Jedan od osnovnih paradoksa na političkoj sceni Bosne i Hercegovine, a o kojem u javnom prostoru gotovo da nije bilo riječi u proteklih dvadeset pet godina, iako u BiH svega manjka sem „malog miliona“ političkih akrobacija, jeste sljedeći interesantan fenomen. Srpski politički faktor u svom narativu BiH generalno tretira kao praktično nesamostalnu i nesuverenu zemlju koja ne posjeduje elementarne kapacitete i ingerencije države, kao mjesto žestoko konfrontiranih unutrašnjih i spoljnih interesa i kao neželjenu zajednicu tri konstitutivna naroda koje ne veže bilo šta sem spoljne sile i kompleksnih međunarodnih odnosa. Bošnjački politički faktor, sa druge strane, u svom javnom narativu BiH tretira potpuno suprotno: BiH je suverena država koja je samostalna, kojoj niko sa strane ne može nametati bilo šta, koja ima praktično milenijumski državno-pravni kontinuitet.
U praksi, zanimljivo, sve je obrnuto: srpski politički faktor insistira na suverenoj BiH u kojoj odluke donose ljudi u samoj BiH, a sama Republika Srpska trpi najviše pritisaka sa strane jer je njen osnovni zahtjev da se niko sa strane ne miješa u unutrašnje odnose u BiH. Bošnjački faktor u praksi ne da priziva, nego insistira ne samo na stranom miješanju u unutrašnje političke odnose u BiH, nego dodatno zahtijeva i konkretnu međunarodnu intervenciju kojom bi se mijenjala unutrašnja ustavna struktura zemlje i sa strane regulisali interni politički odnosi.
Kao u onom čuvenom You Tube klipu o vojniku JNA koji odgovara novinaru na pitanja o ratnim dejstvima: mi Srbi smo kao protiv BiH, a zapravo najsnažnije potenciramo njenu suverenost, a Bošnjaci su kao za BiH, a na tacni su predali njen suverenitet strancima.
U kompleksnim političkim okolnostima u kojima se Republika Srpska našla nakon što je Valentin Incko, suprotno svim demokratskim i ustavnim pravilima odlučio da nametne jedan kontroverzan zakon, te nakon što je u BiH došao njemački političar Kristijan Šmit koji je u svom koferu donio mnogo velikih riječi i ambicija, a malo opšteg konsenzusa o svom statusu i legitimitetu, pitanje koje se nameće jeste šta Republika Srpska treba da radi u narednom periodu kako bi sačuvala svoje legitimne interese, nacionalni dignitet, političku i ekonomsku stabilnost.
Republika Srpska treba da smanji buku, a pojača rad i u narednom periodu definiše jasan stav kako prema g. Šmitu, tako i prema političkim procesima koji neminovno predstoje. Ono što je sigurno: svi relevantni političari u Srpskoj su svjesni da će sa g. Šmitom, prije ili poslije, ipak morati razgovarati i da njegova politička snaga i autoritet nisu toliko vezani za njegovu osporavanu poziciju visokog predstavnika, već za činjenicu da je on relativno visoko pozicionirani predstavnik političkog establišmenta Njemačke. A Njemačka, budući velika evropska sila, neće dozvoliti ponižavanje i ignorisanje njenog čovjeka u BiH. To je fakt koji moramo da razumijemo da bismo uspješno kreirali adekvatne političke odgovore.
Rukovodstvo Republike Srpske je u prethodnom periodu i prije najnovije političke krize najavljivalo razgovore sa FBiH i političkim predstavnicima Hrvata i Bošnjaka u BiH o budućem statusu Bosne i Hercegovine. Ako je Srpska u više navrata odlukama Narodne skupštine Republike Srpske već formalizovala ovu namjeru, onda je nesporno da je njeno rukovodstvo spremno da razgovara i da političke razgovore o budućnosti BiH ne može odbacivati kao takve, jer bi inače postupalo suprotno i svojim javno proklamovanim političkim stavovima i donesenim odlukama Narodne skupštine. Kad pričamo u sagovorniku o ovim temama sa bošnjačke strane, posljednji događaji, pored svih negativnih strana koje su donijeli, otvorili su i jedna sasvim nova vrata.
Konkretno, ako smo već najavili razgovore o budućnosti BiH sa političkim predstavnicima Bošnjaka i Hrvata, te imamo danas situaciju da ne znamo u kojem formatu da razgovaramo sa Kristijanom Šmitom, a jasno je da ćemo morati razgovarati, onda njega trebamo da tretiramo kao punomoćnika čitavog bošnjačkog političkog establišmenta. Svi bošnjački političari, iz vlasti i opozicije, ujedinjeni su u podršci Šmitu. Građansko pravo poznaje institut mandata, odnosno ugovora o nalogu u kojem jedna strana, nalogodavac, odnosno mandant, izdaje nalog drugoj strani, nalogoprimcu, odnosno mandataru, da u njegovo ime i za njegov račun izvrši određene pravne (i)li faktičke poslove. U konkretnom slučaju, bošnjačka politika je dala nalog, odnosno mandat Kristijanu Šmitu da u njeno ime i za njen račun vodi bošnjačku politiku i insistira na uređenju BiH u skladu sa vizijama i idejama bošnjačkih političkih faktora. Kristijan Šmit je ovlašćeni punomoćnik bošnjačke politike i baš u tom svojstvu i kapacitetu treba da ga tretira Republika Srpska, i to ne samo jer njegovo imenovanje prate brojne kontroverze i smanjen legitimitet, već još više zato jer je on već nekoliko puta najavio da će „nadograđivati entitete“, odnosno najavio je čak i ono što se Pedi Ešdaun nije usudio da uradi: izrazio je ambiciju da svojim jednostranim odlukama mijenja ustavni poredak zemlje. To je ključni razlog zbog čega je samog sebe pozicionirao kao punomoćnika bošnjačke politike, jer je upravo takav stav njihova davno proklamovana ideja.
Prema tome, ako je već jasno da ćemo sa njim morati razgovarati, onda ajde da stvari postavimo na pravo mjesto i da ih nazovemo pravim imenom. Više nema skrivanja, neskrivena namjera da se BiH centralizuje prema željama Sarajeva personifikovana je u Kristijanu Šmitu i politički predstavnici Srba trebaju dobro i sistematično da se pripreme prije razgovora sa njim, jer je on ovlašćeni bošnjački pregovarač o budućnosti BiH. Nemamo potrebe da bilo šta ozbiljno razgovaramo sa predsjednicima SDA, SDP, NiP-a ili neke druge bošnjačke stranke, jer oni nemaju kapacitet za donošenje odluka, a i ne žele da ih donose-oni su taj kapacitet prenijeli na građanina Šmita i umjesto da čekamo da se na jedvite jade neki dogovorčić napravi sa jednim bošnjačkim političarem, a da ga sutra minira onaj drugi, ajde da direktno razgovaramo sa čovjekom koji umjesto Bošnjaka može da donosi odluke.
Na ovaj način ne samo da ćemo objasniti unutrašnjoj javnosti zbog čega razgovaramo sa građaninom Šmitom, nego ćemo stvoriti pretpostavke da uradimo i daleko ozbiljnije stvari. Primarno, svi naši resursi moraju biti stavljeni u službu slanja jasne poruke evropskoj i svjetskoj javnosti da će građanin Šmit biti direktno odgovoran za sve buduće procese u BiH koje on svojim eventualnim jednostranim odlukama bude pokrenuo. To konkretno znači da za svaki teroristički napad bilo gdje u Evropi i svijetu, a koji bude imao veze sa BiH i radikalnim islamistima, treba biti povezan sa građaninom Šmitom i Njemačkom, jer su oni odlučili da preuzmu odgovornost za stanje u BiH svojim jednostranim odlukama koje nisu dobile podršku u formalnim procedurama pred domaćim institucijama.
To je jedini jezik koji političari razumiju, odakle god da dolaze i iz koje god da su zemlje. Ukoliko bi, ne daj Bože, neki terorista povezan sa BiH nekad digao u vazduh autobusku stanicu u Frankfurtu, za takvo stanje treba učiniti odgovornim građanina Šmita ukoliko odluči da nametne bilo kakvu odluku. Ukoliko indeks korupcije, pranja novca i drugih kriminalnih djela bude još negativniji u BiH u budućnosti, za to treba učiniti odgovornim građanina Šmita i njegov politički bekgraund ako on bude donosio ama makar i jednu jednostranu odluku.
Ovaj strah od preuzimanja odgovornosti za kompleksnu i rovitu BiH je bio ključni razlog zbog kojeg je međunarodni faktor u proteklih petnaest godina izbjegavao da donosi odluke u BiH. Ako građanin Šmit želi da pokaže hrabrost, onda mu treba odgovoriti adekvatnom mjerom.
Osnovni preduslov da bismo to bili u stanju nisu patetični izlivi političkog jedinstva, bučne i velike riječi koje ne prate konkretna djela. Da bismo bili u stanju da uradimo ovaj ozbiljan posao moramo u institucije da vratimo one najsposobnije, a ne najpodobnije, da svoju politiku gradimo dugoročno, da ne gasimo trenutne požare, da ne mislimo kako da jeftino predriblamo jedni druge. Pred nama su ogromni izazovi i oni zahtijevaju on najbolje što ovaj narod ima.
Svi naši budući razgovori i politička pozicija moraju biti striktno vezani za puno poštovanje osnovnih ljudskih prava i sloboda, poštovanje najboljih demokratskih praksi i pacifistički obojeni. Naše najsnažnije oružje jesu pravo, zakon i demokratija. Ukoliko na bilo koji način sami sebi izbijemo te argumente nepromišljenim potezima, kao što su tuk na utuk nedavne odluke Narodne skupštine Republike Srpske, onda sami sebi sječemo granu na kojoj sjedimo. Tu moramo biti daleko pametniji, mudriji i gledati malo dalje od sopstvenog nosa.
U ozbiljnim smo problemima i ovo je prelomni trenutak za Republiku Srpsku i naš narod. Ukoliko politički lihvari i(li) amateri budu ti koji će navigirati naše buduće procese, ne treba imati sumnje da će naš brod opasno da se nasuče i da će šteta biti nepopravljiva.
