Markantna crnka s osmijehom djevojčice majka je dvije kćerke i šestorice sinova, majstor karatea i pedagog.
Zbog ljubavi prema proti Zoranu napustila je sport i nije se pokajala. Posla je puno, jer porodica mora da funkcioniše kao sat.
Dovoljno je za jednu ženu reći da ima crni pojas, pa da bude jasno koja je to volja, upornost, neustrašivost i spremnost da se okuša u nečemu u čemu bi mnogi vidjeli rizik i opasnost. Neobično je bilo, prepričava Sanja, kad na borilište izađe kata tim koji su činile tri sestre – ona, njena sestra bliznakinja Vanja i treća Bogdanka. Kao vrhunski tim godinama su pobjeđivale na svim takmičenjima i iako je njih djece u porodici bilo šestoro, bile su uzdanica i očeva najveća nada. Tata je bio zadovoljan što kćerke osvajaju brojne medalje u karateu, ali nekako je najviše želio da donesu diplome sa fakulteta.
– U vrijeme mog djetinjstva bilo je malo neobično imati petoro braće i sestara. Da li je to razvilo borbeni duh kod mene, ne znam, ali već kao mlada postavila sam cilj da ću nadmašiti svoju majku u broju djece. Rodiću sedmoro, rekla sam, a tata mi je govorio „Završi ti, kćeri, prvo fakultet, pa onda rađaj koliko hoćeš“.
FOTO: BLAGOJE RADIĆ/RINGIER
Sanja je upisala fakultet, a diplomirala tek 20 godina kasnije. Zvučalo bi ovo kao neuspjeh da u međuvremenu nije rodila osmoro djece i neočekivano okrenula redoslijed. Sad kad ima diplomu fakulteta, osmoro djece, muža koji podržava sve njene planove, struk djevojke, ugled u društvu i samo 44 godine, onda vidimo da je zapravo njen poredak stvari bio najbolji. A djeca su sva za ponos. Irina (22) i Hristina (21) završavaju Muzičku akademiju u Beogradu, sin Vladimir (19) je student, Nikolaj (17) je učenik Bogoslovije, a Damjan (14), Maksim (12), Vasilije (9) i Pavle (4) tek će birati svoja zanimanja.
Srušila je sve stereotipe
– Za mnoge je neobično da čuju rečenicu: „Trenutno ih je samo četvoro kod kuće“. Često me ljudi pitaju da li sam opet u drugom stanju, pa se šale sa mnom da je trudnoća moje pravo stanje, a ja se smijem jer sam svjesna hrabrosti s kojom sam iskoračila u majčinstvo. Srušila sam i stereotip o tome da višestruke trudnoće narušavaju izgled ženinog tijela – priča Sanja s osmijehom.
Odavno su već uigran tim i sve djeluje lako, ali nije oduvijek tako bilo. Sanja i Zoran su se upoznali slučajno, kao što se svi mladi zapravo upoznaju, na sjedeljci s društvom. Nije ovaj susret doživjela ozbiljno kada je rekao da pohađa Bogosloviju u Kninu. Imala je samo 16 godina i obećavajuću karijeru karatea pred sobom.
– Znala sam da sveštenički poziv zahtijeva ogromnu disciplinu i odricanje, a znala sam i da je odrastao u domu za djecu bez roditeljskog staranja, zajedno sa sestrom i bratom, i da ima potpuno neizvjesnu budućnost, ali ipak je bio svjestan da je prava žena vrijednija od biserja – sjeća se Sanja njihovog početka.
Ona je, s druge strane, bila kćerka imućnih roditelja, djevojka velikog potencijala, s planom da ide u Beograd na studije i nastavi da napreduje u karateu, zajedno sa sestrama. I pored insistiranja roditelja da nastavi školovanje, naredno ljeto, kad je Zoran opet došao na raspust, bilo je presudno.
– Do kraja njegovog školovanja svaki dan sam mu pisala pismo i čekala.
Zoran se, kao mladi bogoslov, oženio i postao sveštenik, a Sanja napustila sve i otišla s njim u malo razrušeno selo pokraj Dervente, gdje je potrebno pokrenuti povratak raseljenih.
“Dnevno spremamo po 30 obroka”
Tokom razgovora Sanja i Zoran nijednom riječju ne govore da im je bilo teško. Tu su dobili troje djece, živeći s vremešnim povratnicima, u lošim životnim uslovima. Al’ ko voli, taj i Boga moli, pa se oni ovog vremena sjećaju kao srećnog i neponovljivog. Ubrzo su dobili premještaj u Bijeljinu, gdje žive i danas, on kao starješina Saborne crkve, a ona kao student na masteru iz pedagogije, na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu. Pričaju kako dnevno pripremaju 30 obroka, samo za njih. Kažu da je prijateljima zabavno da vide njihov špajz koji izgleda kao omanja prodavnica, piše Žena Blic.
– Tek da nas vidite u nabavci, sve kupujemo na pakete, a sad, u septembru, paket od stotinu školskih svezaka – smiju se uglas.
Vikendima i tokom raspusta Petrovići su zajedno. Svjesni su da je njihova samsonovska, gigantska snaga u jakim porodičnim vezama. Sastajući se i boraveći skupa, iznova se napajaju s tog nepresušnog izvora ljubavi koji samo zdrava zajednica daje. Da sve bude nevjerovatnije, Zoran ima rođenog brata koji takođe ima dvije kćerke i šest sinova, no to je za neku drugu priču.
Velika porodica je, kaže za kraj Sanja, kao sportski klub, kao reprezentacija. A svaki klub, da bi bio uspješan, mora imati i trenera i kapitena. Tajna njihovog uspjeha je smjenjivanje na te dvije pozicije. I ljubav koja im uvijek osvjetljava put.
