Bosna i Hercegovina nije zemlja njenih građana već funkcioniše isključivo po mjeri političara i nekoliko biznismena. To je činjenica koja se u praksi stalno dokazuje.
Od kraja rata državljanstva Bosne i Hercegovine odreklo se gotovo 84.000 ljudi koji su zauvek rekli „zbogom“. Zvanični podaci kažu da su naši ljudi radije pristali da plate administraciji svoje zemlje 800 KM za odricanje državljanstva i prihvatili da budu državljani Njemačke, Austrije, Slovenije, Norveške, Danske ili Češke.
Neki bi rekli da su to srećnici koji su imali priliku da se presele u sistem koji funkcioniše, u zemlje koje se brinu o svojim građanima, njihovim pravima, tamo gde su plaćeni za svoj rad.
Neki drugi bi rekli da je ljude iz BiH otjerala sama država, odnosno političari koji već dvije i po decenije pričaju istu priču i koji se samo rotiraju. Onima kojima je dosadilo da budu zadovoljni time što im je glava na ramenima i da u kući imaju vreću brašna, spakovali su kofere i zauvijek otišli. Najgore je što su otišli najbolji od nas i što će svoje znanje stečeno ovdje, u ovoj zemlji, primjenjivati u drugim državama.
Još gore (ako može biti gore) je to što i dalje odlaze najbolji i to svi redom – frizeri, mehaničari, limari, zidari, stolari, pekari, ljekari, medicinski tehničari, inženjeri… Majstora nema više ni za lijeka.
Političari su ubeđeni da je isključiv razlog odlaska niske plate, ali samo to sigurno nije presudno. Ljudi su dvije i po decenije od rata igubili svaku nadu u bolje sutra, a većina njih odlazi da djeci obezbjedi budućnost – u tuđini.
Kaže jedan Banjalučanin da je prije nekoliko godina pitao jednog privatnika koliko dana odmora daje radnicima. Ostao je u čudu kada mu je odgovorio da odobrava devet dana. – Pa pet radnih dana koje spoje sa dva vikenda – bilo je obrazloženje. To objašnjava odnos prema radnicima, izostanak pravne države (inspekcija) i nedostatk političke volje da se suoči sa pravim problemima.
Taj poslodavac, kao i mnogi drugi, traže sada radnike po oglasima jer su im zaposleni otišli.
