Nema više visokog predstavnika. Odavno je trebalo da se desi, ali tek je sve što se događalo u vezi sa Kristijanom Šmitom otkad se ušunjao u BiH, pokazalo besmislenost neodgovornog upravljanja Bosnom i Hercegovinom od strane neizabranih stranaca.
U tekstu Dejtonskog sporazuma uopšte se ne pominje visoki predstavnik. Visokog predstavnika su tek Aneksom 10. Dejtonskog sporazuma ustanovile strane-potpisnice tog Aneksa, njih pet: “Republika BiH”, SR Jugoslavija (sada Srbija), Republika Hrvatska, Republika Srpska i Federacija BiH. Te potpisnice su članom 1.2. Aneksa 10. konstatovale da “u pogledu složenosti sa kojima su suočene, strane traže postavljanje Visokog predstavnika koji će biti imenovan u skladu s relevantnim rezolucijama Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih nacija, kako bi pomogao stranama u njihovim naporima da mobilišu te, po potrebi, koordinišu aktivnostima organizacija i agencija koje su uključene u civilne aspekte mirovnog rješenja, izvršavajući dole navedene zadatke, na način na koji mu je to povjereno rezolucijama Savjeta bezbjednosti UN.”
Ko predlaže?
Ne postoji “visoki predstavnik međunarodne zajednice u BiH” kako se pogrešno titulisalo sve dosadašnje – od Bilta do Incka. Visoki predstavnik je predstavnik strana-potpisnica Aneksa 10, njihov takoreći službenik koji će im pomagati u sprovođenju mirovnog sporazuma, bez ikakvih izvršnih ovlašćenja kako je to konstatovao prvi i jedini legalni visoki predstavnik Karl Bilt. On je nakon postavljenja izjavio “Njujork tajmsu”: “Izgleda da vi precjenjujete moć visokog predstavnika. U njegovoj moći nije da izvršava i uspostavlja, nego da posmatra i usklađuje.”
Dejtonskim sporazumom je predviđen samo jedan visoki predstavnik, jer se u Aneksu 10. ne navodi da “strane traže postavljanje visok(ih) predstavnika”. Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1031 od 15. decembra 1995. tačkom 26. “podržava uspostavljanje Visokog predstavnika, na zahtjev strana, koji će, u skladu sa Aneksom 10. o civilnoj implementaciji Mirovnog sporazuma, nadgledati sprovođenje Mirovnog sporazuma i mobilisati i, prema potrebi, davati smjernice i koordinisati aktivnosti uključenih civilnih organizacija i agencija i saglasan je sa imenovanjem g. Karla Bilta za visokog predstavnika.”
Iz navedenog proizilazi da su isključivo strane-potpisnice Aneksa 10. ovlaštene da zatraže postavljanje visokog predstavnika, što su one učestvujući u dejtonskim pregovorima i potpisujući Aneks 10. učinile samo u slučaju prvog visokog predstavnika Karla Bilta, a Savjet bezbjednosti je to samo potvrdio svojom rezolucijom. Niko drugi po Dejtonskom sporazumu i njegovom Aneksu 10. nema pravo tražiti ni predlagati postavljanje visokog predstavnika, čak ni Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija, koji to samo potvrđuje. U cijelom Dejtonskom sporazumu, a ni u Aneksu 10. ne postoji nikakvo tijelo koje se zove PIK, niti nekakav njegov upravni odbor, niti ikakvo ovlaštenje za ta nepostojeća tijela.
Trajanje
Aneksom 10. strane-potpisnice nisu odredile rok do kada će djelovati visoki predstavnik, ali se posredno može zaključiti da se radi o periodu od približno jedne godine. To proizilazi iz Aneksa 1A Dejtonskog sporazuma koji nosi naziv “Sporazum o vojnim aspektima mirovnog rješenja”, a zaključile su ga tri strane: “Republika Bosna i Hercegovina”, Federacija BiH i Republika Srpska. U članu 1. pod nazivom “Opšte obaveze” stoji da strane “pozdravljaju spremnost međunarodne zajednice da na period od približno godinu dana na područje regiona pošalje snage koje će pomagati u sprovođenju odredaba koje se odnose na teritorijalna i druga povezana vojna pitanja ovog sporazuma (Aneksa 1 A), prema navedenom u ovom aneksu.” To proizilazi i iz knjige Karla Bilta “Misija mira” u kojoj Bilt navodi da su se 8. decembra 1995. godine u Londonu sastali ministri spoljnih poslova i odbrane i da je tada formiran Savjet za implementaciju mira (Peace Implementation Council – PIC, dalje: PIK), a da se “oformilo jedno jezgro od osam nacija u upravljajućoj grupi (Steering Board), a na njeno čelo postavljen je, kao predsjedavajući, visoki predstavnik. Poslije mnogo dvoumljenja, prihvatio sam taj zadatak na godinu dana.” I ovo ukazuje da je bio predviđen jednogodišnji mandat visokog predstavnika.
PIK kao “neformalna grupa država” (kako je zove Evropski sud za ljudska prava) predstavlja ostatak mirovne konferencije za Jugoslaviju koja je djelovala početkom 90-ih godina prošlog vijeka, u vrijeme krize razaranja i raspada SFR Jugoslavije. Taj ostatak je nastavio sastajati se kao PIK i nakon kraja građanskog rata u BiH. Do 2000. godine održano je nekoliko zasjedanja tog samoizabranog tijela samoizabranih zemalja i organizacija, koje nikada nisu imale nikakav organizacioni, statutarni ili proceduralni akt. Od 2000. godine postoji samo upravni odbor nepostojećeg PIK-a koji se sastajao dva puta godišnje u Sarajevu na nivou političkih direktora ministarstava spoljnih poslova država članica tog fantomskog organa. Godinama je taj upravni odbor predlagao nove i nove visoke predstavnike – Karlosa Vestendorpa, Volfganga Petriča, Pedi Ešdauna, Kristijana Švarc-Šilinga, Miroslava Lajčaka, Valentina Incka, a Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija to i potvrđivao svojim rezolucijama. Strane-potpisnice nije niko ništa ni pitao, iako su one trebale zatražiti i predložiti kandidata za visokog predstavnika. Takav manjkav izbor trajao je do maja 2021. godine, kada je posljednji visoki predstavnik koji je potvrđen od Savjeta bezbjednosti Valentin Incko podnio ostavku. A onda grupa ambasadora u Sarajevu koji sebe pompezno nazivaju upravni odbor, na osnovu ničega, bespravno, drsko se miješajući u unutrašnja pitanja u BiH, kršeći međunarodno pravo, kršeći Dejtonski sporazum, Ustav BiH i njene zakone, 27. maja 2021. pišu saopštenje: “Danas su u Sarajevu ambasadori zemalja članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira službeno imenovali Kristijana Šmita za sljedećeg visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, nakon što ga je za to mjesto kandidovala Njemačka. OHR će sada obavijestiti generalnog sekretara Ujedinjenih nacija o odluci Upravnog odbora PIK-a. Ruska Federacija se nije složila sa ovom odlukom.” Tako je neovlašteno i time protivpravno ambasadorsko “službeno imenovanje Kristijana Šmita” dato pukim saopštenjem, bilo i ostalo jedini vrbov klin Kristijana Šmita kojim on paradira po BiH, Beogradu, Zagrebu, Briselu.
Mala grupa
Nekoliko ambasadora u Sarajevu pokušali su oduzeti isključivo pravo stranama-potpisnicama pa time i Republici Srpskoj, da predlože i od Savjeta bezbjednosti zatraže imenovanje novog visokog predstavnika, umjesto Valentina Incka. Kada su dolazili u BiH i Predsjedništvu BiH predavali akreditive kojima su ih njihove zemlje poslale u BiH, tu nije bilo napisano nikakvo ovlaštenje da se miješaju u unutrašnja pitanja i odnose u BiH, niti da “službeno imenuju visoke predstavnike”, već je pisalo da će poštujući zemlju domaćina razvijati saradnju i međusobno razumijevanje, pomažući, a ne odmažući nikome. A šta oni rade ? Uđu vam u kuću, a onda počnu naređivati ukućanima kako da rasporede namještaj, šta smiju, a šta ne smiju raditi, kakav će kućni red usvojiti. Ako nećete, prijete sankcijama i hapšenjem. Ne zanima ih pravo ni zakon. Tako rade banditi i teroristi. Da je BiH iole država, isprašila bi te ambasadore odmah nazad odakle su i došli, uz napomenu njihovim državama da ih nigdje više ne šalju da ne sramote ni njih, ni zemlju domaćina. Ali BiH nije država, nikada nije ni bila, nije to ni mogla postati uz strano neovlašteno tutorstvo i nepravno nametnuti protektorat. Republika Srpska od 2006. godine i ponovnog dolaska Milorada Dodika na mjesto premijera ne prihvata više da OHR (koji je po Aneksu 10. tek personal/osoblje/posluga visokog predstavnika), izigrava kolonijalnu upravu. A kada pokušaju onog korumpiranog nesretnika Šmita da uhljebe, jer u Njemačkoj propadne na svakom konkursu, Srpska kaže – DOSTA.
Guteres razotkrio PIK
Zato je Željka Cvijanović, nadmoćno demokratski izabrani srpski član Predsjedništva BiH, uz to u svojstvu predsjedavajućeg, napisala pismo generalnom sekretaru Ujedinjenih nacija, tražeći odgovor – da li je i kada Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija donio rezoluciju kojom potvrđuje Kristijana Šmita za visokog predstavnika nakon ostavke Valentina Incka i dobije odgovor. Prvo pacovskim šibicarskim kanalima “đazira ćaršije”, a onda od prepadnutog Dine i Guteresovo pismo iz koga se vidi da su u “slobodni prevod” dodavali riječ “jedino” promovišući fantomski PIK kao relevantni organ za izbor visokog predstavnika.
Guteres piše Željki: “U vezi sa civilnom implementacijom mirovnog sporazuma u Bosni i Hercegovini, htio bih podsjetiti da UN nije potpisnik Dejtonskog mirovnog sporazuma niti je član Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira, relevantnog tijela za imenovanje visokog predstavnika za BiH.” Vidi vraga – UN nije potpisnik Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma pa se ne može miješati u rad ambasadora samozvanaca u Sarajevu, jer ko biva samo oni mogu kao nepotpisnici Aneksa 10. biti relevantni za imenovanje visokog predstavnika. Naravno da nije tako. Aneksom 10. je propisano da Savjet bezbjednosti Ujedinjenih nacija ima ulogu u imenovanju visokog predstavnika na traženje strana-potpisnica tog aneksa. Uz to, članom 2.1.f. propisana je obaveza visokog predstavnika da “Ujedinjenim nacijama, Evropskoj uniji, Sjedinjenim državama, Ruskoj federaciji i drugim zainteresovanim vladama, stranama te organizacijama podnosi periodične izvještaje o napretku u sprovođenju mirovnog sporazuma u vezi sa zadacima izloženim u Sporazumu o sprovođenju civilnog dijela mirovnog sporazuma – Aneksu 10. Dejtonskog sporazuma.”
Srpska neće
Pošto se u Sarajevu i šire stalno prave blesavi, valjalo je pribjeći primjeni prava koja daje Dejtonski sporazum kao međunarodni ugovor i Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora. Zato je poslije svih upozorenja, izvještaja Savjetu bezbjednosti i Evropskoj uniji, Republika Srpska na sjednici Narodne skupštine kao najvišeg organa strane-potpisnice Aneksa 10. razmatrajući Informaciju o primjeni Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma, na sjednici održanoj 10. marta 2021. godine, između ostalog zaključila: “Narodna skupština Republike Srpske konstatuje da su u skladu sa Aneksom 10. Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini, čiji potpisnik je i Republika Srpska, samo strane ugovornice nadležne da traže postavljanje Visokog predstavnika. Brojni visoki predstavnici su bezobzirno urušavali vladavinu prava, kršeći međunarodno i domaće pravo, ignorišući usko definisana ograničenja mandata dodijeljenog visokom predstavniku Aneksom 10. Narodna skupština Republike Srpske uvažava svakog predstavnika međunarodne zajednice koji iskreno želi da pomogne BiH; ipak, zbog elementarnog nepoštovanja vladavine prava u vidu kršenja Aneksa 10. kakvo je ispoljeno od strane svih visokih predstavnika, Republika Srpska ne može prihvatiti nametanje bilo koje ličnosti za visokog predstavnika, podsjećajući da je postavljenje visokog predstavnika uslovljeno saglasnošću strana potpisnica Aneksa 10. Dejtonskog sporazuma. S tim u vezi, Narodna skupština Republike Srpske smatra da su dosadašnja nominovanja, izbor i potvrđivanje visokog predstavnika nedovoljno transparentni, jer nije uvažavana neophodnost konsultacija i pribavljanja saglasnosti strana, kako je predviđeno Aneksom 10. Ovo predstavlja dovoljan osnov za odbacivanje bilo kog imenovanja visokog predstavnika bez procedure predviđene Aneksom 10.”
Tačka na pravo
Nakon toga, pojavi se histerični pojedinac i počne da prijeti.
I ne samo to. Smišlja i kobajagi nameće zakone za progon demokratski izabranih predstavnika, a u tužilaštvu BiH “otvaraju predmete” protiv Dodika i ostalih. Ni na jednom pravnom fakultetu ne uči se da je izvor prava – kršenje prava i osnov za progon onih koji se zalažu za primjenu prava, u ovom slučaju Dejtonskog sporazuma, Ustava BiH i Aneksa 10.
