Dokumentarni filma “Zločin bez kazne – stradanje Srba u srednjem Podrinju”, koji će biti emitovan krajem ove godine, govori o srpskom stradanju na današnji dana na tom području prije 24 godine, a za koji još uvijek niko nije sudski odgovarao.
U filmu autora Slađane Zarić, koji je rađen u produkciji Informativnog programa RTS-a, svjedoci i preživjeli pričaju kako su na brutalan način ubijeni civili i zarobljeni vojnici Vojske RS (VRS) čiji su ostaci pronađeni 2010. godine u masovnoj grobnici na đubrištu u okolini Srebrenice. U filmu i tekstu su korišćene fotografije Miloša Cvetkovića.
Napad na selo Zalazje, koji je izveden na Petrovdan 1992. godine, postao je sinonim stradanja Srba u srednjem Podrinju.
Zalazje, srpsko selo na brdu iznad Srebrenice, udaljeno samo dva i po kilometra od grada.
Strateški veoma važan položaj koji s jedne strane kontroliše prilaz Srebrenici, a s druge strane vodi ka rudniku Sase, Drini i dalje ka Bratuncu.
Položaje na Zalazju branili su mještani i vojnici VRS iz okolnih sela. Pripadnici 28. divizije Armije RBiH, sa komandantom Naserom Orićem na čelu, nekoliko puta bezuspješno su pokušavali da osvoje to selo.
A onda, 12. jula, na Petrovdan, u ranim jutarnjim satima počeo je veliki napad. Brojne snage Armije RBiH krenule su ka selu koje je branilo pedesetak srpskih vojnika. Toga dana Armija RBiH napala je i sela Sase i Obadi i time presjekle svaku komunikaciju sa Bratuncem.
Srpski vojnici u Zalazju ostali su bez pomoći, prepušteni sami sebi u borbi koja se vodila tokom cijelog dana.
Samo trinaest vojnika iz Zalazja uspjelo je da se spase, ostali su ili poginuli u borbi ili ubijeni u užasnom zločinu koji je uslijedio.
Kada više nije bilo municije, preživjeli srpski borci predali su se Naserovim snagama koje su zauzele selo.
Sudbina mnogih od njih i danas je nepoznata. Ni poslije 24 godine nisu pronađeni posmrtni ostaci svih ubijenih vojnika.
Na deponiji kraj Srebrenice su 2010. godine nađene ljudske kosti. Sarajevski mediji su najavljivali da je otkrivena do sada najveća masovna grobnica u kojoj se nalaze posmrtni ostaci ubijenih srebreničkih Bošnjaka 1995. godine.
Međutim,DNK analiza je pokazala da su na đubrištu kraj Srebrenice zakopani posmrtni ostaci desetorice ubijenih Srba iz Zalazja.Tu su pronađeni i ostaci uglednog srebreničkog sudije Slobodana Ilića, koji je zajedno sa ostalim vojnicima uhapšen toga dana u Zalazju.
Za ubistvo sudije Ilića, u procesu koji se vodi pred Sudom BiH, optužen je Orić, kojeg optužnica tereti da je uhapšenog Ilića ubio nožem.
“Najprije ga je udario lijevom nogom u predjelu kuka, Ilić je posrnuo. Orić je onda izvadio nož iz korica i ubo Ilića u predjelu vrata, a kada je pao na koljena, Orić ga je udario nogom u lice”, navodi se u optužnici uz napomenu da je ubod nožem bio fatalan po Ilića.
Neki od bošnjačkih svjedoka, među kojima je i Ibran Mustafić, tadašnji čelnik SDA u Srebrenici, navode kako je Orić Iliću nožem iskopao oči.
Na Petrovdan su pripadnici 28. divizije Armije RBiH ubili zarobljene srpske vojnike, što se po svim međunarodnim konvencijama definiše kao ratni zločin.
Tih dana, na samo 40 kilometara od Zalazja, Armija RBiH počinila je jedan od najstrašnijih zločina koji se dogodio na prostoru bivše Jugoslavije.
Na najbrutalniji i najsvirepiji način ubijen je dvanaestogodišnji dječak koji se u selo vratio kako bi sa sobom poveo i svog voljenog psa.
Donja Kamenica, selo u opštini Zvornik. Prvi dani juna 1992. godine. Pod naletom Armija RBiH, stanovnici zvorničkih sela napuštali su kuće i prelazili na teritoriju koju je kontrolisala VRS. Tih dana je svoje selo napustila i porodica Stojanović, majka, otac, ćerka i dvanaestogodišnji Slobodan.
Dječak je od oca tražio da ga pusti da se vrati u selo i dovede sa sobom psa koji je u opštoj gužvi i bježaniji ostao vezan u kućnom dvorištu. Roditelji mu to nisu dozvoljavali. Slobodan je, ipak, uspio da se išunja, da prođe barikade VRS i da dođe na teritoriju koju je kontrolisala Armija RBiH. Tu mu se gubi svaki trag.
Svi pokušaji VRS da u pregovorima dobiju nazad dječaka bili su bezuspješni. Mali Slobodan nađen je mjesec dana kasnije u masovnoj grobnici, zajedno sa još četvoricom vojnika VRS.
Policijski zapisnik sa obdukcije posmrtnih ostataka malog Slobodana pokazao je da je dječaku stomak bio rasječen u obliku krsta, da mu je odsječeno uvo i da mu je pucano u glavu iz neposredne blizine.
Za taj monstruozni zločin još uvijek niko nije odgovarao. Osumnjičena je Albanka Elfeta Veseli, rodom iz Uroševca, koja je prije rata živela u Vlasenici. Nedostupna je sudskim organima BiH, pa je pravda za malog Slobodana izgleda još uvijek daleko.
Ovo su samo dva primjera eksplicitnog ratnog zločina. A takvih primjera je tokom 1992. i početkom 1993. godine bilo mnogo. Ko će odgovarati za ubistva staraca u Kravicama, za ubistva žena i civila u Bjelovcu, za zločine u Ratkovićima, za smrt desetogodišnjeg i petogodišnjeg Ace i Raše Dimitrijevića u Skelanima?
Odgovora na pitanje, kada će pravda biti zadovoljena, još nema.
Koliko je Srba nastradalo
U srednjem Podrinju, prema podacima Republičkog centra za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica RS, ubijeno je 2.428 osoba srpske nacionalnosti.
Od toga su 324 osobe bili civili.
U napadu Armije RBiH ubijeno je 198 žena i 47 djece.
Sa ovog područja je 80 odsto srpskih žrtava stradalo ili je ubijeno od maja 1992. godine do januara 1993. godine.
