Cvijetić: Ovdje je očajan tko god ima gram mozga, unakaženi smo, beznadni i uplakani

Boriti se protiv sile destrukcije olovkom, znači biti krajnje surov, kaže u razgovoru za Radiosarajevo.ba pisac, pjesnik, reditelj i dramaturg Darko Cvijetić, autor desetak knjiga poezije i priča, reditelj koji je režirao od Becketta do Čehova, te igrao Raskoljnikova, Borisa Davidoviča, Estragona…, autor čija djela su prevođena na francuski, engleski, njemački, slovenski, hebrejski, mađarski, poljski, albanski, makedonski i jidiš.

Njegova nova knjiga “Schindlerov lift” brzo je privukla interes šire javnosti, a nisu rijetki oni koji smatraju da je riječ o istinskom remek-djelu naše književnosti. U obimom omalenom romanu, kako zapisa Selvedin Avdić, sakupljeno je deset tomova najbolje literature.

“Schindlerov lift” bit će predstavljen naredne sedmice u Sarajevu, u okviru Bookstana, a Cvijetić za naš portal govori o svojem novom djelu, o našem očaju i potrebi za istinom, o radnicima koji su utopili u nacije i ostali “punih pluća na dnu”, o njihovoj djeci koja odlaze, nesuočavanju s prošlošću, razočaranim ratnicima…

Radiosarajevo.ba: Gospodine Cvijetić, počekom jula Vaše novo djelo “Schindlerov lift” bit će predstavljeno u sklopu sarajevskog Bookstana. Koliko je za Vas osobno značajno da ćete se predstaviti u Sarajevu, i to upravo na Internacionalnom festivalu književnosti na kojem će gostovati imena poput Abdolaha Kadera, Arnona Grunberga, Andrea Marcolongoa, Mayram Madjidi, Katje Petrowskaje, Aminatta Forna, ali i brojnih kolega, značajnih književnika iz regiona? Do nas dolaze vijesti o velikom interesu za Vaše djelo ovdje…

CVIJETIĆ: Prije svega, beskrajno sam ponosan što ću imati prilike predstaviti svoj roman u sklopu izvanrednog Internacionalnog festivala književnosti Bookstan, uz to i pored tako velikih najprominentnijih imena svjetske i regionalne književne scene. Bookstan je izrastao u veliki svjetski festival literarnih autora, a posebnu težinu nosi što je taj rast bio tako brz i što se dogodio u jednom malom vrtu kakav je bosanskohercegovački spisateljski prostor.

Na Bookstanu sam prije dvije godine predstavio zbirku pjesama „Ježene kožice“, koja je odmah potom prevedena na poljski jezik kao jedna od osam pjesničkih knjiga nominiranih za europsku književnu nagradu „Europejski Poeta Wolnosci“ (Europski pjesnik slobode) koju dodjeljuje Međunarodni književni festival u Gdanjsku 2020. Tako da ću Bosnu i Hercegovinu predstavljati na tom festivalu u martu naredne godine u Poljskoj. Predstaviti, ovaj put roman, „Schindlerov lift“ na Bookstanu, samo po sebi znači već dodatnu afirmaciju a interes koji pominjete predstavlja mi već veliku nagradu!

Istina nam je potrebna

Radiosarajevo.ba: Kakvi su utisci koji do Vas stižu nakon izlaska “Schindlerovog lifta”? Ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo smatraju da je riječ o remek-djelu naše književnosti.

CVIJETIĆ: Meni nije jednostavno odgovoriti na to pitanje, ali posve ste u pravu – ljudi do čijeg književnog mišljenja držim smatraju da je roman vrlo dobar, odnosno do mene stižu vrlo dobre reakcije čitatelja – podjednako u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini ili Crnoj Gori, dakle na cijelom prostoru koji objedinjuje naš zajednički jezik.

Roman je već u prevođenju na par europskih jezika, pa me zapravo još više zanima kako će reagirati čitateljska publika koja nema strašno povijesno iskustvo rata tokom devedestih godina prošloga stoljeća. Svakako, odrednica „remek djelo“ je preteška i beskrajno obvezujuća, stoga bih je izbjegao, pogotovo što je to moj prvi roman, uz zbirku priča i desetak knjiga poezije.

Radiosarajevo.ba: Vi ste u seciranju naše prošlosti, a rekao bih, i naše sadašnjosti i budućnosti, neumoljivi. No, istina je rijetko dobar gost na Balkanu. Zašto je to tako? Zašto je “Schindlerov lift” Vama osobno važan? Zašto smatrate da je važno baviti se našom “apokalipsom devedesetih”?

CVIJETIĆ: Neumoljivost je ime užasne destruktivne sile koja je poharala i posve uništila gotove sve potencijale i resurse koje smo imali kao zaostavštinu bivše zajedničke zemlje, zaostavštinu naših roditelja i djedova.

Boriti se protiv te sile olovkom, znači biti krajnje surov – prvo prema sopstvenim iluzijama, potom prema iluzijama onih koji su nas vodili kao krdo po pokoljištima. Nama je istina nasušno potrebna, prije svega kao otriježnjenje od užasnih ideologija nacionalističkih narativa.

Danas je svakome tko vidi – posve jasno da smo stvorili niz državica koje nisu u stanju samostalno da stoje na nogama bez pridržavanja. Nakon apokalipse, sada kada se pepeo slegnuo, vidimo se unakaženi – moralno, ekonomski, intelektualno, kulturno…beznadni i uplakani. Istina je rijedak gost bilo gdje, ali kada dođe, treba biti pažljiv domaćin, usrdno je ponuditi svojom milosti da se zadrži barem jedan dan, barem jednu noć….Ovdje je to čitava vječnost!

Radiosarajevo.ba: Da li Vam je dobro poznato pjesničko iskustvo pomoglo da u kratki roman sažmete “deset tomova najbolje literature”, kako zapisa Selvedin Avdić?

CVIJETIĆ: I dalje, moje mišljenje o „Schindlerovom liftu“ jest da se radi o romanu koji je duboko poetizovanog prosedea, da je gotovo poemska etida, ili višečinski kazališno djelo.

Selvedin Avdić bio je prvi kojem sam poslao rukopis, koji me ohrabrio, koji me uvjerio da se radi o dobrom štivu, i veoma sam mu zahvalan, jer bez njegove podrške teško da bih samome sebi povjerovao. Pjesničko iskustvo vidljivo je u cijeloj koncepciji, iskustvo kazivanja u što je moguće manjem broju riječi, iskustvo „sažimanja“, kako ste odlično kazali.

Također, moj ulazak u romanesknost bio je prožet strahom od promjene forme, tako da su mi sigurnost ulijevali Semezdin Mehmedinović, Andrijana Kos-Lajtman, moji prijatelji.

Pjesništvo je moja osnovna vokacija, pričanje priče zato je i moralo biti uronjeno u višu jezičku dubinu.

Radiosarajevo.ba: Kolegica Kristina Ljevak zapisala je, također, da ste kroz Vaše djelo i dva prijedorska solitera uspjeli opisati “urušavanje svijeta kakvog smo poznavali”. Koliko je “Schindlerov lift” paradigma nesreće i stradanja cijele BiH, uzaludnosti tih stradanja u kojima su, nerijetko, komšije pogubile komšije. Koliko svako od nas ima svoj “Schindlerov lift”?

CVIJETIĆ: „Urušavanje svijeta kakvog smo poznavali“, kako je izvrsno primijetila Kristina Ljevak, događa se nama ciklično i gotovo vremenski intervalno na svakih par decenija. „Schindlerov lift“ svakako je paradigma nesretnosti cijele Bosne i Hercegovine, pa ako hoćete i šire, cijeloga regiona.

Kao što je „Schindlerova lista“ bila u svojem simboličkom potencijalu dokument spašavanja, tako je „Schindlerov lift“ romenskni dokument o glavosijeku, na koji očito nitko u ovoj nesretnoj zemlji nije imun, glavosijeku kojega smo bili svjedoci na svakom metru, ili ako hoćete na svakom katu bilokojeg solitera.

Izvrsna studija Maxa Bergholza „Nasilje kao generativna sila“ nedavno je objavljena upravo u Buybooku, i ona nam gotovo do fizičke zgađenosti dokumentira pomenutu cikličnost etničkog ubijanja na ovim prostorima. Naprosto, komšijska ubijanja su naša „kulturološka stečevina“, naše gotovo kodirano ponašanje.

I, to je ono što razoružava, što vas baca u očaj….Čini se da samo čovjek, kao jedinka pod nebom, jedino sam može izabrati hoće li biti na strani progonjenih ili će biti progonitelj, da parafraziram Kišovu parafrazu iz Talmuda. Da, svatko je sam u svojem liftu…

Mrtve kiše padaju

Radiosarajevo.ba: Kako je živjeti u postgenocidnom, u društvu opterećenom užasnim zločinima, gdje žrtve svakodnevno susreću svoje mučitelje, u sredinama gdje i danas “padaju mrtve kiše”, i sve to u čudnoj kombinaciji poricanja i trijumfalizma?

CVIJETIĆ: Tako, čini se, ova regija živi oduvijek. Naprosto, nakon svakog kolektivnog ubijanja prođe premalo vremena da bi se društvo oslobodilo svojeg militantnog narativa i pacifiziralo svoje osnovno osjećanje svijeta. Mi se ne uspijevamo emancipirati od svojeg ubilačkog instinkta.

Po nama neprekidno „padaju mrtve kiše“ i mi ništa gotovo ne činimo da naše bašte zaštitimo. Poricanje dogođenog, šutnja o „njihovim mrtvima“, sve je to gotovo matrično ponašanje i to je ono što nas onespokojava, što nas dodatno obezljuđuje pred rođenom djecom, koja sada više ne pitaju očeve ništa – nego bezglavo bježe odavde, što dalje, što dalje.

Radiosarajevo.ba: Koliko Vas kao književnika, svjedoka užasa minulih decenija, čini očajnim činjenica da uprkos užasnom iskustvu kojeg smo prošli, “političke elite” nastavljaju voditi svoje ratne politike nešto drugačijim sredstvima, ali ne isključujući da smo “opet u bitkama i pred bitkama”?

CVIJETIĆ: Mi nemamo „političku elitu“. Ono što se kod nas samoproziva elitom ne razumije ili neće da razumije da elita postaje elitom tek kada preuzme odgovornost za budućnost i moć za imenovanje prošlosti. Elita je odgovornost, proizvođenje mogućnosti za ostvarivanje budućnosti onima kojima jest elitom, ili nije elita.

Elita nije naglo obogaćena grupa pojedinaca proizašla iz tzv. „domovinsko/otadžbinskog rata“ kakvu na sceni vidimo, bez ikakve odgovornosti, u enormnom i besramnom pustošenju onoga što su proizveli nekadašnji radnici (potom prevarom pretvoreni u ratnike koji su sami sebe opljačkali u ime iste „elite“ koja se samoprozvala „nacionalnim bastionom“).

Ovakva „elita“ nam govori da se rat nije vodio za naciju i vjeru, nego za nekretnine i zemljoposjedovanje. Sve drugo su izgovori….Elitom se postaje kada se stvore uvjeti za ravnopravno društvo. Pogledajte koliko odgovornosti ima elita u bogatim društvima, koja završava u zatvorima ili gubitkom moći – čim biva uhvaćena u laži ili pokušaju obmane ili pljačke. Dakako, ovdje je očajan tko god ima gram mozga, i tko može u mislima projicirati bar dvadeset godina unaprijed….i vidjeti besprizorno ništa.

Ima li nade?

Radiosarajevo.ba:  Slikajući te naše raspadnute živote kažete na jednom mjestu u knjizi da “nema više nikakvih radnika”. Imaju samo Srbi, Hrvati, Bošnjaci i ostali, dok su radnici “potonuli u naciju i ostali punih pluća, na dnu”. Zašto su ljudi tako malo svjesni očaja u koji smo gurnuti? Je li zato važno jačati međusobne strahove, antagonizme, zidati mitove “iz pobjede u pobjedu – do konačnog poraza”? Je li ovdje dolazimo do one Kišove da je “Glupost je neuništiva kao plastična boca”?

CVIJETIĆ: Ta Danilova rečenica o neuništivosti gluposti poput plastične boce, trebala bi pisati na početku svakog udžbenika u školama. Prevara i prestvaranje radnika u ratnike pričom o ugroženosti nacije i vjere, jest vratolomni trik kojim smo uhvaćeni za vrat i zadavljeni kao društvena forma.

Razina vjere u naciju, podražavana historijskim strahovima i naracijama, dosegla je nacionalsocijalistički podiok i od tog trenutka traje naš pad, i ne nazire mu se kraj, ne nazire se dno. Crveni soliter iz „Schindlerova lifta“ kao metafora „crvenog društva“ urušio se u sebe, iako i dalje stoji nam pred očima.

Sada je poluprazan, u njemu su polusiromasi, nezadovoljnici, očajnici, prevareni, obeznađeni, izigrani…Voze se liftom koji se raspada, u svijetu koji više nema os oko koje bi se formirala ponovna ljudskost. Ljudskost se obezmesila u kost. Oglodanu ili pokopanu za kasnije, svejedno je.

Radiosarajevo.ba:  Pišete da djeca nekadašnjih radnika “danas trčeći odlaze odavde”, te da danas nikome nisu važne tolike kote za koje su koliko jučer ginuli toliki mladić. Svjedočimo li onom proročanstvu lika iz filma Go West Ahmeda Imamovića da ovdje treba “dovesti neki normalan svijet da zna uživati u ovoj ljepoti”? Zašto hiljade mladih ljudi odlaze?

CVIJETIĆ: Odlaze iz razloga gore pobrojanih. Resurs vremena je nenadoknadiv. Mi smo na ovom svijetu prekratko, da bi naša biologija služila nečiju ideologiju do besvijesti.

Resurs vremena je jedini nenadoknadiv! Posijedjeli ratnici danas počinju razumjeti da su izigrani. Ali, oni su posijedjeli, oni su oboljeli, oni su prerano ostarjeli, oni su svoje gubilaštvo prekasno uvidjeli, ako su uopće uvidjeli ogromnost općeg poraza.

Kada rođenu djecu od sebe tjerate, a još uvijek ne razumijete da to činite, to se ozbiljno graniči s moralnom retardacijom u koju smo dovedeni poput amorfne rulje bez ijedne misli.

Kad rođenoj djeci budućnost vidite što dalje od sebe, to znači da ste ipak priznali potpuni poraz – ali još uvijek nemate hrabrosti da to sebi kažete. Krišom plačemo, možda i u sebi, jer će nam unuci odrastati što dalje od zemlje koju smo „čistili“ u ime njih….“Konačno“ i „čistili“ – te dvije strašne riječi, iz prošlog su stoljeća, ali nismo ih uspjeli izbaciti iz dvadestprvostoljetnog rječnika.

Radiosarajevo.ba:  Mi smo odavno skrenuli, no bojite li se da i ostatak svijeta srlja prema provaliji novog mraka, fašizma, traženja novih “drugih”, ka novim užasima? Ima li ovaj svijet nadu?

CVIJETIĆ: Ovaj svijet ima nadu. Promatrajte jednu jedinu minutu nebo svakoga dana. Vidite li je?

Izvor: Radiosarajevo