Aco Karanović prešao je dug put od šestogodišnjeg dječaka, koji je vozio očevog “Fiću” preko rudničkih dempera, do vlastite firme i kuće u Americi. To je onaj tip lјudi koji ne mogu propasti da im zavežete i noge i ruke. Ostvario je ono što zovu “Američki san” i iz te velike zemlјe vratio se u malu Svodnu, svoj prirodni raj, iz kojeg je davno otišao. Samo on zna koliko je trebalo rada, muke i odricanja da u Americi od običnog radnika na proizvodnoj traci dođe do vlastitog preduzeća i biznisa.
Svaki čovjek je jedna velika životna priča, roman nanizan događajima, koji su usmjeravali životni pravac i čovjeka nosili tamo i gdje je želio i gdje nije želio ići. Acu Karanovića životni putevi nosili su od Ljubije, gdje je rođen, pa preko Svodne gdje su mu živjeli baka i djed, do Amerike i ponovo u Svodnu, koju toliko voli. Ljubiju pamti u njenom najbolјem vremenu, a to je onaj period šesdesetih godina prošlog vijeka, kada je Rudnik radio punom snagom i od Ljubije napravio varošicu u kojoj je bilo lijepo živjeti. S “otetim” uzdahom, pominje Aco predivne lјubijske parkove iz tog vremena, kuglanu, bazen, bioskop, glumce i pjevače koji su dolazili. I školski hor u kojem je pjevao. I sekciju opštetehničkog obrazovanja, sa kojom je išao na takmičenje u Zenicu i Bihać. U to vrijeme izlazili su časopisi za djecu i omladinu “Vesela sveska” i “Male novine”. U četvrtom osnovne, posrećilo mu se sa isjecanjem kupona za nagradnu igru “Malih novina” pa je dobio sedmodnevno putovanje u Veneciju. To putovanje i Veneciju pamti i danas. Kada je bio u prilici kao odrastao čovjek, vratio se Veneciji na izlet, da obiđe malo đačke uspomene i sebe u njima.
ROĐEN ZA VOZAČA I MAJSTORA
Vidjelo se to još od malih nogu da je Aco rođen za majstora i vozača. Od šeste godine počeo je po seoskim putevima da vozi očev auto. Bio je to mali i popularni “Fićo”, ali za malenog Acu, veliko auto i još veća sreća. Otac je bio vozač autobusa, a Acinoj sreći nije bilo kraja kada bi mu dozvolio da ga preparkira i namjesti za pranje. Sjedeći kao dječak za volanom “Fiće” i autobusa, osjećao je da će mu to biti životni put, poziv i egzistencija. Završio je za autoelektričara i 1975. godine počeo da radi u “Autoservisu” Rudnika “Ljubija”. Oni koji ga poznaju, kažu da je bio dobar majstor, što je on kroz život i dokazao. “U tom servisu, održavali smo i dva rudnička “Mercedesa”. Nije mogao svako u servisu da mu prilazi i radi na njemu. U početku nisu ni meni dali. Ta neka misterija nedodirlјivosti “Mercedesa”, mene je kao mladića izazivala i budila želјu da savladam to “čudo” i da budem njegov gospodar”, pripovijeda Aco majstorske početke. “Mercedes” mu je tako ostao u izazovu i duši i trideset godina vozi samo to auto.
Pošto je bio rođeni vozač, majstorovanje u “Autoservisu” nije ga ispunjavalo do kraja. Kako od malih nogu voli izazove, kad je 1983. godine otvoren, prešao je u Rudnik Omarska da vozi demper, “tu grdosiju od dvjesta tona”. Kada nije bio na poslu, išao je sa ocem u Svodnu da pomogne babi i dedi. U to vrijeme u Svodni niko nije imao kombajn pa se za žetvu moralo “stajati u redu”. Pošto mu je, kako kaže, glava uvijek bila u biznisu, sa tridesetak životnih godina, kupio je polovan kombajn, osposobio ga i krenuo po žitnim polјima. “Kombajn mi je napravio veliki skok u životu. Ljeti uzmem godišnji i od jutra do mraka ne silazim sa njega. Zaradilo se tu dosta para”, prisjeća se Aco žetelačkih dana.
AVION ZA AMERIKU I BROJANјE DO PET
Krajem devedesetih prošlog vijeka, “glava u biznisu” odnijela je Acu u Ameriku. Engleski jezik nije znao. Jeanaestogodišnji sin u avionu ga je učio brojati do pet. Mjesec i po dana učio je jezik, a prvi posao bio mu je u fabrici automobila. Radio je na traci. Nјegov zadatak bio je da stavlјa zaštitne limove ispod šasije džipova. Norma je bila dvadeset minuta po automobilu. Većina radnika, pogotovo Meksikanci, jedva su uspijevali da je ispune. Majstor i snalažlјiv, kakav je po prirodi, Aco je napravio alatna pomagala i zaštitni lim stavlјao za četiri minute. Radnim kolegama ta brzina nimalo se nije dopala. Nije ni šefovima. Uz obrazloženje da nema dovolјno posla, poslali su ga kući.
Aco je bio dovolјno “savladao” Ameriku pa je nakon otkaza, posao našao kod zemlјaka, rodom iz Krupe. Vozio je kamion sa još jednim vozačen na relaciji Portland-Los Anđelos i sedmično prelazili po devet hilјada kilometara. Zemlјak je Aci bio drag čovjek, ali je slabo plaćao, a od dragosti se ne živi i ne ostvaruju clјevi. Jednog dana Aco je otišao u FEDEX, našao vlasnika Amerikanca i u američkom stilu rekao mu “Ako imaš puno posla, evo me”! Dobio je turu Ajdaho – Oregon, 1600 kilometara u oba pravca. I tako sedam godina svaki dan. Kada je lјeti vozio tripleks (tri prikolice) dnevno je zarađivao i po 600 dolara. Tada mu je kamion bio i radno mjesto i kuća i dom. “Radio sam danonoćno i nije mi bilo lako da iz kamiona gledam kako prolaze dobra auta i lјudi idu negdje na odmor. Sebi sam stalno ponavlјao, samo radi, doći će i tvoje vrijeme”, priča za “Kozarski vjesnik” Aco. I došlo je. Kupio je svoj prvi kamion 2006. godine i vozio za američku kontejnersku firmu. Kao i sa tuđim, i sa svojim kamionom radio je danonoćno i za godinu dana kupio još jedan. I sin Nenad je u međuvremenu stasao pa su dvije godine zajedno radili za istu kompaniju. Kupio je još dva kamiona i kaže da se tada osjećao moćno i da mu je takav osjećaj pozlatio sve dotadašnje napore, patnje i odricanja.
Od čiste nule kada je ušao u avion, Aco je u Americi vlastito preduzeće “dogurao” do petnaest kamiona i sedamnaest prikolica. Biznis je zaokružio pokretnom i stacionarnom automehaničarskom radionicom i pokretnom autopraonicom. Radnici su se svaki put iznova čudili kada je gazda Aleks, kako su ga zvali, sam popravlјao kamione i mijenjao ulјe. Ko se u Americi snađe i iskoristi šansu, uz mnogo odricanja rezultat je vidlјiv. Pored vlastite firme, Aco je kupio veliku kuću sa radionicom. U toj radionici realizovao je dječačke snove da se bavi automobilima. Manje ili više slupana auta uzimao je za malo para, popravlјao ih i kao ovlašteni diler prodavao ih po mnogo većoj cijeni. U Americi je tako prodao 120 automobila.
ZAVIČAJ JE MJERA
Sve u životu ima granicu i mjeru, tako i Amerika. A život je takav da često zatvara krug naših puteva. Desilo se to i Aci Karanoviću. “Bez obzira na pare i zaradu, sve je to bilo iscrplјujuće i stresno. Bilo je toliko posla da ne bih mogao stići da ni minuta nisam spavao. Onda postaviš sebi pitanje, čemu sve to ako ćeš satrati sam sebe i ostati bez zdravlјa”, kaže Aco. Zatvaranjem životnog kruga, nakon dvadeset godina rada, jurnjave i odricanja, Aco se 2017. iz Amerike vratio u Svodnu. Pozdravio se sa radnicima, Amerikom i sinom, kojem je ostavio preduzeće, i vratio se u rodni kraj.
Slijedeći svoj životni moto, koji je naročito ojačao u Americi, “da bi bio uspješan, moraš ići u rizik”, Aco je u Svodni napravio plantažu borovnica. Trenutno ih ima 800 komada, planira bar još toliko. Zavolio je to voće još u Americi, kada ga je svojim kamionima često prevozio. Na ovim prostorima niko to nema pa mu je još veći izazov da on bude prvi. Borovnice su zahtjevne, traže dosta truda, znanja i početnih ulaganja. Pošto im naše podneblјe nije “rodno mjesto”, morao je iz Litvanije da nabavi pet tona odgovarajuće pilјevine. Biće još dosta ulaganja, ali Aco je siguran da će uspjeti u tom poslu. Pošto „glava u biznisu“ nikad ne miruje, planira da u Svodni, pored Sane, napravi javnu plažu.
AMERIKANAC DENIS DOŠAO DA OBIĐE ACU
Život je takav, donese razna prijatelјstva. Tamo “preko bare” Aco je imao prijatelјa Denisa, Amerikanca. Jednog dana zvoni telefon i Denis kaže Aci “Kupio sam kartu, dolazim kod tebe”. Obradovao se Aco, ali i iznenadio. Bio je Denis kod svog prijatelјa nekoliko dana. Oduševio se našom hranom i razočarao putevima i rupama na njima. Oduševio se i prirodom i čudio šta će našem selјaku svinjac odmah pored kuće. Bilo je još dosta toga čime se i oduševio i razočarao pa se u Ameriku vratio podijelјenih osjećanja.
