Kada ne znaš šta ti je činiti s politikom, onda pričaj o sukobima, oružju i ratu.
Bakir Izetbegović nema nikakvog realnog osnova da pominje vojsku, proizvode vojne industrije, a naročito ne da prijeti ratnim sukobima. Srbija ne smije da mrdne vojsku, niti ima ikakvog razloga da kroz nišan gleda BiH. Osim toga, u trenutku kosovske krize i razapetosti između Rusije i Amerike, bilo kakve militantne namjere prema BiH skupo bi je koštale.
Hrvatska je članica NATO, ne šalje borbene signale prema Sarajevu, a Hrvate u BiH uglavnom ignoriše. Milorad Dodik, u susret izborima za Predsjedništvo, šalje pomirljive tonove. Sa Crnom Gorom nema nijednog otvorenog pitanja.
Ko bi još mogao vojno da ugrozi Bakira Izetbegovića? Niko. Čak i da postoji, ne zaboravimo da NATO i EUFOR čuvare u BiH.
Ipak, Izetbegović je jedini bitan političar u BiH koji godinama ne odustaje od ratoborne retorike, svjestan da je to jedino što još može da ponudi svom prosječnom biraču. U takvom stanju uma čak mu se i sitni koraci namjenske industrije u Federaciji čine megalomanskim.
Da, samohodna haubica iz Novog Travnika jeste jača od remonta motora u Bijeljini, ali zar je to argument koji treba da koristi političar čiji je otac ne tako davno vlastiti narod poveo u rat?
Naravno da su Dodik i Čović prihvatili ovakvu igru Izetbegovića, ako ni zbog čega drugog onda bar zbog toga što narednih mjesec dana ne moraju da brinu o ostalim poblemima u društvu.
Izetbegović zaslužuje da se neko napokon pozabavi njegovim prizivanjem rata. Ali, taj neko mora da bude jači od njega, a ne poslanici Predstavničkog doma BiH.
