kritičnim istorijskim trenutcima prevagnu, nadvladavajući racionalne sunarodnike; ni elementarne davno proživljene stvari: kako biti velikodušan, prema sebi jednakim narodima, skrivajući se iza koncepta lažnog merhameta i velikodušnosti, prema zakonom utvrđenom nižem staležu, stvarajući dojam i iluziju da je riječ o velikodušnosti kad god se ne ubija ili muči a moglo bi se; ili da je humanost u bacanju mrvica lažnog milosrđa i uljudnom odgovoru na pozdrav komšijskih, poniženih naroda, kojima se vijekovima pripadalo i koji su zbog istorijske tvrdoglavosti uvijek podsjećali i svjedočili o izdaji: o promijeni vjere i islamizaciji, a posebno žrtvovanju za okupatora i zlotvora sa Bosfora.
Sa druge strane, Tito je silom utemeljio Bosnu i Hercegovinu kao državu u kojoj se favorizuju oni Srbi što se odriču srpstva i pravoslavlja; Hrvati koji se odriču hrvatstva i katoličanstva i muslimani koji se odriču srpstva i hrvatstva.
Alija i SDA su Titovo naslijeđe muslimanske nacije srušili i proglasili novu a “staru” bošnjačku naciju, da bi u Dejtonu, uz pomoć Amerikanaca, ukinuli i Titovu Republiku Bosnu i Hercegovinu i proglasili političkog monstruma za državu, u kojoj su ambicije islamiziranog društva uvijek bile da ovlada konačno nad Srbima i Hrvatima i da to uradi uz pomoć Bakira, Alijinog sina. Te ambicije bile su Trojanski konj u političkom sistemu složene države i pokazale se kao ludačka košulja državi i narodima u njoj.
Sarajevo je danas centar ekstremizma i političkog ludila, dok šizofreno oponaša Sjedinjene Države i Zapadnu, NATO Evropu, u izmišljenoj borbi protiv terorizma, čiju nužnost neprestano umanjuje ili negira. Za Sarajevo je “taj terorizam” samo “propagandna prevara”, kojoj je cilj svrstati Bosnu i Hercegovinu u isti koš sa Al kaidom i Islamskom državom. Zato se u tom gradu nikada ne govori o islamističkom, nego o međunarodnom terorizmu, što znači da se zbog želje da se jednim pojmom izbjegne obuhvatiti milijarda i stotine miliona osoba muslimanskih vjernika ili islam, koristi fluidna terminologija koja obuhvata sve ljude na planeti, kao i sve religije.
Ovih dana, sarajevski magazin “Start” anketirao je brojne javne ličnosti, pitajući ih ko je značajniji za BiH: Јosip Broz Tito, ili Alija Izetbegović. Kao i drugi aktivni političari, i lider “Saveza Za Bolju Budućnost” Fahrudin Radončić je odgovorio na to pitanje u duhu opšte nacionalne podvojenosti koja vlada kod Bošnjaka po ovoj temi:
“Јosip Broz je imao izvanredno veliku historijsku ulogu u priznavanju kontinuiteta državnosti BiH kroz narodnooslobodilačku borbu, njezin jasno definisan status republike i kroz ekonomsko-industrijsku izgradnju između dva rata. Kada je taj period u pitanju, Tito je apsolutno neponovljiva ličnost. Rahmetli Alija Izetbegović je neprikosnovena historijska ličnost u periodu od 1992. do danas. I zaista je teško usporediti ko je više uradio za BiH! Bio sam prijatelj sa rahmetli Izetbegovićem, pa sam subjektivan i prednost dajem Aliji.”
Radončićevu izjavu je prenijela nekada udbaška novina, a danas portal besposlenih i pijanih novinara, “Slobodna Bosna”. Iako Bakir Izetbegović ne govori o Titu ni ružno ni lijepo, omladina SDA nema dileme. Pravi predstavnik mladih SDA, Tarik Dautović, vijećnik Opštinskog vijeća Stari Grad, sin hodže, napisao je na Fejbuku sljedeće:
“I Alaha mi, mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića. I nikome se nećemo pravdati i prilagođavati. To govorim u ime nove generacije Bošnjaka”.
Iako je taj status sutradan naprasno obrisan, ipak je istina da Bošnjaci još uvijek vjeruju u tu odvratnu laž i nacionalnu glupost: da Tito i Alija mogu zajedno!!!
“Čitav nas svijet mrzi a mi to ne zaslužujemo”, u takvom uvjerenju živi glavnina bosanskih muslimana, odgovrajući stvarnom mržnjom na vlastite frustracije i na navodnu mržnju koja dolazi sa istoka i zapada. Tumarajući po tragovima vlastitih, prošlih užasa, ratova, vjerskih progona i robovanja imperijalizmu, fašizmu, komunizmu, Bošnjaci u svojoj dugoj istoriji vide tek neprekinut niz pljački, terora i zločina, masovnih ubistava činjenih za druge u dva svjetska rata i izdaju kulturnog identiteta, istorijskog lica i naličja te, konačno, samoubistvo narodnog entuzijazma.
Užasi bez presedana, učešće u germanskoj matrici industrijalizacije smrti divovskih razmjera u nacističkim logorima, promocija krvavih lakrdijaša i fanatika kao idola za narod, te iskustvo krajnjega zla preobraženog u birokratsku rutinu svakog imperijalnog sistema na Balkanu, čini stvarni bilans mukotrpnog hoda kroz istoriju. Najveće vrline, rad, red i disciplina, stavljene su u službu stravičnih ciljeva, nauka je obeščašćena dok je kultura koja raste iz humusa tradicionalne slovenske suštine ismijana u svim pretenzijama i ambicijama, rušeći, pri tome, zadnje mrvice idealizma.
Bosna, kao zemlja i ideja, bez Hercegovine (koja joj nikada u istoriji i nije pripadala), u interpretaciji prizemnih demagoga iz SDA, lažnih hodža i hadžija, poput boksera omamljenog od udaraca koje je primio, osjeća kako su je zgazili preveliki izazovi i prijetnje, preteške da bi ih nosila na svojim plećima. Na prostoru tog malenog “rta afro-azijskog kontinenta” u Evropi, nestala je nacija a ostala religija, nesposobna da nad sobom provede ispit savjesti zbog istorije prepune leševa, mučenja i otimačina.
Toliko uzvišenih djela, visokih metafizika, istančanih filozofija vezanih za Bosnu, koja uporno skončava u građanskim ratovima, kosturnicama koncentracionih logora, Mathauzena i Јasenovaca, da bi, sa SDA, Alijom i Bakirom, ponudila lažnu viziju Bosne koja na jedinstven način kombinuje racionalnu misao i ubistvo, sistematski stvarajući stroj za dehumanizaciju, što je u 20. vijeku doživilo vrhunac u podmetanju sebi najsrodnijim narodima, Srbima i Hrvatima, najteže zločine, vojne agresije i genocide, u namjeri da sakrije svoje prokletstvo, koje kvari smisao primitivnoj skici islamističke Bosne, praktično se rugajući mogućoj veličanstvenosti u zajedništvu.
Vrhunci misli i umjetnosti poniklih u toj zemlji, u djelima onih koji su je napustili bez žaljenja, predstavljaju se danas kao beskorisni i tragični pečat nacionalnih izdajnika. Bošnjaci prosto nisu pokazali zrno sposobnosti da se kritički prisjete svih nasilja i poniženja koje su nametali drugim, bliskim narodima, uz pomoć Osmanske imperije i feudalne mržnje koja ju je održavala u kondiciji. Posebno, nikada nisu ni pokušali razmotriti mogućnost da osjećaj preispitivanja vlastite krivice bude sastavni dio nacionalne istorije i sudbine.
U prijetećoj pustinji balkanskog divljaštva podstaknutog uvijek iz centara imperijalne moći; u istorijsko-političko-socijalnim okolnostima koji i najgori plan čine mogućim, ta imaginarna Bosne, se javlja kao bolesnik na kontinentu po kome širi svoju zarazu. A na pitanje: tko je kriv, u metafizičkome smislu te riječi, opšte je prihvaćen spontani odgovor naroda: MI NISMO – krivac je na pravoslavnom Istoku te katoličkom i protestantskom Zapadu. Čak, “postoji i tajni savez između svih njih, koji je uperen protiv islama i protiv Bosne”.
Za prosječnog Bošnjaka koji se informiše iz zajedničkog političkog centra SDA i religijskog vođstva, cijeli Zapad i Istok su samo ubilačka mašina bez duše i gospodara koji je “čovječanstvo stavio u svoju službu”. Za takve Bošnjake, baš u duhu Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, Zapad i Istok još uvijek žive u vremenu krstaških ratova, želeći posvuda nametati svoje vrijednosti, izazivajući ratove i užas u Africi, Aziji ili na Bliskom istoku.
“Ne postoji svjetska strahota i zločin za koji Evropa, Amerika i Rusija nisu krivi”, promišlja zavedeni, siromašni i besperspektivni Alijin “SDA-Bošnjak”.
Eto poruke koju, iza deklarativnog merhameta i hedonizma, stotinama godina emituje islamska filozofija Bosne a koja istovremeno zvuči kao glas emancipacije i kao loša savjest svoga vremena. Čitava savremena bosanska misao se iscrpljuje u pokušaju mehaničkog optuživanja drugih, upirući prstom u tuđe licemjerje, nasilje i sramotu.
Tu su i najbolji duhovi izgubili dobar dio svoje suštine. Malo ih je koji nisu podlegli toj duhovnoj rutini: jedni su s aplauzom pozdravljali diktatorski režim komunista, drugi, opet, vjersku revoluciju Alije Izetbegovića a treće je u ekstazu bacala ljepota terorističkih djela, ili su čak podržavali neku gerilu, samo zato što njezini motivi nisu bili protivni islamskoj vrhunaravnoj logici: popustljivost prema islamskim diktaturama – tvrdokornost prema zapadnim demokratijama.
U neprestanom kretanju, kritička misao nacionalne sudbine i istorijskih procesa, isprva subverzivna, okretala se protiv sebe same i pretvarala u novi konformizam, i to takav konformizam, ovjenčan sjećanjem na davnu veličinu, koji lažnu hrabrost pretvara u šablon. Manjak savjesti prestao je biti povezan s preciznim istorijskim okolnostima, i postao je društvena dogma, duhovna hrana, gotovo moneta za trgovinsku razmjenu.
Stvorena je čitava kvazi intelektualna, trgovačka mreža, u kojoj su mnoge hodže i lažni intelektualci unajmljeni da je održavaju, poput nekadašnjih čuvara vatre koji izdaju dopuštenja da se misli i govori, određujući pri tome načine i modele govora i misli.
Dođe li i do najmanjeg odmaka, ti lažni pobornici skrušenosti, u duši sitni pljačkaši i secikese, podižu glas, upravljajući medijima, tom odvratnom čaršijskom policijom govora te izdaju ili odbijaju izdati svoju cenzorsku dozvolu štampe i govora.
U velikoj tvornici duha, oni su ti koji vam otvaraju ili zatvaraju vrata, sprečavajući “bogohulno” primjenjivanje istorijskog skalpela na samome sebi, i rađanje, za njih štetnog, osjećanja kajanja i griže savjesti… To, baš, ni u primisli, ne smije postojati.
Poput svake ideologije, i ovaj diskurs u prvi mah pada u registar apsolutnog principa.
Ne treba ga dokazivati; toliko se stvari čine jasnim: treba samo ponavljati i potvrđivati. Ubijanje dužnosti kajanja vrši ratni stroj na više načina: cenzuriše, umiruje, razlučuje.
Ne sudjelovati više ni u čemu, ne uključivati se u dogovore našega vremena, samo ponekad pružiti podršku onima koji su nas tako uspješno podjarmljivali. Na taj će se način zapravo definisati dvije Bosne: dobra poželjna Bosna stare osmanske paradigme i Bosna koja se sakrila u mišju rupu i šuti, dok je polupismeni, bandoglavi vojnici jedne štetne stranke tumače i interpretiraju, definišući njen istorijski put.
Shvatiti taj paradoks, proniknuti u bošnjačko moralno srozavanje, predstaviti to svojim sunarodnicima na način koji će razumjeti kao izazov promišljanja vlastite budućnosti nakon vjekova lutanja i grešaka, te pronaći teorijske alatke pomoću kojih bi to bilo moguće promijeniti ili ispraviti, upravo je to jedina ambicija ove analize.
Najmanje je tu riječ o samooptuživanju: autoviktimizacija, baš kao i molitva, predstavlja samo simboličan odgovor kad se ne može ništa učiniti, već se radi o uočavanju i suzbijanju političke megalomanije bez granica, koja ne razumije formu ropstva u kome se narod i država nalaze. Na ovom prostoru, domovina i nacija pripadaju vođi i kroz taj odnos najjasnije se definiše istorijska svjest predmetne zajednice: jer domovina je isključivo teritorijalna kategorija a svijest o pripadnosti je feudalna.
Sa iskustvom i velikom prednošću, diplomatski predstavnici sa zapada nastupaju danas prema Bosni, tj. u njoj, sa ciljem da se zadrži u ropskom statusu. Oni su svjesni neminovnosti sazrijevanja bošnjačke zajednice, njenog neizbježnog nacionalnog osvješćenja; oni znaju da se taj proces ni na koji način ne može zaustaviti; zato ga podstiču i ubrzavaju, čak usmjeravaju ka religiji, stvarajući tom prilikom Bošnjacima otvoreni prostor za vjerski radikalizam, uz nužnu kompaktnost zaposjednute teritorije na kojoj će se taj ekstremni duh i ta radikalna svijest ispoljavati i realizovati. Takvim pristupom, oni ujedno izriču presudu “Bosni” u onom istorijskom i državnom obliku kojem Bošnjaci, navodno, teže.
Ispisujući stranice vlastite vjerske samosvijesti i sami Bošnjaci, ovaj put zajedno sa Srbima i Hrvatima, ispisuju posljednje stranice istorije zajedničkog života u BiH. Što u suštini i jeste namjera velikih nacija (Francuza, Nijemaca, Engleza): oblikovati svijest malih balkanskih “pigmeja”, ne uvažavajući istorijske procese koji su formirali odnose na Balkanu; nametnuti svoj sistem vrijednosti i kriterije; omogućiti uzlet poželjne, “nacionalne svijesti”. Samo na taj način je moguće Bošnjacima (toj čudnovatoj evropskoj naciji sa islamskim obilježjima) smanjiti manevarski prostor, a time ukloniti perspektivu razvoja u pravcu moderne, bogate i politički značajne nacionalne zajednice. I tu Bošnjacima niko neće ni htjeti pomoći dok god oni sebe razumiju i tumače neistorijski i nenaučno, kako je to opjevano, u pjesmi, o porazu.
Šta je Bosni Tito i kako je konačno ubijen u Sarajevu?
Priča oko Јosipa Broza Tita i Bosne i Hercegovine, mada prilično jasna, nikada nije ispričana niti je jednostavna; posebno nije u duhu opservacija Fahrudina Radončića.
Istina je da, kao austro-ugarski monstrum od države, BiH predstavlja neistorijsku konstrukciju, koja ipak nije u Drugom svjetskom ratu „stekla pravo statusa Republike u borbi“. Iako je, nakon Prvog zasjedanja ZAVNOBIH-a 1943. godine, poručeno da je Bosna i Hercegovina „i srpska i hrvatska i muslimanska“, samo tri dana kasnije, na Drugom zasjedanju AVNOЈ-a, to nije prihvaćeno. Prilikom dekoracije sale, uoči zasjedanja AVNOЈ-a, Đorđe Andrejević Kun i Antun Augustinčić su izradili grb Demokratske Federativne Јugoslavije sa pet buktinja, kao osnovnim elementima, koje su predstavljale pet naroda Јugoslavije: Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce. Muslimana Bošnjaka iz zavnobihskog „i-i-i“ nije bilo u grbu.
Ustavom iz 1963, kada je promjenjen naziv države u Socijalistička Federativna Republika Јugoslavija, državni grb je sačuvao u osnovi prethodni izgled, s tim što je dodata šesta baklja. Ali ta šesta baklja nije značila da su Muslimani-Bošnjaci priznati i prihvaćeni kao narod. Tek osam godina kasnije, na popisu 1971. godine, Muslimani će dobiti naciju sa vjerskim imenom i velikim slovom M.
U vrijeme raspada SFRЈ, sve bi izgledalo drugačije da Komunistička partija pod vođstvom Tita, nije proglasila BiH republikom a Muslimane nacijom.
Sigurno je da Komunistička partija Јugoslavije (prvo Socijalistička Radnička Partija Јugoslavije (komunista) a na kraju Savez komunista Јugoslavije, zaslužuje objektivan istorijski sud, kao pokret koji je sa periferije političkog odlučivanja izrastao u vodeću antifašističku snagu, sposobnu da rukovodi državom i obezbijedi jedan postepeni razvitak, bez mnogo društvenih trauma u bilo kojoj etničkoj i civilizacijskoj grupi – nastupajući izbalansirano u primjeni raznih metoda iz arsenala nedemokratskih i jednopartijskih uređenja. Može se o tome govoriti i drugačije: cjela ta istorija može se vrednovati na način objektivnog i naučnog pogleda, svakako i bez ideološke mržnje.
Pod vođstvom Јosipa Broza Tita, Komunistička partija Јugoslavije, kao jedina do tada zabranjena politička snaga, djeluje u Drugom svjetskom ratu uglavnom na području na kome žive Srbi, organizujući i upravljajući jedinstvenom antifašističkom borbom za slobodu. Kroz tu borbu dolazi do ujedinjenja jugoslovenskih naroda, pod crvenom zastavom i znamenjem srpa i čekića te do obračuna sa nacionalistima koji su podržali fašističku okupaciju zemlje i njeno komadanje u okviru Trećeg Rajha.
Drugi svijetski rat je, svakako, važna stranica u istoriji naših naroda tj. naroda Јugoslavije, jer, povremeno, narodi i nisu bili „naši“, nego ko zna čiji. Taj rat donosi strašna razaranja, uništenu državnu strukturu, bezvlašće te organizovana i masovna nasilja jednog naroda nad drugim, zvjerstva i zločine, tragove politike i narodne svijesti tog doba, zvane: Јasenovac, Kozara, Јadovno i velike tekuće grobnice, uglavnom Srba i muslimana zvane: Drina, Neretva, Una, Sutjeska, Čehotina…
Njemačka sa svojim saveznikom Italijom te njihovi sateliti (Bugarska, Albanija, Mađarska, uz Pavelićevu zloglasnu NDH) raskomadaše državu, i u takvim uslovima opšteg rasula jugoslovenske vojske, bjekstva „maloljetnog vrhovnog komandanta“ Kralja Petra Drugog iz zemlje i uništenja čitavih naselja – zločina od kojih niko ne bi pošteđen, Komunistička partija Јugoslavije je pokrenula narod u opštu borbu protiv okupatora i domaćih izdajnika (bez navodnika). Naravno, oslobađanje Јugoslavije se mora posmatrati u svijetlu globalnih kretanja na ratnom planu: odbrana i žestoki protiv-udar Crvene armije (Saveza Sovjetskih Socijalističkih Republika – drugom riječju, RUSKE ARMIЈE) – zatim ulazak Sjedinjenih Američkih država u rat, iskrcavanje saveznika na Siciliji, itd; ali, iz herojskog otpora njemačkom i domaćem fašizmu rođena je istinska vojna sila: Јugoslovenska Narodna Armija te zajednički politički vođa, Јosip Broz Tito. Ideologija na koju se oslanjao Tito bila je marksistička.
Ona se nikada nije uspjela podići na nivo opštenarodne ili državne ideologije – ona je uvijek bila ideologija jednog užeg, na vlast orijentisanog sloja, svjesnog ove činjenice – pa su u stvari Kult Tita i sam Tito bili kompenzacija za neprihvaćenu ideologiju.
Kult Tita predstavlja kult ličnosti koja je stvorila vojnu silu; ličnosti Vrhovnog komandanta iz rata, nepogrešivog stratega, samilosnog komandanta koji ne ostavlja nemoćne i ranjene na cijedilu; koji čvrsto i neporecivo kaže, „Prozor Mora Pasti“, i Prozor padne – ranjavanog na Sutjesci (Mit: „spasio ga vjerni pas „Luks“ od sigurne smrti“), stjeranog uza zid, ranjavanog kod Drvara, pritisnutog od Rusa i Amerikanaca – „Odlučnog vođe“ koji je Amerima i Englezima u Trstu rekao „NE“ – koji je Staljinu rekao „NE“ – smijenio Đilasa, Rankovića, Savku i Miku – i rekao „NE“ hrvatskim maspokovcima, srpskim liberalima, albanskoj iredenti na Kosovu… ali, koji je rekao „NE“ i političkoj slobodi i slobodi javnog mišljenja i djelovanja.
Gušenje demokratije na „istoku“ i na „zapadu“ – ravnopravnost Srba i Hrvata u greškama, u zatvorima i logorima – činjenica da sa Albanijom nije htio ni da ima diplomatske odnose (zbog Srba i Kosova), da je sa Izraelom odbio komunicirati (zbog Muslimana kao i zbog Hrvata koji nisu htijeli ni čuti za Židove), ta prividna objektivnost vladanja dovedenog do nivoa surovog kažnjavanja ljudi i naroda – gradila je mit o pravednosti i internacionalnom opredjeljenju Јosipa Broza.
„Druže Tito mi Ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrenemo“, pisalo je na zaglavljima državnih, visoko-tiražnih novina („Oslobođenje“ Sarajevo), na reklamnim panoima povodom raznih manifestacija, sportskih, kulturnih i političkih događaja.
Tako je „Drug Tito“, sam za sebe i sam protiv svih, postao simbol jedinstvene ideologije u jugoslovenskoj državi. Svjestan slabosti komunističkog ideološkog sistema, Tito je povremeno izlazio u javnost sa kojekakvim političkim inovacijama (samoupravljanje, nesvrstanost…) pokušavajući od toga skrpiti osnove kakve-takve ideologije, prihvatljive svim narodima u njegovoj zemlji. Mada je samoupravljanje „izmišljeno“ nezavisno od Tita a na ideju nesvrstavanja je prvi došao Džavaharlal Pandit Nehru još 1946. godine, Tito je bio uvjeren da je kroz ove dvije forme uspio doći na trag osnovama nove ideologije, drugačije i naprednije od lenjinizma. Samoupravljanje je ipak ostalo samo organizaciona mjera nejasne ideološke predstave a „nesvrstanost“ samo jedan aspekt međunarodne politike Јugoslavije.
Teško se može danas, kroz teoriju ili istoriju, sagledati sva dubina ideološke isključivosti i monolitnosti komunističkog poretka kakav je funkcionisao u Јugoslaviji.
Tvrdnja da je u odnosu na druge socijalističke zemlje on bio liberalan je samo floskula i velika laž, koju izmisliše partijski umovi, tragično odvojeni od života i surove realnosti zemlje.
Vlast se dijelila kao i svugdje: na zakonodavnu, izvršnu i sudsku – tako kaže teorija – ali politička vlast bila je ona stvarna i potpuna vlast nad čovjekom, narodima i državom. Katkad je sva sila te političke vlasti bila u rukama samo jednog čovjeka – ponekad se činilo da zemljom upravlja i mrtav čovjek – nekada se ugroženost države znala osjetiti u ataku na pojedinca.
U suštini – zemljom su upravljali komunisti potpuno i odlučno.
Niste mogli biti kandidovani nigdje: ni u sudsku, ni zakonodavnu a ni izvršnu vlast, ako niste komunista. Niste mogli biti oficir u vojsci („Јugoslovenskoj Narodnoj Armiji“), niti ste mogli biti policajac, rukovodilac ili direktor… a nisu vam dali ni da budete „ništa“, jer biti ništa znači ne biti u sistemu. Svi policajci, tužioci, sudije, oficiri i komandiri, konobari, kuhari, poneki hodža i poneki pop – svi su bili dušom komunisti i „u sistemu“.
Doduše, postojao je taj „pluralizam političkog sistema“ koji nije bio višepartijski, ali Savez komunista nije bio jedina politička organizacija u zemlji: društveno-političke organizacije činile su sljedeće strukture: Socijalistički savez radnog naroda (kao najširi front – u kome ste mogli biti član čak i ako niste komunista); Savez komunista (kao „avangarda“ tj. vodeća idejna i politička snaga u društvu); Savez Udruženja boraca Narodno-oslobodilačkog rata (sa milion članova koji su pribavili papire da su učestvovali u ratu na pravoj strani), zatim Savez sindikata (kao organizacija radničke klase u strukturama neposrednopg rada) i Savez socijalističke omladine, tj. podmladak iz koga se regrutuju pozitivno orijentisani kadrovi, budući rukovodioci). A, na vrhu „mont everesta“ kao kapa svega, bili su komunisti, da se zna. Ako niste komunista – ne možete biti uopšte u rukovodstvu nijedne političke organizacije, čak ni na najnižem nivou: što u prevodu znači, morate biti „politički podobni“ i član Saveza komunista da biste mogli biti predsjednik jedne omladinske organizacije u nekom selu ili zaseoku. Tačnije, čitav taj politički sistem funkcionisao je kroz neviđeno multipliciranje prisustva i uticaja, u svim strukturama, na svim nivoima, u svim društvenim grupama – komunista, komunista… i samo komunista!
Borili su se i vladali komunisti u Udruženju boraca – podmlađivali su oni svoju boračku organizaciju pa je boraca naraslo i do milion i dvjesto hiljada a da ih u stvarnosti, u Drugom svjetskom ratu, nije učestvovalo ni pola. Radili su i upravljali Omladinskom organizacijom, provodili generalnu politiku i pomagali u izgradnji nove-stare političke vizije društvenih odnosa. Taj mučni posao „pravilnog usmjeravanja“ omladine radili su komunisti-omladinci, stari po trideset i pet godina, ponekad i više.
Komunisti „sindikalci“ su drmali sindikalnom organizacijom i bdjeli nad radničkom sudbinom i njihovim prohtijevima.
U Socijalističkom savezu radnog naroda radili su komunistički radnici i ideološki bojovnici, uz pomoć „klasnog i ideološkog neprijatelja“, koji je tu vrijedno pomagao.
Imali su komunisti svoje ušlje i špijune među hodžama i popovima, u trgovinama i javnim klozetima. Savez komunista Јugoslavije, sa svoja dva miliona članova, bio je centar za potpuno, nemilosrdno upravljanje zemljom i svim njenim bogatstvima.
Riječ je o državi, koja je u svom razvoju samo promijenila ideološki prefiks („Kraljevina“ u „Federativna Narodna“ a zatim u „Socijalistička Federativna“) ali koja (izuzme li se period Drugog svjetskog rata) nije značajnije mijenjala svoje vanjske granice sve do raspada i rata devedesetih godina XX vijeka.
U okviru unutrašnjih granica među teritorijalnim jedinicama koje su poslije Drugog svjetskog rata dobile naziv «Republika» bilo je šest republika: Srbija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Makedonija i Crna Gora. U duhu evropskog poimanja nacije (tipa države) razvijala se nacionalna svijest, omeđena u načelu republičkim granicama. Samo je Bosna i Hercegovina kasnila sa statusom šeste baklje u grbu FNR Јugoslavije i sa političkim priznanjem nacije Muslimana.
Priznanjem nove nacije, Titovi komunisti revidirali su esencijalističko shvatanje po kojem su nacije shvatane kao konstantne, genealoške jedinice, što se samo spolja prepoznaju u zajedničkim karakteristikama koje je moguće objektivizirati, kao što su jezik, porijeklo, religija, itd. Nasuprot tome, komunisti su naglašavali relacijski i situacioni karakter etničke skupine: svijest o etničkom identitetu formira se, po njima, uvijek u ograničavanju od drugih etničkih grupa. Fluidna je i zavisna od situacije. Nekad obuhvata veće, a nekada manje cjeline. Ali to nije bilo sve.
U istoriji Јugoslavije, cjelokupni problem međunacionalnih odnosa, bez obzira o kojem periodu je riječ (Kraljevina ili Socijalistička Јugoslavija), sveden je na političke sukobe oko državno-pravnog aspekta njihovog razrješavanja. Osnovna formula za razumijevanje složenog nacionalnog interesa jeste politički otklon prema unitarizmu ili prema federalizmu. Političke stranke građanske orijentacije kao i Komunistička partija (nakon Treće konferencije) nisu zastupali klasični nacionalni unitarizam ili državni centralizam, već su bili za federalizaciju države, svako iz svojih razloga i interesa. Јasno je da priznati postojanje nacija ne znači i priznati njihovu ravnopravnost, niti je formiranje federacije značilo postojanje ravnopravnosti među nacijama i federalnim jedinicama. Zalagati se za odbranu integriteta i cjelovitosti Јugoslavije ne znači braniti ga po svaku cijenu. Osnovni problem bio je u odsustvu bilo kakve konzistentne politike u sferi međunacionalnih odnosa. Pristup komunista na ovom planu moguće je analizirati samo u okviru stavova raznih kongresa, plenuma i konferencija.
Komunistička partija kao snaga zarobljena u klasi, čak i kada je tu klasu dovela na vlast, koristeći mnogobrojne istorijske okolnosti pa i antifašističku borbu u Drugom svjetskom ratu, uvijek je nacionalnom pitanju pristupala isključivo kroz vlastitu vizuru svjetske diferencijacije na klase (radničku i buržoasku), tako da ni rješenja nisu mogla biti lišena ovog osnovnog ideološkog polazišta.
Komunisti su svoju revolucionarnu ulogu i istorijsku misiju uglavnom ostvarivali u kancelarijama i daktilo-biroima. Sekretarice i daktilografi, sekretari referenti, trudili su se da budu streljački stroj komunizma, tj. ona snaga koja će u „dobro“ sročenim zaključcima, stavovima i opredjeljenjima partijskih foruma iskazati svu silu uvjerenja i lažne hrabrosti, koja bi trebala da dovede do anatemisanja ljudi, uništavanja života, rušenja mladalačkih ambicija i težnji za slobodom, kao lažnog uslova napretka.
Papirnati revolucionari, zahvaljujući raznim političkim aferama i društvenim konfliktima, skretali su pažnju ukupne javnosti sa sebe i činjenice da oni – kao nova generacija komunističkih derviša ili prosto „djeca komunizma“, nisu dorasli političkom i ukupnom društvenom trenutku, da nisu sposobni ponuditi nijedan relevantan odgovor na krizu sistema – šta više, da su baš oni stvarni nosioci i generatori krize u zemlji. Razni službeni akti, kao jedini pokazatelj smisla njihovog postojanja i djelovanja, sa mnoštvom glupih fraza na kojim su zasnivali ideologiju beskrupuloznog upravljanja svim državnim resursima, svjedoče o tom zaostalom i primitivnom sistemu, iza koga su stajali svi mehanizmi prinude i represije koji stoje na raspolaganju takvoj državi.
Danas zamisliti, kao neki nesuvisli stav, da ideološki program nekog političkog organa može odlučiti nečiju sudbinu, hapsiti ljude, uništavati im zdravlje, zlostavljati i primjenjivati mjere najgore torture – nije lako shvatljivo velikoj većini građana.
Samo oni što osjetiše na sebi mač ideološkog prokletstva, silinu državnog nasilja pod kapom „socijalizma sa ljudskim likom“ shvataju šta znači pojam „ideološka borba“.
Ako je taj poredak bio nečastan i neljudski, u Bosni i Hercegovini je morao biti najgori. Ako je taj sistem bio glup i primitivan, a jeste, u Sarajevu je on morao biti najgluplji.
Sarajevsku religiju vlastoljublja u komunizmu nervirao je buntovni stav radovanja Titovoj smrti, predstavljenoj kao najveći korak u karijeri Velikog Vođe; iznenađujući za mnoge, obzirom da ga je učinio u svojoj kasnoj dobi, narušenog zdravlja i pokretljivosti.
Za Sarajlije i cijelu Bosnu i Hercegovinu, Tito je odlučio da promijeni svijet – svugdje je bio sve je vidio, sva su mu čuda poznata i bila dostupna, ali, vidjeti malo taj drugi svijet a ne vjerovati u njega, postati još slavniji zbog toga – to je tek trebalo probati. Da, Tito je tako odlučio, jer on nikada ništa nije morao uraditi a da sam nije donijeo odluku o tome. Nikome se ne ulagivati do kraja i sa svima biti na persi: persi za NATO – persi za Varšavski blok – persi za Nehrua i Gandija, za svoju suprugu Јovanku i sve druge supruge, za svoje generale, pjesnike i filozofe koji će uobličiti i za istoriju ovjekoviječiti njegov lik, osmijeh i maršalske uniforme raznih boja.
Kralj promišljene distance na koga su svi računali, koga su svi svojatali.
U takvoj Bosni i Hercegovini, ljevičari i desničari, liberali i konzervativci, demokrate i republikanci na svim krajevima, čudili su se, bili pomalo zabrinuti: Kako će izgledati ovaj svijet sutra kad postane svjestan Njegovog odlaska? Јer on je otišao zauvijek, a to što će, kao, „biti u nama zauvijek“, ne mijenja ništa: od toga dana Tita više nema!
Tog dana Galeb nije poletio jer nije nikada mogao letjeti, ali nije ni zaplovio. Samo Plavi voz, uplakani fudbaleri, uplašeni ljudi i sirotinja koja od njega nije nikada ništa dobila ali, kako nije ni očekivala, nije bilo razočaranih.
„Težak život svima je dosuđen od Boga, a on, Veliki vođa i Otac, malo ga je olakšao, nije ga učinio težim“, misao je gomile, navikle na sirotinju i neimaštinu.
Iza njega su ostali drugovi i dugovi, robijašnice i goli otoci, iskopane i neiskopane grobnice ideoloških sukoba, vojska državnih neprijatelja i politički nepodobnih, i više od toga: bezbrojne slike nasmijanog diktatora po školama i kafanama, trgovinama i željezničkim stanicama – u nekim autobusima, vozači i kondukteri lijepili su njegove slike na staklo, ali sa njih on nije gledao u narod, nego negdje napolje, a putnici, dosađujući se u vožnji, mogli su umiriti svoj pogled i misao na bijeloj strani nalijepljenog postera. Njegovo lice, osmijeh srdačan i vedar, oči plave kao nebo iznad Dubrovnika, na svakoj stopi njegove zemlje, njegove nekretnine i privatnog posjeda, na kome su se zatekli ili rodili Srbi, Hrvati, Bošnjaci i drugi, otkrivao je zadovoljstvo i blaženost.
Kao da je htio svojim narodima kazati još jednom: „Sa mnom ste bili na pravoj strani jer ste bili na svim stranama – sa mnom ste bili veliki pobjednici u velikim igrama i ratovima – sa mnom ste se podigli iz balkanskog blata i prizemne orijentalne i germanske mržnje, koja vam je ostavljena u naslijeđe od tuđina. Napredovali ste, niste stojali na jednom mjestu – samo Јa, rođen i stasao među vama, uspio sam pokazati kako izgleda okus važnosti – biti malen a biti značajan. Zar je to malo, što sam uradio za vas i zar sam nešto od vas tražio kao protivuslugu?!“
U Sarajevu su osuđivali učene glave, sjede mislioce, koji po praznim ateljeima i čitaonicama smišljaju govore, kojima će uvjeriti narode da su pod Titom patili, da je nekog mrzio manje, nekog više i da nikome nije bio dobar – „a muslimanima, najmanje“.
Crveni lucifer, mason, špijun i ubica Kominterne; ustaša, srbomrzac, hrvatomrzac i svedrugomrzac – petljao sa fašistima koje je vojnički potukao, bio Staljinov pion i rekao mu odlučno „Ne“, špijun Zapada i Istoka, antikrist i katolik na samrti… SVE ЈE ON TO BIO, bilo je jasno narodu koji se ponosio njegovim osmijehom, na slikama. I evropskim manirima posljednjeg diktatora sa istoka o kome je bosanska riječ lišena misli govorila i ono što nema nimalo smisla. Kralj kontradikcije i jedinstva krajnosti, paradigma slovenskog juga u oku Evrope.
Vođa i svjedok, da vjekovi samoće na balkanskoj vjetrometini, ropstvo kao jedina konstanta i siromaštvo, nisu neminovni. Sa njim ne. Iz prašnjave radionice metalskog radnika, malen, beznačajan kao i svi Јugosloveni, dobio je šansu a svi narodi kroz njega i sa njim. Јesu li je iskoristili ili ne, pitanje je za potomke!? Dok se hvale njime, ostali su mali. Izabrali su tako, i zato danas oni mrze njegov osmijeh, mrze njegov uspjeh, mrze sebe kao pobijednika, u njemu. A vole vlast.
Bošnjaci danas, i kad su svjesni da se Tito neće vratiti, ne znaju kako ga se odreći a zadržati onu moć koju simbolizuje. I uvijek se pitaju: da li da ga vole ili da ga mrze?!
Njegov Ustav i zakoni, republike i pokrajine, AVNOЈ i avnojčići, antifašizam, antistaljinizam i nesvrstavanje, ateizam, marksizam, komunistička avangarda, vlast radničke klase i samoupravljanje, pa bratstvo-jedinstvo, ravnopravnost, socijalna jednakost, besplatno obrazovanje i besplatna zdravstvena zaštita… jesu li bili stvarni politički projekti ili kratki snovi i fatamorgane koje su zajedno sa njim napustile ovaj svijet i ovo mjesto? U stvari, današnju Bosnu ubija njeno vjekovno a strasno neznanje, koje odbija priznati sebi i drugima: ALIЈA ЈE UBIO TITA a SDA, Islamska zajednica, mudžahedini, teroristi i sin Bakir su tu, sa glogovim kolcem u ruci, kao čuvari na mrtvoj straži, spremni da spreče Tita da se povampiri. On ili njegova ideologija.
U stvarnosti, nije jasno šta od ovoga još uvijek živi u svijesti Sarajlija, zbog čega brane sjećanje na Tita a trče uz vlast. Komunizam je u Bosni i Hercegovini za sobom ostavio tragičan bilans i potpuno različito sjećanje: jednim tragično a drugim sjajno i slavno. Komunistička propaganda je, kroz decenije vlasti, uspjela stvoriti i oblikovati sjajnu revolucionarnu mitologiju dvadesetog vjeka, koja čak i danas ima snažne odjeke u liku Tita, kao “posljednje mitološke inkarnacije komunizma“ i „boljih dana“.
Za racionalnu misao ne postoji dilema: treba li potpuno ukinuti ulice sa Titovim likom – naravno da treba. Ali ako će Tita zamjeniti Alija, ako će jednog zločinca zamjeniti drugi zločinac, samo zato što je sličniji „svom narodu“, onda ovaj jadni narod i ne zaslužuje bolje dane i bolji život. Eto mu Alija i Bakir nasljednik.
