Ovogodišnji moto Sajma knjige u Beogradu “Šta bi bilo da nije bilo” može poslužiti i za ilustraciju političko-bezbjednosne situacije u Srpskoj. Šta bi bilo da nije bilo zaokreta u obavještajnoj operaciji “Suvara snima Radišića”?
Da se sve završilo snimkom na kojem Suvara i Radišić razgovaraju, ne bi se dovodio u pitanje kredibilitet izvora, ne bi bilo važno ko je i zašto snimao Radišića, bitan bi bio samo sadržaj razgovora, odnosno njegova autentičnost. Dio poslanika napuštao bi sjednice Narodne skupštine kada bi riječ uzeo Milan Tegeltija, ministar finansija, koji se u snimku spominje. Ponovo bi se isticalo da Vlada nema kredibilitet. Ovako, nakon “drugog poluvremena”, jedino što zaslužuje pažnju jeste to da je Suvara kriminogeno lice, bjegunac od zakona od kojeg se pravi medijska zvijezda itd.
Da nije bilo Suvarinog preokreta, tajno snimanje bi dobilo status legitimnog političkog instrumenta. Ovako, to koplje je bačeno u trnje, a vanparlamentarni način borbe je postao onaj kojim se vlastima prijeti. Nakon brojnih primjedaba da ulični protesti, kako se vanparlamentarna borba uobičajeno tumači, uglavnom prerastu u nasilje kojim se atakuje na državne institucije, što smo prošle godine vidjeli u Federaciji BiH, a nedavno u Crnoj Gori, odgovoreno je da se ne radi o tome, već o drugim vidovima vanparlamentarne borbe. Pod uslovom da se ne misli na bacanje suzavca u parlamentu, ostale vidove vanparlamentarne borbe već smo vidjeli: ispisivanje grafita, lijepljenje plakata i rasturanje letaka.
Da nije bilo nereda u Crnoj Gori, u Srpskoj ovih dana ne bismo čuli zahtjeve za raspisivanje izbora i privremenu vladu, insistiranje na ostavci predsjednika Republike i prijetnje neprisustvovanjem sjednicama Narodne skupštine. Identični politički zahtjevi bili su proklamovani prošle godine u Skoplju, kada se po matrici obojene revolucije jurišalo na vladu premijera Nikole Gruevskog. I na makedonskoj, kao i na političkoj sceni Republike Srpske, “potezani” su tajno snimljeni razgovori kao neoboriv politički argument, a isticalo se da “nije važno ko je i zašto snimao”. Sličan scenario možemo očekivati i u Beogradu -kanalisanje svih vidova nezadovoljstva aktuelnom vlašću, radi okupljanja i onih što se zalažu za evroatlantske integracije i onih koji im se žestoko protive, jer nije cilj doći do rješenja već do dugoročne destabilizacije.
I Gruevski i Đukanović isticali su jasno opredjeljenje za EU i NATO, ali ni u jednu od tih asocijacija ni Makedonija ni Crna Gora nisu primljene, što je otvorilo vrata uličnim neredima, a u Makedoniji i terorističkim grupama. Postoje “viši ciljevi” kojima na tlu Zapadnog Balkana teže geopolitički igrači, a to je destabilizacija regiona. Jedina država koja je na navedenom području u tom smislu ostala netaknuta jeste Albanija, koja nakon sloma Islamske države, bez pomoći sirijskih ratnika mora da se širi u okviru svojih “prirodnih granica”. Šta bi bilo da nije bilo ruske intervencije u Siriji? Damask bi pao u ruke Islamske države, a njeni kraci bi se proširili na Kavkaz i Balkan. I parlamentarna i vanparlamentarna borba pale bi u drugi plan.
