Početkom 1929. godine, poslije očeve smrti, da bi se našao pored majke i da bi nastavio svoj posao, MLADEN STOJANOVIĆ došao je u rodni Prijedor. Pun je planova, obuzet jednom željom da pomogne svojim zemljacima, narodu, sirotinji. Obavljajući poziv koji je sam po sebi ljudski, on, istinski humanist po svojoj prirodi, brzo je stekao široka poznanstva i povjerenje naroda. Neumoran i predan na poslu, izvanredan poznavalac prilika ovoga kraja i mentaliteta Krajišnika, uz to dobar psiholog, blag i odmjeren u ophođenju sa ljudima, uspio je još prije rata da uđe u priču i da se oko njegovog imena, na izvjestan način, isplete legenda.
Koliko li sam puta kao dijete slušao: “Mladen liječi riječima i pogledom bolje nego neki drugi skupim lijekovima”. Duga je lista gradske sirotinje, postoje stotine krajiških seljaka koje je Mladen liječio i izliječio.
-A platiti, gospodine doktore?!
-Plaćeno je, da si živ i zdrav. Platio je gazda N. N. Njemu sam ja udario tarifu. Ima on više od tebe – odgovara Mladen, dok seljak zbunjeno sliježe ramenima, izlazeći iz ordinacije i krsteći se od čuda u znak zahvalnosti.
Doktor Mladen se stalno interesuje za svakog pacijenta. Bori se da izliječi bolesnika, pa ako je u pitanju siromašak, Mladen snosi sam i lijekove i putne troškove.
Bio sam neko vrijeme nezaposlen, priča BRACO GRGIĆ iz Prijedora, pa se obratim doktoru Mladenu i on me primi za svog agenta. Zadatak mi je bio da na željezničkoj stanici sačekujem seljake koji traže ljekarsku pomoć i da ih sprovodim do ordinacije. Jednog pijačnog dana dovedem ja poveću grupu seljaka iz Omarske. Bila je pozna jesen, susnježica. Pacijenti, oskudno odjeveni, drhte. Tresu se, nešto od hladnoće, a nešto od onog straha koji seljaka uvijek hvata kad izlazi pred gospodina doktora. Pregledao ih je Mladen, izlaze vesela oka. Dao nam, rekoše, doktor i za lijekove i za putne troškove.
Našalim se, kad se Mladen pojavio u hodniku, na račun te njegove velikodušnosti: Pa, naša će firma, doktore, propasti, budem li ja pacijente dovodio, a ti im iz svog džepa lijekove plaćao! “Ovakvim načinom naša firma može samo da jača”, reče on, nasmiješivši se.
Nije nimalo čudno što je Mladen sa svih strana dobijao izraze priznanja i zahvalnosti. Među mnogim znanim i neznanim zahvalnicama ostala je u Politici od 11. jula 1937. godine i ova kratka i neupadljiva anonsa: “Zahvaljujem se doktoru Mladenu Stojanoviću iz Prijedora koji me je osam godina lečio besplatno. Kad sam došla da mu platim, odbio je nagradu. Njemu zahvaljujem što sam u sedamdesetoj godini zdrava. Živeo dr Mladen Stojanović sa porodicom. Đuka Karapetrović“.
