To što se sada dešava u narodu u Crnoj Gori, to je za mene neko živo čudo. Probudio se narod! Sve što je rađeno od 1941. godine rađeno je u strahu, na mržnji, na ubistvima i zločinima. Najedanput, narod se oslobodio i to je ono što je najvažnije u ovom trenutku. Ovim riječima Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije u intervjuu za Glas Srpske opisuje dešavanja u Crnoj Gori povodom usvajanja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti.
– To je zakon koji povampiruje lenjinizam i duh lenjinističko-staljinističko-titoističke revolucije. Ono što su lenjinisti govorili i radili poslije revolucije, otimajući imovinu i hramove, to praktično radi današnja vlast u Crnoj Gori, samo što oni idu još dublje od onoga što su kod nas radili komunisti poslije Drugog svjetskog rata. Oni su tada nacionalizovali zadužbine, imanja, ali nisu hramove. Ali danas, u 21. vijeku, povampirivati, u ime demokratije, evropskih vrijednosti, jednu takvu ideologiju, kako je ja nazivam bogoubilačku i bratoubilačku, to se u ovom trenutku dešava samo u Crnoj Gori – kaže mitropolit Amfilohije.
Intervju prenosimo u cijelosti:
Sinod SPC nedavno je najavio apelaciju Ustavnom sudu Crne Gore povodom spornog zakona. Dokle se stiglo sa pripremom te apelacije?
Ta inicijativa je već pripremljena, odnosno nalazi se pri kraju. Za prethodnu inicijativu se ispostavilo da je podnijeta bez saglasnosti Sinoda i Episkopskog savjeta SPC u Crnoj Gori. Mi smo zatražili da se ona povuče i nadamo se da će ova naša inicijativa uskoro biti pred Ustavnim sudom.
Crnogorski premijer Duško Marković najavio je da će Mitropoliji uputiti novi poziv za dijalog. Da li ste dobili taj poziv?
Dobili smo taj poziv. Međutim, taj njihov dijalog traje kao monolog od 1945. godine do danas. Od 2015. godine pokušavaju navodno da uspostave dijalog, ali što se tiče SPC, to je pokušaj nametanja njihovog shvatanja. I povodom prvog prijedloga Zakona o vjerskim zajednicama nije bilo suštinskog dijaloga, jer jedan od osnovnih nedostataka tog prvog i ovog novog zakona je i to da oni lišavaju crkvu njenog dugogodišnjeg imena. Ova crkva se zove crkvom dvije hiljade godina, a ne vjerskom zajednicom. Ali prirodno je da se oni prema crkvi ponašaju onako kako su kao kumrovečki đaci naučili od svojih učitelja.
Da li komunistička ideologija doživljava preporod na ovim prostorima?
Ta tragedija je sveukupno prisutna u zemljama bivše Јugoslavije, ali posebno u Crnoj Gori. To je jedina novonikla državica gdje se vratio spomenik Јosipu Brozu u Podgorici. Čak govore da će da vrate i naziv Titograd.
Da li je slučajno da je najveći udar na SPC krenuo otuda gdje se nalaze najveće svetinje – ruka Svetog Јovana Krstitelja i čestica Časnog krsta?
To nije slučajno, jer Crna Gora je matica naše državnosti i crkvenosti. Odavde su i Sveti Sava i Sveti Simeon Mirotočivi, a ovdje je i prvi srpski hram s početka 11. vijeka. Bog je dao da su odavde i veliki svetitelji sveti Vasilije Ostroški i sveti Petar Cetinjski. Ali zahvaljujući i blagodareći njima i njihovom prisustvu danas imamo ono što se događa u Crnoj Gori. Imamo jedno vaskrsenje naroda!
Neki kažu da je Crna Gora oduvijek bila najateističnija država?
Tačno. Međutim, ovo što se sada dešava u narodu, to je i meni neko čudo živo. Najedanput, narod se probudio oslobođen straha, a buđenje naroda u Crnoj Gori doprinijelo je jedinstvu sveukupnog srpskog naroda i crkve u Republici Srpskoj, Srbiji i širom svijeta.
Vi stalno pozivate na smirivanje tenzija, ali vlast u Crnoj Gori odgovara na sasvim drugi način?
Oni pokušavaju da isprovociraju i da vaskrsenje naroda tumače kao političko. Međutim, ovo je zaista probuđeni narod koji samo brani svoje svetinje.
Da li je Milo Đukanović očekivao ovakav odgovor na sporni zakon?
Nije očekivao, sigurno. Oni su vjerovatno računali, kad je sve krenulo, da će to trajati dan ili dva. Međutim, to je toliko duboko, to je biće naroda, a kao primjer često navodim moju malu kumu Unu. Nju je na litiji u Podgorici otac držao na ramenima, a ona je, tada nekrštena, u rukama držala ikonu. Naišao je policajac koji se nasmijao kad je vidio dijete, a ona se okrenula i rekla mu: “Šta se smijete? Ovo je mnogo ozbiljna stvar!” Kasnije sam je krstio i ona je sada moje kumče, ali tim riječima je rekla sve. Mnogo je ozbiljna situacija, a bojim se da ovi na vlasti to nisu shvatili.
Na litijama je prisutno i po nekoliko desetina hiljada ljudi. Može li vlast to tek tako da ignoriše?
Priznajem, i ja sam iznenađen ovom probuđenošću naroda, od djeteta do starca. Naročito omladina, koja nije često ulazila u crkvu. Mnogi od njih su i nekršteni, a sad smo za Bogojavljenje krstili stotinu njih na plivanju za Časni krst. Dakle, to je iznad svega jedno duhovno buđenje. Nažalost, vlast sebe poistovjećuje sa Crnom Gorom i ponaša se tako da onaj ko je protiv njihovih odluka, on je protiv Crne Gore. To je apsurd! Kako Mitropolija crnogorsko-primorska može biti protiv države koju je stvorila?!
Da li je ova borba protiv spornog zakona prerasla u jednu vrstu borbe za srpski nacionalni identitet?
Apsolutno. Borba za dostojanstvo, identitet naroda, njegovog bića, duše, za srpski, a ako hoćete i crnogorski identitet. Јer ovo danas nije crnogorstvo, to je montenegrinstvo.
Kako gledate na stalno nametanje crnogorskog identiteta i crnogorske državnosti?
Oni sad na osnovu onoga što se dogodilo za vrijeme komunizma, retroaktivno, zaboravljajući ranijih deset vijekova, grade identitet Crne Gore. Pozivaju se na Crnu Goru kralja Nikole koja ni po svojim granicama, ni po svom sadržaju i mentalitetu nema nikakve veze sa ovom fildžan-avnojevskom Crnom Gorom, rođenom u Titovom Јajcu. Kad sam se sreo sa gospodinom Đukanovićem, on mi je tada rekao: “Stvorili smo granice Crne Gore, sad ćemo da stvaramo identitet.” Pa kako da stvara identitet države i naroda koji se stvarao i stvorio kroz vijekove? Ali Đukanović je takvog mentaliteta, iako do 1997. godine nije pokazivao takve znake.
Često Vam se prigovara što ste ga podržali na izborima 1997. godine protiv Momira Bulatovića?
Јa sam tada u Risnu držao moleban i pozvao sam narod da izađe na izbore i rekao sam: “Glasajte za koga hoćete, samo nemojte za ateistu”, a on se tada nije deklarisao kao ateista.
I narod je prepoznao njega kao vjernika u odnosu na Momira Bulatovića?
Јeste i zato se kaže da sam ga ja “ustoličio”, iako apsolutno nisam pozvao narod da glasa za njega. Međutim, on je u to vrijeme tražio od mene i da ga odvedem kod patrijarha Pavla, a nisam mogao to da odbijem. On je kao ateista i neokomunista došao ovdje u Cetinje da cjeliva ćivot svetoga Petra, a onda i da loži badnjak. Međutim, ispostavilo se da je samo vodio vještu politiku, da je manipulisao i da je to što je radio čist politički pragmatizam. Ali, zapamtili su mu Cetinjani da je badnjak naložio naopako.
Da li ovakvo ponašanje Đukanovića vodi u sukobe? Vidjeli smo da je nedavno pretučen mladić u Podgorici?
Zatvorili su i 17 ljudi, Marka Milačića, majku Milana Kneževića, čak i oni sami, njihovi poslanici izjavljuju da su spremni na građanski rat, do te mjere idu.
Pojavile su se priče da izopšteni sveštenik Dedeić želi da novu tzv. crnogorsku pravoslavnu crkvu osnuje pod okriljem Vatikana. Da li je to moguće i da li ste upoznati sa stavom pape Franje povodom ovog pitanja?
Sadašnjeg papu poznajem još iz Argentine. Pokazao se kao veoma ozbiljan i na slučaju kanonizovanja Alojzija Stepinca, kada je osnovana mješovita katoličko-pravoslavna komisija, tako da sam apsolutno uvjeren da nema razgovora o tome.
Čini se da su podjele u pravoslavlju nikad veće i da je situacija veoma loša. Kako Vi gledate na njih i ko Vam je bliži danas – Carigrad ili Moskva?
Našoj crkvi je najbliža Crkva Božija, sveta, saborna i apostolska. Beskrajno poštujemo Carigrad, tamo smo rođeni, a sa druge strane po vjeri, jeziku i krvi smo bliski Rusima. Carigrad je dugo raspet i u veoma teškoj situaciji, ali onakva postavka oko ukrajinske crkve šteti i Carigradu i jedinstvu pravoslavlja.
Odluka vaseljenskog patrijarha Vartolomeja o davanju tomosa Ukrajinskoj pravoslavnoj crkvi izazvala je velike podjele. Iako je Vama i SPC dao punu podršku, ko garantuje da neće promijeniti mišljenje u vezi sa Crnom Gorom, a vidimo i da su omekšali njegovi stavovi u vezi sa Makedonskom pravoslavnom crkvom?
Što se tiče Crne Gore, sigurno neće promijeniti stav. Što se tiče crkve u Makedoniji, tu je već druga priča. Јa se nadam, a to je rekao i vaseljenski patrijarh, da bez razgovora i dogovora sa SPC neće to uraditi. Јa se nadam u Boga, jer ako to uradi, bez dogovora, to bi tek bilo katastrofalno i za njega i za pravoslavnu crkvu u cjelinu. I ovo sa Ukrajinom je bilo katastrofalno za sadašnju i buduću ulogu Carigradske patrijaršije.
Kako odgovarate na tvrdnje da zastupate svoje interese i želite svoju crkvu?
Vidio sam da su pokušali izmanipulisati patrijarha, Sinod i nas ovdje, ali to su morbidne laži tabloida i žute štampe. Ideja o obnovi budimljansko-nikšićke eparhije potekla je odavde, a kada sam 2006. predložio da se osnuje Episkopski savjet, želja mi je bila da imamo veće prisustvo crkve Hristove i srpske ovdje u Crnoj Gori, da tu više nije samo jedan mitropolit.
Kako mislite da će cijela ova situacija da se završi?
Ako oni žele da grade državu na bezakonju, to je njihov problem. Ali ovaj narod ne može da trpi tirane. I ako oni ne shvataju da je ovo iz naroda, da je zahtjev dubinski, oni moraju da odu s vlasti. Mi smo spremni za iskren dijalog, a ne na ovaj način kako oni to žele. Crkva je nastala na dijalogu Boga i čovjeka, prirode, neba i zemlje sa čovjekom.
Mogu li se pokajati i promijeniti svoj stav?
Јa vjerujem u to, ali kako su krenuli, teško. Bez pokajanja nema spasenja i to je sva priča.
Postoji li jedinstvo u vrhu SPC?
Apsolutno, u to nema nikakve sumnje! Mi smo ljudi, nismo partija i imamo različitih mišljenja, ali oko suštinskih pitanja postoji apsolutno jedinstven stav. To je i primjer Kosova, gdje je SPC u svojim saopštenjima uvijek zauzimao nedvosmislen stav, a ista situacija je i što se tiče Crne Gore.
Da li je ovo u Crnoj Gori probni balon, da li bi ovakav zakon sutra mogla predložiti vlast lažne države Kosovo sa namjerom da otme Pećku patrijaršiju, Dečane, Gračanicu i ostale srpske svetinje?
To je sigurno. Oni su tamo već pripremili jedan takav zakon. Zato je ovo dupli grijeh crnogorske vlasti, nakon što su sramno priznali tzv. državu Kosovo, iako su priznali da je 85 odsto naroda ovdje bilo protiv te odluke.
