Tačno trideset godina prošlo je od najveće nuklearne katastrofe u historiji.
Černobilska nesreća dogodila se u 01.23 sata, 26. aprila 1986. godine u nuklearki nedaleko grada Pripjat u Ukrajini. Danas je Pripjat grad duhova, ljudi tamo ne žive, dolaze samo grupe turista.
Taj dan reaktor broj 4 nuklearne elektrane eksplodirao je tokom sigurnosne provjere.
Uslijedilo je niz eksplozija. Nuklearno gorivo gorjelo je 10 dana a pritom je raspršivalo oblake opasne radijacije širom cijelog kontinenta. Svi koji su tada bili živi, sjećaju se gdje su bili tog trenutka.
Radijacija je posebno zahvatila Ukrajinu ali i susjednu Rusiju i Bjelorusiju.
Bilo je to vrijeme Sovjetskog Saveza i Hladnog rata kada je ta ogromna država najviše brinula o svom ugledu i odnosu snaga sa zapadom, stoga su vlasti šutjele o nesreći.
Černobilska nesreća je bila najgora u istoriji po pitanju broja žrtava i troškova. Ona je jedna od dvije koje su klasificirane razinom 7, maksimalnom razinom na Međunarodnoj ljestvici za nuklearne nesreće (INES ljestvici).
Uz Černobil, razinu 7 zaslužila je i nesreća u Fukušimi u Japanu 2011. godine.
Borba za suzbijanjem daljnje kontaminacije uključivala je 500.000 ljudi. Ti su ljudi, kako se kasnije ispostavilo, uspjeli spriječiti još veću katastrofu – drugu eksploziju, 10 puta veću od one u Hiroshimi koja je mogla izbrisati pola Evrope.
Tokom trajanja incidenta direktno je stradalo 30 ljudi a dugoročne posljedice na populaciju, poput raka, još se istražuju. Neke procjene kažu da je nesreća imala uticaja na 2,7 miliona ljudi.
Broj ljudi koji su umrli u danima i godinama nakon nesreće nije poznat. UN je 2005. objavio kontroverzno izvještaje o 4000 mrtvih od posljedica radijacije u Ukrajini, Rusiji i Bjelorusiji.
Godinu poslije Greenpeace je objavio svoje izvješće u kojem je broj smrti od posljedica kontaminacije procijenio na zastrašujućih 100 hiljada. Tek kad se saznalo za nesreću, Sovjeti su premjestili 116.000 ljudi iz zone 30 kilometara oko nuklearke. U idućim godinama ista će sudbina zadesiti još 230.000 stanovnika.
Ali pet miliona Ukrajinaca, Rusa i Bjelorusa još živi u području s povišenom radijacijom.
Oni koji su kasnije poslani kao pomoć u Černobil nisu imali zaštitnu opremu. Nakon nesreće četvrtog, preostala tri reaktora u Černobilu nastavila su raditi.
Posljednji je konačno ugašen 2000. godine. Radijacije će tamo biti još hiljadu godina. Trideset kilometara oko nuklearke proglašena je zona isključenja. Na području veličine Luksemburga vladaju životinje: “Kada su ljudi otišli, priroda se vratila”, kaže biolog Denis Višnevskij i dodaje da je očito uticaj radijacije manji od uticaja čovjeka. Obližnja tzv. Crvena šuma, nazvana tako zbog boje koju su stabla zadobila nakon nesreće, zatrovana je radijacijom. Vegetacija se obnovila a vratili su se vukovi, divlji konji i jeleni.
No ta zona ne može se uspoređivati s prirodnim rezervatom jer bioraznolikost nije ni približna područjima bez radijacije.
U oštećenom reaktoru još stoji 200 tona otrovnog uranija. Ukrajinci strahuju od curenja kroz sada već zastarjeli betonski sarkofag. Međunarodni donatori sastaju se 25. aprila kako bi zatvorili finansijsku konstrukciju za novi sarkofag, moderniji i sigurniji od postojećeg, koji bi trebao imati stogodišnji rok trajanja i tako nove naraštaje poštedjeti života u strahu.
Zaštitni omotač koji be trebao osigurati da se reaktor sigurno rastavi, gradi se šest godina.
Finansijska konstrukcija za gradnju i postavljanje omotača zatvorena je, ali nije poznato tko će financirati njegovo održavanje nakon 2017. godine.
Golemi kavez stoji 2,1 milijardu eura, a novac su osigurale Evropska banka za obnovu i razvoj i 40 svjetskih vlada. Očekuje se dodatna donacija od 165 miliona eura skupine G7 i Evropske komisije, ali još 100 miliona eura nedostaje.
