Našeg čovjeka u Australiji pozvali su jednog dana iz škole da mu kažu kako ne smije fizički kažnjavati sina, jer je to zabranjeno i nije prihvatljivo ponašanje roditelja. Pustili su ga tada uz upozorenje, shvatajući da dolazi iz drugačije kulture.
Za oko dvije godine, kada su ga ponovo pozvali u školu, ušao je sa podignutim rukama i rekao: „Nisam ga ni taknuo“. Kada su mu rekli da su ga ovaj put pozvali zato što je njegov sin udario nastavnika, odgovorio im je da je to sada njihov problem i da nađu rješenje, jer njemu nisu dozvolili da ga vaspitava.
U ovu anegdotu, otprilike, stanu sve dileme i sukobi koje roditelji i kod nas danas imaju sa samim sobom, tradicijom, naučenim obrascima ponašanja, društvom, pa i zakonom.
Da li je povremena „roditeljska“ dobra ili loša stvar, pitanje je na koje će ljudi dati različite odgovore, najviše pod uticajem onoga što su i sami naučili u djetinjstvu. Jedni će to okarakterisati kao iživljavanje nad djecom, drugi kao metod da se uspostavi autoritet i djeci pokaže da granice postoje, a postupci imaju posljedice.
I na opisanoj situaciji vidi se da nije lako suditi. Dok prvo nije prihvatljivo, drugo je, sudeći po raznim primjerima, već popustilo.
Možda je zato i značajnije pitanje kako da prestanemo djecu da učimo da nemaju svi postupci posljedice, da nikoga, pa ni roditelje, ne treba poštovati i uvažavati, da je u redu da mislimo samo na sebe i svoje potrebe, da je u redu da na svom putu upotrijebimo sve, pa i nasilje… A to danas radimo na mnogo načina.
