O ratu u BiH postoji još mnogo neodgovorenih pitanja, a puna istina vjerovatno nikada neće izaći na svjetlo dana, slaže se većina analitičara koje smo zamolili da prokomentarišu dokumente Američke bezbjednosne agencije NSA o događajima u Srebrenici.
Podsjećanja radi, NSA je povodom 20 godina Dejtona objavila prilog pod naslovom “Put do Dejtona popločan genocidom”, u kojem zastupaju tezu da su neodlučnost i nesnalaženje snaga UN-a na terenu doprinijeli pokolju nad srebreničkim Bošnjacima koje je štitio holandski bataljon UN-a.
Dušan Janjić, ugledni analitičar iz Srbije, smatra da je između Amerike i Evrope od početka postojala neusaglašenost u vezi s konceptom zaštićenih zona.
“Pokazalo se da taj monitoring u suštini nije sprečavao zločine i nije smirivao rat jer su zaštićene zone korištene za vojne svrhe”, rekao je Janjić.
Slično misli i Aleksandar Radić, vojni analitičar, koji dodaje i još jedan važan detalj bez kojeg smatra da Dejton ne bi bio moguć.
“Javna je tajna da je na Balkanu postojao nikada dokazani mehanizam o sporazumnoj podeli teritorija. Amerikanci su onda mogli da nakon upotrebe vojne sile u Bosni doprinesu političkom sporazumu kroz Dejton. A to je u kasnijim američkim intervencijama stvorilo sliku da svuda imaju nekakvog Slobu, Franju i Aliju koje mogu da politički ‘pritisnu’. To se ispostavilo kao pogrešna pretpostavka i to je najvažnija lekcija Dejtona”, rekao je on.
I Janjić smatra da ima mnogo neodgovorenih pitanja u vezi s razmjenom teritorija.
“Milošević je javno na RTS-u govorio o razmenama teritorija. Neki prećutni dogovor je postojao još 1994. da se napusti Bihać, a evo vama Srebrenica. To, naravno, ne opravdava zločine, ali nije baš da stranci nisu znali da Srbi žele istočni deo Bosne. Dakle, već se pripremao teren za Dejton”, smatra on.
Za Denisa Džidića, zamjenika glavnog urednika BIRN-a, ključna poruka u tekstovima NSA ogleda se u tome što su Srbi, kako se ispostavilo, ispočetka imali namjeru da “suze” srebreničku enklavu, a ne da je potpuno zauzmu.
“Koliko sam uspio da vidim, u tim dokumentima govori se o nedostatku konkretne i jasne vojne reakcije UN-a zbog različitih politika velikih sila koje se nisu mogle sporazumjeti da vojno reaguju čim je počela ofanziva VRS. To je na neki način olakšalo odluku Srba da osvoje enklavu jer su shvatili da neće biti reakcije”, rekao je on.
Prema Radiću, glavni problem je što nije postojao politički koncept šta poslije upotrebe sile, niti je postojao politički koncept upotrebe UN-a.
“Sada je nekako najlakše upreti prstom u komandanta holandskog bataljona i reći da je on trebalo nešto da uradi. Šta je on mogao da uradi? U okviru kojeg mandata? Tu je jasno da nije bilo političkog koncepta”, naglasio je Radić.
Džidić je rekao da je iz dokumenata jasno vidljivo da su udari na VRS bili mlaki i nedovoljni i da je o tome u svojoj knjizi pisala i Florens Artman.
“Holanđani su već 6. jula zatražili zračne napade nakon što je krenula ofanziva, koji do 11. jula nisu odobreni. A i tada je to bio mali napad koji je rezultirao tek jednim uništenim tenkom”, istakao je on.
