Sarajevskom političkom čaršijom ovih dana vlada Vibov aforizam: “Stalno vježbam kako da odlazećem dam nogu, dolazećem ruku, a da pritom sam ne padnem.” Pometnje su uzduž i poprijeko, vidljive i nevidljive. Najveća je, svakako, u bošnjačkom korpusu koju je proizveo Bakir Izetbegović, nakon što je zaključio da je sredio Republiku Srpsku putem takozvanog saveza za promjene. Zato je krenuo u obračun s Fahrudinom Radončićem, najvećim političkim konkurentom.
Po jeftinom scenariju borbe protiv kriminala i korupcije, Radončić je trebalo da bude uhapšen u Turskoj s torbom para i zlata, valjda onoga što ga je Bakirova majka, Alijina supruga, sakupljala kao ratnu pomoć za BiH. Čuven je snimak koji je emitovala Radončićeva televizija, u kojoj Halida Izetbegović odvaja “vreću zlata za mog Bakira”. Računao je da će babinim kapitalom, političkim i onim drugim, otkačiti Radončića i poništiti dato obećanje da će ga podržati kao zajedničkog kandidata SDA i SBB za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH na izborima 2018. godine. Plan je bio da preuzme i Radončićevu stranku ili makar pojedine poslanike, odbornike i članove, pa se definitivno neprikosnoveno ustoliči kao prvi u Bošnjaka. Pritom je Radončiću medio u prisluškivanim telefonskim komunikacijama, kunući se u Boga svemogućeg kako ništa ne zna o hapšenju Radončićevog zamjenika Dautbašića, za koji mu “muštuluk ufatio” Osman Mehmedagić Osmica, šef OSA-AID-a, opet babin kapital. Bakir se jadao Radončiću kako neko hoće da im razbije koaliciju i bošnjačko jedinstvo, uspostavljeno poslije teškog međusobnog pljuvanja i monstruoznih optužbi. Fahrudin se pokazao mudrijim, što se vidi iz prisluškivanih razgovora, ali i zaklinjanja SBB-a za opstanak bošnjačke koalicije. Miran i samouvjeren, Radončić čeka suđenje po očigledno montiranoj političkoj optužnici, važući koliko će raskrinkati Bakira da ga ne uništi, već da ga učini svojim dužnikom. Ne miruju ni Bakirovi protivnici unutar SDA i po tome se vidi da Bakir, igrajući bliške, nije dobacio ni do crte cipela svoga babe Alije. Znaju i oni da još nije vrijeme za rušenje, ali jeste za urušavanje, nakon što je Bakir sumnjivo izabran za predsjednika SDA.
Druga velika sarajevska pometnja je u SDS-u, koji ne može da se odbrani od argumentovanih optužbi da je podaničkim odnosom prema Bakiru zarad svojih fotelja u Savjetu ministara, Parlamentu, SIPA, RAK-u i još nekim agencijama koje su instalirali stranci, odustao od izbornih obećanja, ali i od izvornog programa SDS-a. To kažu i utemeljivači Republike Srpske okupljeni oko Momčila Krajišnika, a i brojni drugi čestiti članovi SDS-a koji su odlučili da osnuju SDS-Izvorni i raskrinkaju izdajničko djelovanje sadašnjeg rukovodstva SDS-a. Mladen Bosić, nesrećno zaljubljen u sebe, a potom u Bakira i neke ambasade, ne vidi da mu predsjednička funkcija visi na malo debljem koncu. Svoju šansu čekaju Mirko Šarović i Darko Babalj, ali i Sonja, kćerka Radovana Karadžića, prvog predsjednika Republike Srpske i SDS-a, koga su sramno isključili iz stranke, valjda što iz Haga nije dolazio na sastanke i plaćao članarinu. Svi zajedno žive u strahu da će ih Bakir morati odbaciti kunući se Radončiću da je za sve kriv SDS, koji vlada SIPA i koji ga je prisluškivao, a što je potvrdio Dragan Mektić, SDS-ov ministar bezbjednosti u Savjetu ministara. Zapamćena je Mektićeva izjava kojom je prezrivo odbacio bilo kakvu mogućnost da “sjedi s Radončićem u Savjetu ministara protiv koga se vodi ozbiljna istraga i postupak u Prištini”. Bakir će morati dokazivati Radončiću da nema ništa protiv njega, ali više neće biti dovoljna zakletva Alahom.
Treća sarajevska pometnja je u takozvanoj međunarodnoj zajednici za koju sarajevska čaršija priča da nije nikad bila slabija, ni značajem ni uticajem, jer je BiH na margini margine zapadnih država. Potvrđuje to i Dragan Čavić, hvaleći se kako takozvani lideri – On, pa Bosić i Ivanić, nisu htjeli da se jave na pozive američkog i njemačkog ambasadora povodom zakona o švajcarcima. Hrabri miševi-šibicari koji podvaljuju svima redom. Poznato je da se političke scene slabih država kreiraju konstruktivnim haosom, da bi se u njima lakše manipulisalo izabranim organima. Takva vlast onda postaje dezorijentisana, zabavljena sama sobom, bez šanse da se bavi ekonomsko-socijalnim problemima stanovništva (time i birača), čak ni s ono malo instrumenata kojima raspolažu u vrijeme sveopšte svjetske krize. Takozvana međunarodna zajednica je i kreirala vlast na Be-Ha nivou po mjeri Bakira Izetbegovića i takozvanog saveza za promjene. Cilj je bio samo da se eliminiše SNSD kao izborni pobjednik u Republici Srpskoj (treći put zaredom), da bi se išlo u legalizaciju prenesenih nadležnosti, zapravo otetih Republici Srpskoj. Slično je bilo i nakon opštih izbora 2010. godine, kada su stranci i Bošnjaci eliminisali HDZ kao izbornog pobjednika, uvodeći proustašku HSP i interesni Lijanovićev boljitak. Čak je i zombi poznat kao OHR izašao iz hibernacije u koju ga je još 2007. stavio SNSD, protiveći se Lajčakovim mjerama. Bio je to poraz od koga se OHR više nije oporavio, kako to u svojoj knjizi “Kontrapobunjenička diplomatija” insajderski svjedoči Filip Lero-Martin. Aktivirali su svog oficira za vezu s Tužilaštvom i Sudom BiH, nadajući se da će kao lešinari konačno srušiti Dodika. Zato su skoro svi potencijali organa gonjenja, kako se nekada zvalo tužilaštvo i policija, stavljeni u funkciju progonjenja Dodika i njegovog okruženja. Bezbjednost građana ostavili su na izvolte teroristima, migrantima, probisvijetima svake vrste, jer je instrumentalizovanom Tužilaštvu i Sudu BiH i SIPA, kao izvođaču radova, najvažniji posao ćeranje Dodika.
U toj sveopštoj pometnji dešavaju se politička prestrojavanja, ali i bježanija iz tonućih brodova vlasti uspostavljene voljom stranaca. Umjesto ozbiljnog rada, kreirana je i održava se nestabilnost, što vodi svakovrsnom haosu. Biće toga još, sve dok se Bosna i Hercegovina ne ostavi na upravljanje izabranoj vlasti s većinskom biračkom podrškom. BiH nije izborna jedinica ni za što, pa ni za organe vlasti na nivou BiH. Zato se u Sarajevu ne bira vlast BiH, nego sastavlja. Tu vlast treba da čine stranke koje čine vlast u entitetima, koja potom delegira svoje predstavnike u organe na nivou BiH. Ovu sadašnju su sastavljale sarajevske ambasade, pa snose odgovornost za još jednu od svojih “dobrih namjera”. Zapravo se radi o namjeri održavanja BiH kao države na čekanju, zaglavljene da ne ide nikuda.
