Nije lako, ali na selu se itekako može živjeti, poruka je koju Vesna Marić, vrijedna domaćica iz Saničana šalje povodom Svjetskog dana žena na selu. Krave, kokoške, svinje, sve to treba hraniti, čistiti i držati zdravim. Potom treba zasukati rukave i napraviti kvalitetan proizvod i na kraju to isporučiti kupcima.
1 od 3
Zato se, kaže Marićeva, radno vrijeme na selu zapravo nikad i ne završi. Ustaje se rano, liježe kasno, pa se nekad ne spava duže od četiri sata. ipak, ni najmanje se ne kaje što je nakon gubitka stalnog zaposlenja odabrala motiku.
– Mislim da se na selu može pristojno živjeti, naročito ako je selo bliže nekom urbanijem mjestu. Ja sam primjer toga. Ali ne može se ništa bez podrške porodice koja mi pomaže u ovim poslovima. Međutim, potrebna nam je i podrška zajednice, kako u finansijskom tako i u edukativnom smislu – kaže Marićeva.
Ona dodaje da je imala sreču da dobije podršku kroz projekte grada Prijedora i Zavoda za zapošljavanje RS za samozapošljavanje, pa je uspjela da ostvari pravo na penziju. Plasman svojih proizvoda osigurala je radom i kvalitetom, na koji su kupci več navikli. Ipak. većina građana zbog sveopšteg ekonomskog stanje ne može da priušti sebi ono što ljudi na selu proizvedu, jer pravi domaći proizvod ne može da bude jeftin kao ono što se kupuje u marketima. Zato je potrebno da se žene na selu na neki način udruže, kako bi lakše došle do tržišta i kako bi unaprijedile svoj položaj.
– Ja sam veliki zagovornik osnivanja zadruge, u kojoj bi se okupile žene -poljoprivredni proizvođači. Tako bi se ostvario zajednički pristup tržištu. Stvar je u tome, da mali prizvođačl koji imaju jednu ili dvije krave ostvare višak proizvoda, ali nemaju vremena ili uslova da to prodaju na tržnici. Kroz zadrugu bi se sve to olakšalo – smatra Martćeva.
Svjetski dan žena na selu -15. oktobar, posvećen je svim ženama u svijetu koje žive i rade na selu, a cij je ukazivanje na poteškoće sa kojima se suočavaju pripadnice ove populacije.
