– Ka ora, ka ora! Ka mate, ka mate! Ka ora, ka ora! Tenei te tangata puhuruhuru, nana ne i tiki mai whakawhiti te ra! A upane! Ka upane! A Upane kaupane! Whiti te ra! HIII!!! – ori se iz grla 2 metra visokog i 120 kilograma teškog džina i njegovih drugova, dok protivnici gledaju zastrašujuću Haku ragbista Novog Zelanda.
Ovaj džin, ovaj strašni čovjek, “pola panter, a pola buldožer”, kako je jednom rekao neko za njega, zove se Džona Lomu.
Godina je 1999, finale Igara Komonvelta. Protivnici su divovi sa Fidžija, divljeg ostrva naseljenog ratnicima, svjetski šampioni. Ali protiv Džone nikada nisu imali šanse. U njegovim očima prepoznaju bliskost (i njegovo porijeklo je ostrvsko, roditelji su mu sa Tonge), ali i još nešto, nešto drugačije, od čega im se uvlači strah u kosti. Izgubili su 10-2. Odbijali su se od njega, padali poslije sudara sa njegovim laktovima, koljenima, lobanjom… Dok gazi preko njihovih tijela, on razbija njihove arkade, snove, kosti.
– Ja živim, ja živim! Ti umireš, ti umireš! Ja živim, ja živim! Ovo je dlakavi čovjek, zbog kojeg Sunce ponovo sija za mene! Penji se! Penji se gore! Na vrh! Sunce sija! USTAJ!!! – igrači Fidžija razumiju šta znače ove riječi koje im je uputio Džona. Da su ih čuli prije dva vijeka, bile bi to posljednje riječi koje su čuli u životima. Ovako, ići će zajedno na pivo poslije utakmice…
Džona Lomu, najveći igrač u istoriji ragbija, legenda svjetskog sporta. Čovjek koji se rađa jednom u hiljadu godina. Kad je imao 19 godina, takmičio se na šampionatu u atletici sa najboljim mladim atletičarima u zemlji. Osvojio je zlatnu medalju u sljedećim disciplinama: 100 metara, 110 metara sa preponama, 200 metara, 400 metara, bacanje diska, bacanje koplja, bacanje kugle, skok u dalj, skok u vis i troskok! Bilo koji atletski trener reći će vam da je ovo nemoguće. Iste godine debitovao je za ragbi reprezentaciju Novog Zelenda. Ostalo je, kako se kaže, istorija…
Ali sudbina je bila okrutna: samo 21 godinu poslije debija u dresu reprezentacije, sa 40 godina, Džona je bio senka onoga što je nekad bio. Bolesnih bubrega, sve slabijeg srca, nekad najmoćniji ratnik na svijetu upoznao je dlakavog čovjeka iz Hake 18. novembra 2015. godine.
Veliko srce mu je puklo, poslije duge borbe sa bolešću. Bio je bez dolara u banci, bankrotirao, najviše zbog preskupih računa za liječenje. Iza sebe je ostavio ženu i dvoje siročića. Dva dječaka, od 5 i 6 godina.
Drugovi iz reprezentacije priredili su mu na sahrani najtužniju Haku koju je svijet ikad vidio. Bukvalno, čovjeku srce da se slomi.
A njegov život, koji se tako tragično završio, bio je nevjerovatan. Rane 1994. godine debitovao je za Novi Zeland, kao najmlađi u istoriji. Već sljedeće godine bio je najbolji igrač Svjetskog kupa u ragbiju, a od tada se smatra da je donio ragbiju svjetsku popularnost. Bez obzora na to da li ste ljubitelj fudbala, šaha, mačevanja ili kuglanja, morali ste da gledate džina sa Novog Zelanda.
Na žalost ragbija, sporta i svijeta, njegova karijera završila se prerano. Još kao mladiću, 1996. godine, počeli su da mu otkazuju bubrezi. Mučio se dugo sa ovom podmuklom bolešću, ostavio je ragbi u jednom trenutku, a 2004. urađena mu je transplantacija bubrega.
Nedugo potom, vratio se ragbiju, ali definitivno se oprostio 2007. godine. Tužna godina za ragbi, skoro kao 2015.
