Kad je nakon oktobarskih izbora u FBiH došlo do promjene vlasti, odnosno kad je Denis Bećirović do nogu potukao Bakira Izetbegovića, a u narednim mjesecima i formirana vlast bez Stranke demokratske akcije, svi su očekivali da će doći do relaksacije odnosa između Republike Srpske i FBiH i da je sa starim, izlizanim, islamističkim kadrovima gotovo.
PIŠE: Aleksandar Stojanović
Međutim, svako ko je koliko-toliko pratio političku situaciju u drugom entitetu i djelovanje Denisa Bećirovića i njegovog SDP-a, znao je da se baš ništa neće promijeniti. I nije trebalo dugo da se tako nešto potvrdi.
Bećirović, iako žestok kritičar vlasti SDA, mlad i perspektivan političar, nikada nije krio svoje oštre, radikalne i isključive stavove po brojnim pitanjima. Zapravo, nikada ni po čemu se nijedna njegova rečenica nije razlikovala od onog što smo mogli čuti iz usta funkcionera SDA. Bećirović je u politici dijete koje je oduvijek željelo da izraste u Bakira Izetbegovića. Samo sofisticiranijeg.
Razlike između njih dvojice nisu suštinske, nego minimalne i svode se samo na pakovanje u kojem dolaze. Razlike su u simbolima i ličnosti, a nikako u politici. Jer ono što zastupaju i jedan i drugi do tančina je identično, samo se danas ta politika ne sprovodi pod zelenim bojama, nego pod crvenim, ne pod islamskim, nego građanskim parolama.
Ono što je važan faktor u cijeloj priči je činjenica da je SDA otišao u opoziciju na skoro svim nivoima. Nekako baš od tog trenutka počinje priča o odbrani suvereniteta BiH, napadi na saradnju sa HDZ (iako su 30 godina u koaliciji s njima), teze o “novim genocidima nad Bošnjacima”, a svako ko je ušao u vlast gdje nije SDA prokazan je kao najveći izdajnik. Da je riječ samo o odbranama funkcija i strahu od sudskih presuda potvrđuje i činjenica da se apsolutno u političko-ideološkom smislu nije promijenilo ništa osim ljudi. Odbijanje projekata za Republiku Srpsku, priču o genocidnoj tvorevini, nelegitimno djelovanje diplomatske mreže danas ne sprovode Bakir, Bisera ili neko drugi, nego Denis, Dino i Nermin.
Posljednji primjer isplivao je u javnost ovih dana, kada je otkriveno da Denis Bećirović nije želio da prilikom njegove posjete u Zagrebu na sastanku sa državnim vrhom Hrvatske prisustvuje ambasador BiH u Hrvatskoj. Razlog – zato što je Srbin. Ako nakratko zanemarimo činjenicu (iako je ona ključna) da iz ovog Denisovog poteza izbija nevjerovatna netrpeljivost prema jednom narodu, možemo vidjeti da čovjek koji koristi svaku priliku da priča o neophodnosti zaštite države, poštovanju procedura, državnih simbola i poštovanju BiH kao države svih njenih građana, izopštava ambaasadora koji je legalno i legitimno izabran i za kojeg je on glasao.
Bošnjački član Predsjedništva BiH ponaša se baš kao i njegov imenjak iz čuvenog američkog filma. Neartikulisanom energijom, dječjim smicalicama i vragolijama on svaki put do krajnjih mjera želi da izludi svog komšiju, zarad svojih djetinjastih ciljeva. Ali ovo nije film, nego ozbiljna stvar, u pitanju su stvarni ljudski životi. Ovdje teško može doći do velikog zaokreta, pa da se na kraju sve završi srećno. Uostalom, Denis iz filma je bio dijete i imao je vremena da se popravi i shvati grešku. Denis iz Predsjedništva BiH je odrastao čovjek i trebalo bi da prestane politiku da posmatra kao dječju igru, a državu kao igralište za svoje vragolije.
