Vi Đukanoviću ne smijete da priđete Cetinju 5. septembra jer ćete shvatiti kakvu tešku grotesknu i opskurnu sliku hristotitoista šaljete svijetu i obmanućete sopstven narod po hiljaditi put, bez pardona, nije vas briga, baš vas briga
Đukanović je od šiljomladog provincijskog skojevca do osjedelog neoliberaliste soroševske provenijencije imao uvijek tu besprijekornu uzdržanost i vjernost prvom istina pigmalionskom ali nužnom pravilu političkog preživljavanja: 1) bez zanosa zalijetanja i isklizavanja sa puta moćnih mentora Zapada, (uvijek niz, nikad uz njihovu ne/milosrdnu dlaku, uz blagi osmeh, glađenje – bezizuzetno. Nikad nije ozbiljno mario za glas naroda, to mu je priznato kao “ključ” formule – uspjeha.
I sve to strogo pedantno i fino umotano u demokratske kalupe, glamur legaliteta i oreol “žrtve” koja baš uvijek nadmoćno pobeđuje sve svoje kudikamo oslabljene dželate ( ucjena, straha i korupcija: isključiva argumenatarija). To je Mila Đukanovića veoma snažno preporučivalo i učinilo pogodnim i važnim “igračem” na svim ovim mutnim postjugoslovenskim prostorima.
U rukama svakog onoga čija je moć zahtijevala poslušnog, diskretnog, tihog i efikasnog a samim time zahvalnog “izvođača radova” Đukanović je bio prva poluga, prvi poziv, prva adresa, broj.
Sve u svemu, važio je za tipa koji se uopšte i ne trudi da savlada moralne kompase i optereti se viškom ideala, siromaštvom svog podijeljenog i zakrvljenog naroda u stanju beznadežja. Ne, Đukanović je upravo to stanje is/koristio, dubio i širio u zavisnosti od svojih praktičkih potreba. A ta je potreba u prvom redu bila u koristoljubljima svih vrsta, ama baš bez ikakvih i skrupula a tek svetonazora. U tome je bila “šifra” svih njegovih uspjeha i snalaženja u svijetu u kome je zapravo prepoznavao sopstven kod, kao jedino mjerilo, lični ćar i interes, da pojednostavimo: dolar, evro, rublja, svaki vid imovine, materijalne, ali i nematerijalne hedonističke prirode. I naravno sve što uz današnji svijet tajkuna, starletana, korupcionih gurua, i sve pride dobro ide.
Međutim juče u trans-zanosu sultanijata muci napuhsvanja svoje inferiorne državne uloge pred bračnim parom predsjednika Erdogana, Đukanović se baš okliznuo.
Naime, sve ono što je dosad držao strogo tajno, usled popuštanja kočnica i jakog iskliznuća iz šina učinio je dostupnim i javnim – ali i apokaliptički – sramnim. Naime, već mjesec kripto – kampanju u “izvedbi” toboš Veljovića kvazikomita i laži-patriota, Đukanović je u etar “založio” za odušak svoje čiste šovinističke duše funkciju predsjednika Crne Gore, ličnog ustanika, huškača, pobunjenika protiv države čiji je predsjednik i koju će kaže do zadnjeg daha braniti. Ludilo? Ne, nije.
To je u stvari onaj isti namazan Đukanović i sada “prede mrežu novu podjela i novih sjemenja zala i muka naroda”, jer: padaju stomilionski šverc-karavani, zjape do dna šleperi, blokirane su luke, i stari pravci, destinacije. A sprema se teška invazija “nenjegovih” državnih tužilaca, tj. puna APSANA. Nadvija se crno nebo slutnji i to Đukanović, i vidi, i zna. I zato – zajuriša na Cetinje!
Đukanović nema ništa novo da izgubi na Cetinju tog 5. septembra, ali narod Crne Gore hoće, izgubiće mnogo, možda i nenadoknadivo. Takvo ponašanje naročito političara je abuzivno, to jest, zloupotrebljivačko i ono ima pravne posledice.
Vi Đukanoviću je l’ da, da niste ni kršteni (ako se izuzme krštenje brozovsko) pa “samokritički” sagledajte taj “tužni juriš na Cetinjski manastir”. Jeste, da, počinje i ono sa slovom “C” ali to ne smije da vas zbuni, jer to je Cetinjski manastir – a ne nekakav Centralni komitet. Crkve, manastiri, vladike, sveštenici i monasi, lavre i ćivoti nisu bili čak pojamni postulati ni vašega “odgoja”.
Vi Đukanoviću ne smijete da priđete Cetinju 5. septembra jer ćete shvatiti kakvu tešku grotesknu i opskurnu sliku hristotitoista šaljete svijetu i obmanućete sopstven narod po hiljaditi put, bez pardona, nije vas briga, baš vas briga.
Zato, nema nikakve razumne sumnje da je Đukanovićev juriš na Cetinje 5. septembra opskurna i providna farsa.
Đukanović je zgazio čitav repertoar ustavnih normi i na putu je ulaska u ilegalu, pa bi u svemu tome bilo razumno upitati: Šta vi Đukanoviću kao predsjednik države sa tim nesporno protokolarnim ovlašćenjima i komičnim nadležnostima (države u kojoj je kao civilizacijska tekovina ta država odvojena od verskih zajednica) hoćete pobunom, larmom i huškanjem promjeniti ili doprinijeti u skromnom činu ustoličenja Mitropolita? Kada se izuzmu stvarni naumi te vaše težnje krvoprolića i u nesrećama sopstvenih građana za koje se i čija prava vidimo ubiste, ako 5. septembra stvarno odete na Cetinje (radi spašavanja vaše kože) pokazaćete Đukanoviću da apsolutno niste normalan, no primjetno jako ograničen, jako sluđen, jako zastrašen i glup čovjek.
Zabrinuti smo da se ponovo niste preigrali, da su vas preplavili nagoni panike i straha – otkazale kočnice.
Narod Crne Gore, stiješnjen svim krivicama, strahovima, na samoj granici bezimena i beskorjena, uzdigao se duhom litija u neprolaznost i u neprolaženje svevječnog, pa vam je sad sve zaludan posao.
Zato se Đukanoviću okanite vaših ćoravih poslova i ne kupite trnje. Bilo ga dosta! Vrijeme je da položite račun.
