Gotovo prva pomisao koju ima čovjek pri pomenu pojma sudske vlasti jeste da je to mjesto na kojem ljudi, po prirodi stvari, traže utočište za rješavanje njihovih međusobnih sporova.
Od tog utočišta ljudi s pravom očekuju da u njemu, kazano pravničkim jezikom, sve relevantne činjenice budu raspravljene i utvrđene, odnosno da se, kazano narodnim jezikom, pronađe i utvrdi istina, jer bez nje nema pravilne primjene prava. Valjano obavljanje tog posla podrazumijeva sudije koje, pored profesionalnog znanja, trebaju imati još dvije osobine. Jedna od njih je veličina, a nje, kao što je davno ispravno zapazio Lav Nikolajevič Tolstoj, nema „tamo gdje nema jednostavnosti, dobrote i pravde“.
Druga osobina sudije u vezi je sa mudrošću koju je, istina ne samo za sudije, izrekao Albert Ajnštajn, koji je rekao: „Velike duše uvijek je dočekivao žestok otpor osrednjih umova“. Kad se ova mudrost primijeni na sudije, to znači da se svaki od njih, da bi istinski bio velika duša, mora oduprijeti osrednjosti umova kada se susretne sa njima u postupku u bilo kom predmetu.
Nažalost, nekadašnje sudije Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju (sa časnim izuzecima) nisu imale takve duše, niti veličinu shvaćenu na Tolstojev način, a slučaj pravosudne neistine o Srebrenici ispisan u presudama tih sudija je najbolji dokaz za to.
Problem utvrđivanja istine o događajima u Srebrenici iz jula 1995. godine, a naročito njihove pravilne pravne kvalifikacije i broja strijeljanih, napravljen je od strane Tribunala u Hagu u presudi od 2. avgusta 2001. godine, u predmetu protiv generala Radislava Krstića. U toj inicijalnoj presudi slučaj Srebrenice je i pravno i moralno neosnovano okvalifikovan kao genocid, nakon čega su sva ostala sudeća vijeća Tribunala naprosto slijedila tu praksu. Pretresno vijeće Tribunala u Hagu je u toj presudi navelo da se navodno: „84. uvjerilo da su u julu 1995. snage bosanskih Srba, nakon pada Srebrenice, pogubile nekoliko hiljada bosanskih Muslimana.
Ukupan broj pogubljenih kreće se vrlo vjerovatno između 7000 i 8000 muškaraca.“ U drugostepenom postupku u istom predmetu žalbeno vijeće u presudi od 19. aprila 2004. kaže sljedeće: „2. … Bošnjačke žene, djeca i stari ljudi odvedeni su iz enklave, a 7.000 do 8.000 muškaraca bosanskih Muslimana sistematski je pobijeno.“
Nakon toga sve presude u ostalim predmetima, pa i pred Međunarodnim sudom pravde po tužbi BiH protiv Srbije, prihvatale su navedenu pravnu kvalifikaciju i pravosudnu neistinu. U pogledu pravne kvalifikacije sve presude su pravno neosnovane, jer naprosto ne odgovaraju pojmu genocida. Za taj pojam od presudne važnosti je to da je genocid, kako je objasnio Rafael Lemkin ‒ tvorac ovog pojma, usmjeren protiv nacionalne grupe kao cjeline, što je propisano i u članu 2. Konvencije UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida.
Kazano jednostavnim jezikom, nema genocida ako u selu ili varoši u nekoj državi bude ubijeno više ljudi iste nacionalnosti, jer time nije ugrožena ta nacionalna grupa kao cjelina, posmatrana unutar granica iste države. Ovu istinu svojevremeno je prilikom rasprave u Kongresu SAD priznao Šerif Basiuni, rekavši da: „Ukoliko se konvencija Ujedinjenih nacija koristi kao standard, teško je dešavanja u Bosni označiti kao genocid“. Znajući to, Basiuni i ekspertska komisija UN na čijem je bio čelu će progurati pojam tzv. „lokalnog genocida“.
Nakon toga trebalo je pronaći neki događaj kako bi na njega bila nametnuta navedena shvatanja genocida, iako su ona nenaučna i suprotna Konvenciji UN o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida. Za to će poslužiti srebrenička dešavanja iz jula 1995. godine, za koja ni u jednoj od presuda Tribunala u Hagu nije utvrđena istina. Umjesto toga, u presudama se samo barata tvrdnjama o navodno više od 8.000 strijeljanih muslimanskih vojnika i civila, što je u suprotnosti sa dokazima.
S tim u vezi podsjetiću na to da je Tribunal u Hagu od 1996. do 2001. godine imao kontrolu nad ekshumacijom posmrtnih ostataka iz raznih grobnica vezanih za događanja oko Srebrenice u julu 1995. godine. Rezultati tog istraživanja su takvi da se za 442 ekshumirane osobe može tvrditi da su žrtve strijeljanja, jer su imale poveze preko ruku ili očiju; 627 osoba imaju povrede od fragmenata metaka ili metala, što može da bude posljedica pogubljenja, ali i borbi; 505 tijela ima povrede od metaka, što može da bude posljedica pogubljenja, ali i borbi; dok se za 411 tijela ne može utvrditi uzrok smrti. To su, dakle, sudsko-medicinski dokazi koji govore o broju strijeljanih i on je daleko ispod onog koji nam se želi nametnuti.
Ne bih ovdje iznosio i silne druge dokaze i argumentaciju koji to takođe govore, jer je kolumna isuviše mali prostor za tako nešto. Umjesto toga, ukazaću na još tri stvari.
Kao prvo, treba reći da ni u jednoj presudi (a ni optužnici) Tribunala u Hagu nema imena poginulih muslimanskih vojnika (nema njihove individualizacije), usljed čega nema ni opisa načina na koji je došlo do smrti bilo kog od njih pojedinačno. To je od važnosti, jer je u tim presudama ostalo neutvrđeno koliko je muslimanskih vojnika poginulo u borbama protiv Vojske Republike Srpske prilikom proboja vojne kolone 28. divizije, iako brojni dokazi govore da se radilo o hiljadama tako poginulih.
Drugu stvar, koja je u vezi sa upravo rečenim, iznosi Dušan Pavlović u svojoj knjizi „Bitka za Srebrenicu rat za civilizaciju“. On kaže: „Kada sam 2009. godine kao zaposlenik Instituta za nestala lica BiH prilikom posjete DNK laboratoriji Međunarodne komisije za nestale pitao njihove stručnjake kako utvrđuju okolnosti stradanja nestalih, recimo u događajima oko Srebrenice u julu 1995. godine, dobio sam odgovor da se oni time ne bave već da ih sve podvode pod kategoriju žrtava Srebrenice.“ Vjerujem da upravo citiranom nije potreban poseban komentar, jer riječi autora napisane u naučnoj knjizi govore same po sebi.
Najzad, treća stvar na koju skrećem pažnju jesu zapažanja koja je o srebreničkim događanjima iznijela sudija Tribunala u Hagu Priska Matimba Niambe, u svom izdvojenom neslažućem mišljenju od 12. decembra 2012. godine, u predmetu protiv generala Vojske Republike Srpske Zdravka Tolimira. Argumentacija ove sudije je veoma važna za problem kojem je posvećen ovaj tekst, a koji sam ostavio za njegov kraj. Dakle, sudija Niambe u svom neslažućem mišljenju, kada je riječ o ključnim srebreničkim pitanjima, kaže sljedeće:
“85. Suprotno stavovima većine članova Vijeća, ne slažem se sa stavom da je među pojedincima u snagama bosanskih Srba i rukovodstvom RS postojao udruženi zločinački poduhvat prisilnog uklanjanja stanovništva, bosanskih muslimana…. nego je stanovništvo enklava željelo da ode i da je, uz pomoć Armije BiH i Ratnog predsjedništva Žepe, postiglo sporazum o evakuaciji ljudi iz razloga ratne nužde.
Zatim sudija Niambe kaže i ovo: „86. ne slažem se sa stavom većine članova Vijeća da se, kad je riječ o poduhvatu ubistva, radi ‘o vrlo organizovanoj operaciji ubistva koju su razradile i usvojile brojne visoke starješine VRS-a, a u djelo proveli mnogobrojni pripadnici snaga bosanskih Srba. Po mom mišljenju, ‘spontani’ karakter tog UZP u okviru koga je trebalo pozivati dobrovoljce da bi ubistva mogla da se izvedu takođe dovodi do razumnog zaključka da je on potekao od male grupe pojedinaca koji su djelovali bez ičijeg odobrenja i u tajnosti“.
Riječi ove sudije i gospodina Dušana Pavlovića su važne, jer smo prije par dana čuli najavu visokog predstavnika Valentina Incka kako će BiH iduće godine „imati zakon o zabrani negiranja genocida u Srebrenici…i ja već radim na tome“. Tim riječima Incko je samo potvrdio kakav rašomon postoji u onome što se zove Evropskom unijom. U Povelji EU o osnovnim pravima (član 11) jasno je propisana sloboda izražavanja misli, koja uključuje slobodu primanja i širenja informacija o svemu, a naročito slobodu naučne misli i kritike, bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice, pri čemu se mora poštovati suština ovog prava, saglasno članu 52. te iste Povelje.
Ovakvo propisivanje je jedino svojstveno civilizovanom društvu, jer je svaki njegov čovjek u svojoj biti slobodno biće, pošto mu samo sloboda omogućuje da se ostvari, a kroz ostvarenje čovjeka omogućuje se ostvarenje i razvoj društva u cjelini. U takvom društvu postoje priznati autoriteti, koji počivaju na moralnim vrlinama, znanju i istini. Njihov antipod su autokratske i autoritarne organizacije i društva, kojima je svojstveno da favorizuju nametnute autoritete.
E, to bi da ovdje nametne visoki predstavnik, čime ćemo dobiti jedno krajnje izopačeno društvo, a sve kako bi se u konačnom satanizovala Republika Srpska. U njemu bi za izraženu misao odgovarali ne samo gospodin Dušan Pavlović, već i sudija Priska Matimba Niambe, bez obzira što su svoje misli izrazili pišući načnu knjigu, odnosno vršeći sudijsku funkciju. I sve zbog toga što se time, ma kakvu istinu rekli, suprotstavljaju nametnutom autoritetu. Teško mi je zamisliti nešto što je morbidnije od ovoga, pri čemu imam iskreno ljudsko poštovanje prema onima koji su strijeljani, kao i prema njihovim porodicama.
