Agencija TWRA, zlatna teroristička koka Alije Izetbegovića i njegove porodice, iako osnovana 1987. godine u Beču, pravu je ulogu dobila od 1992. godine. Članovi prve Uprave TWRA su bili: direktor dr Elfatih Ali Hasanein, zamjenik Fouad Elegabani, zapisničar Mohamed Zorouk i blagajnik Kamal Abdala, a kao blagajnik radio je i Sukarno Ali Hasanein, brat direktora.
U izvještaju Austrijske savezne uprave za zaštitu ustavnog poretka se navode razni dopisi iz 1992, 1993, 1994. i drugi, iz kojih proizlazi da su u radu TWRA kao članovi Uprave učestvovali: Alija Izetbegović, predsjednik takozvane R BiH, Ejup Ganić, zamjenik predsjednika takozvane R BiH, Haris Silajdžić, ministar vanjskih poslova, Irfan Ljevaković i Derviš Đurđević. Također se navode osobe ovlaštene za potpisivanje i novčane transakcije u TWRA: Salim Šabić i Hasan Čengić. Donacije za navodnu pomoć su se prikupljale iz Evrope, za što je bio odgovoran Salim Šabić, i iz “islamskog svijeta”, za što je bio odgovoran dr. Elfatih Ali Hasanein. Šabić i Hasanein su bili u obavezi da izdaju priznanice o prijemu i isplati sredstava u skladu s uputstvima, napisanim u dokumentu bez datuma, na memorandumu stranke Alije Izetbegovića, SDA.
U periodu od maja 1992. do septembra 1995. godine TWRA je izvršila 803 transakcije preko “Die Erste Osterreichische Sparcasse” banke u Beču od kojih je 287 uplata u iznosu 212.045.360,63 američkih dolara i 516 isplata u iznosu od 207.178.578,14 američkih dolara na računu 513-64476. Istovremeno, tadašnji predsjednik Predsjedništva tzv. R BiH Alija Izetbegović potpisao je “dopis” da sredstvima sa ovog računa upravlja komisija od pet članova i to dr Elfatih Ali Hasanein, Hasan Čengić, Irfan Ljevaković, Husein Živalj i Derviš Đurđević, u kome se spominje i postojanje odluke vezane za upravljanje sredstvima sa navedenog računa i upućuje na više dopisa u vezi sa istom.
U pranju novca sa računa učestvovala su mnoga lica sa međunarodnih potjernica:
Vael Hamzah Јelaidan (Saudijska Arabija), terorista, imao je šest transakcija, a zatim četiri isplate, sa računa TWRA u kojima je navedena svrha – otplata duga Hasanu Čengiću u iznosu od 7.058.973,20 USD i dvije isplate s TWRA od oko šest milijuna američkih dolara u periodu 1993-1994. godine. Ime ovog „donatora“ nalazilo se na sankcijskim listama koje izdaje UN, EU i SAD, EU direktiva, EG-VO 881 i Predsjednička izvršna naredba (SAD) br. PO 13224, a radi međunarodnih mjera s ciljem da se u međunarodnim razmjerama teroristima ukine financijska baza putem zamrzavanja računa i zaplijene imovine;
Hasan Čengić – glavni finansijski čarobnjak Alije Izetbegovića i njegov “Ministar rata”, današnji predsjednik Sabora Islamske zajednice, imao je 22 transakcije. On je od 23. 6. 1993. godine bio je jedan od ovlaštenih osoba za raspolaganje računa, a izdvajaju se četiri transakcije sa Vael Јelaidanom, uz napomenu da se radi o plaćanju računa Hasanu Čengiću u ukupnom iznosu od 11.057.237,36 USA dolara.
Nakon što su austrijske službe bezbjednosti u saradnji sa Interpolom iz Visbadena otvorile istragu o pranju novca, nelegalnoj trgovini oružijem i finansiranju terorističkih aktivnosti kroz podršku radikalnim organizacijama poput Al Kaede, utvrdili su da je TWRA, sa sjedištem u Beču, kao navodna humanitarna organizacija, pružala finansijsku podršku muslimanskim vlastima u Sarajevu u ostvarivanju “njihovih ratnih ciljeva”, naročito ističući da je Alija Izetbegović na ruke dobijao veće iznose novca. Govoreći o analizi Hasana Čengića, te o njegovoj povezanosti sa drugim licima i organizacijama, kako iz BiH tako i izvan BiH, suštinski se akcenat stavlja na povezanost sa zemljama koje finansiraju terorizam. Alija Izetbegović preko Hasana Čengića u svemu se povezuje sa: Irfanom Ljevakovićem, Huseinom Živaljrm, Đurđević Dervišom, a zatim Muhamedom Ćatićem, Šabić Salimom, a svi gore navedeni sa licem Fatih Ali om – direktor TWRA i financijskim tokovima novca i relacijama između TWRA, te više raznih organizacija i firmi u BiH i inostranstvu (TWRA, Dubaji, Turska…).
Utvrđena je povezanost ove složene, multifunkcionalne mreže sa Osamom Bin Ladenom. Iz obavještajnih šema na engleskom jeziku u periodu od 1993. do 2003. godine sa navođenjem više imena: Irfan Ljevaković Husein Živalj, Bećir Čengić…, te organizacije i firme – TWRA, FAMB, BIO, BTS, AIR, BIO TOURS, AIRPORT Visoko i jedan papir na kojem stoji oznaka OHR-a i ime Jonatahn Schmidt (II), a radi se o tužitelju koji je obavljao tužiteljsku funkciju u Tužiteljstvu BiH i koji je podigao optužnicu broj KT – 195/04 protiv Hasana Čengića, zbog krivičnog djela zloupotreba položaja i ovlaštenja iz člana 383. stav 2 KZ FBiH, na osnovu koje je Sud BiH donio presudu broj KPV-03/05 od 29. 6. 1995. godine, kojom je isti oslobođen od optužbe i koja je potvrđena presudom broj KPŽ-35/05 od 6. 10. 2005. godine. Optužnica se odnosi na radnje Hasana Čengića počinjene 14. 8. 1996. godine i to da je potpisao dopis kao zamjenik ministra obrane F BiH kojim je BIO d.j.l. Sarajevo ovlastio za proizvodnju eksploziva, oružja i municije.
Provjerom u CMS-u u Tužilaštvu BiH utvrđeno je da se u Tužilaštvu BiH nalazi više predmeta koji se odnose na ime Hasana Čengića i to: KT-283/04 (CMS 3835 04), KTA 6141 07, KTA-206/07 i KTA-250/10.
Osobe koje su bili pošilaoci ili primaoci transakcija preko Agencije TWRA su bili:
– Princ Selman Bin Abdul Aziz – guverner Rijada (Saudijska Arabija) – donacija od istog u ukupnom iznosu 120.447.930,13 USD u periodu od 15. 7. 1992. do 11. 7. 1995. godine, koji je u vrijeme bio član saudijske vladarske kuće, te osnivač Saudijskog visokog komiteta za pomoć u BiH, podržanog od strane kralja Fahda. U dokumentaciji austrijskih službi se nalaze “Izvještaj” i “Protokol”, upućeni Aliji Izetbegoviću, o aktivnostima Međunarodne konferencije o zaštiti ljudskih prava u BiH, iz kojih je vidljivo da su u posjeti Saudijskog Arabiji, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, odnosno kod kralja Fahda, u periodu od 10. 10. 1992. do 17. 10. 1992. godine između ostalih bili: Salem Šabić, Elfatih Ali Hasanein i Mustafa Cerić, koji je tada bio glavni imam zagrebačke džamije.
– Elfatih Ali Hasanein povezan je s četiri isplate – transfer donacija u ukupnoj sumi od 4.599.684,74 USD, a za ovo lice i TWRA veže se upit od Interpola Sarajevo iz 2002. godine u vezi sa istragom povodom sumnje o pranju novca;
– Sukarno Ali Hasanein navodi se kao primatelj sredstava u iznosu od oko 60.000,00 USD;
– dr A. Totonji za kog se veže iznos 90.143,19 USD, a na temelju obavještajnih činjenica utvrđeno je, da je lice po imenu Ahmad ili Ahmed Totonji optužen u svezi napada na Svjetski trgovački centar 11. 9. 2001. godine;
– Salim Šabić navodi se kao osoba za koju se veže isplata od 549.989,17 USD od 8. 1. 1993. godine;
– Hasan Čengić – za navedenog se provjere odnose za 22 transakcije, ali ne kao pošiljatelj ili primatelj. Od 23. 6. 1993. godine bio je jedan od ovlaštenih osoba za raspolaganje računa, a izdvajaju se, kao što je navedeno, četiri transakcije povezane sa imenom Vael Јelaidan i knjiženje s napomenom da se radi o plaćanju računa Hasanu Čengiću u iznosu od 11.057.237,36 USD;
– Abdul Kuader Hafes – osoba za koju se vežu tri transakcije, odnosno donacije tokom 1993. godine u iznosu od 5.219.967,71 USD;
– Mahir Hadžiahmetović – osoba za koju se vežu tri isplate tokom 1992. godine u iznosu od 5.301.799,31 USD;
– Alen Mušović (Pljevlje) – za istu se vežu četiri isplate u iznosu od 2.548.447,47 USD tokom 1993. i 1994. godine, a za istog je navedeno da je krim. služba u Sarajevu tokom 1995. godine policijski dokumentirala postojanje sumnje zbog šverca dijelovima VW vozila, kao i 300 motora za VW Golf;
– Sadžida Silajdžić (sestra Harisa Silajdžića) bivša ambasadorka u Libiji, povezana je sa isplatama u iznosu od 4.015.170,93 USD od 28. 9. 1992. godine;
– Sacide Silayci (što je turska varijanta imena i prezimena Sadžide Silajdžić – sestre Harisa Silajdžića – i pokušaj prikrivanja razmjera isplata i kriminala Izetbegovićeve vlasti), Istanbul putem 3 transakcije isplaćen dodatni iznos od 2.149.942,30 USD u 1992. godini;
– Marcel Fauvet F. Honesse za koju se veže isplata u iznosu od 1.505.719,17 USD od 2. 7. 1993. godine;
– Multicom Information Systems LTD, PO Box 254, FL – 9490 Vaduz, za koje se vežu 41 transakcija, odnosno isplate u iznosu od 13.400.658,67 USD u periodu od 1992- 1995. godine;
– Tecna Cork Rawalpindi Pakistan kojem je isplaćem iznos od 3.513.281,82 USD i to 1993. godine, a kao svrha je naznačeno da se radi o kupovini pšenice u Albaniji za izbjeglice iz BiH, iako niko iz BiH nije bježao prema Albaniji.
– Albert Elderman Im Pottaschwald 18 Igebert, kojem je isplaćen iznos od 6.955.366,77 USD u periodu od 1992. do 1993. godine;
– Ifa Faisal Finance Switzerland kojem je isplaćen iznos od 5.006.397,47 USD tokom 1993. godine bez oznake svrhe plaćanja;
– Hemelson International Trading Comp, Tuškanac 39, Zagreb, kojoj je na osnovu devet transakcija isplaćen iznos od 7.594.316,30 USD tokom 1993. i 1994. godine;
– TMT Tešanj – Azem Mulalić kojem je putem šest transakcija isplaćen iznos od 1.702.256,07 USD u periodu od 1994. – 1995. godine;
– Islamic Investment Co. kojem je putem šest transakcija isplaćen iznos od 6.133.096,61 USD tokom 1992. i 1993. godine bez naznaka o svrsi;
– Holder kojem je na osnovu 23 transakcije isplaćen iznos od 11.801.970,26 USD u vrijeme 1992- 1993. godine za koje je utvrđeno da su se obavljale preko Chase Manhattan Bank New York bez naznake o svrsi isplata i detaljnijim podacima o licu kojem se isplaćuje;
– Merhamet – humanitarna organizacija u Hrvatskoj i BiH Sarajevo za koje se vežu isplate od 3 milijuna američkih dolara u periodu od 1992.- 1994. godine;
– Muslimansko nacionalno vijeće Senjak Novi Pazar i Turska za koje se vežu preko 25 transakcija, a istim je isplaćeno 2.237.628,08 USD u periodu od 1993.-1995. godine;
– Somalia and Bosnia Herzegovina Relief Stricken Committee PO box 248 Bahrain na račun TWRA uplaćen iznos od 499.988,91 USD u 1993. godini;
– TWRA putem 71 transakcije isplaćen iznos od 30.218.247,74 USD na šest različitih računa;
– Hrvatska putem 16 transakcija isplaćen iznos od 899.485,42 USD na dva različita računa tijekom 1994. i 1995. godine;
– Turska putem 10 transakcija isplaćen iznos od 18.523.706.86 USD u periodu od 1993. do 1995. godine;
– Malezija uplaćen iznos od 3.003.804,08 USD kao pošiljatelj se navodi TWRA sa datumom uplate 1994. godine;
– Isplate su vršene i drugim licima, što je također navedeno u izvještaju u manjim iznosima između ostalog i majci Bakira Izetbegovića – Halidi.
Kroz gotovinske isplate u ukupnom periodu provjera podignuta je suma od 81.578.905,54 USD putem 156 gotovinskih isplata sa računa. Pojedinačno, bile su 93 isplate u ukupnom iznosu od 74.321.537,52 USA dolara i 63 isplate u iznosu od 7.257.368 u austrijskim šilinzima. Iznosi isplata se kreću od 1.507,50 USD do 3.185.778,95 USD. Svrha upotrebe ili primatelji nisu prepoznatljivi jer je riječ o brojevima računa pojedinih filijala banke Die Erste österreichische Spar-Casse.
Na računima 004-65151, pa i 004-73555, 004-65593, 513-91957 i 513-64474 koji su otvoreni na TWRA dr Elfatih Ali Hasanein je bio ovlaštena osoba za raspolaganje, a prilivi i odlivi sa ovih računa ne odnose se samo na BiH, mada je za Vladu R BiH u novembru 1992. godine isplaćeno 2.222.908,50 KM. Obrađivan je velik broj dokumenata, priznanica i obračuna u kojima su navedena imena dr Elfatih Ali Hasanein i “članova BiH vođstva”, i kao primjer je navedeno da je bilo više priznanica o predaji novca u iznosima od 60.000 DM i 300.000 DM od strane dr Elfatiha Ali Hasaneina i to Aliji Izetbegoviću.
Takođe je u istrazi pronađeno više dopisa iz kojih proizlazi da se radilo o isporuci vojnih predmeta i to municije, mina i ostalog oružja. Tokom 2002. godine putem Interpola Sarajevo traženo je da se izvrše provjere o poslovanju TWRA, a u Izvještaju je navedeno da je kopiju dana 06. 11. 2006. godine preuzeo Momo Tubić. U zaključcima ovog Izvještaja navodi se da je TWRA sa sjedištem u Beču kao navodna humanitarna organizacija pružala finansijsku pomoć BH vlastima u ostvarivanju njihovih ciljeva, te na bliske veze između BiH vođstva i dr Elfatiha Ali Hasaneina, naročito ističući da je Alija Izetbegović dobivao veće iznose novca.
Svrha upotrebe sredstava TWRA nikada nije u potpunosti razjašnjenja. Izražena je sumnja da ova sredstva nisu korištena u humanitarne svrhe, nego kao vojna pomoć. U zaključcima se navodi da je u provedenoj financijskoj istrazi vezano za TWRA utvrđeno da je postojala velika mreža osoba, organizacija i firmi sa intenzivnim kontaktima “u cjelokupnom islamskom svijetu”, kao primjer navode se veze i kontakti Hasana Čengića sa licem Јelaidan koji je bio partner Bin Ladena.
Nepobitno je utvrđeno da su sredstva namjenjena za humanitarne svrhe zloupotrebljena, korištena za lično bogaćenje Alije Izetbegovića, njegove porodice i njemu bliskih saradnika te trošena za nabavku oružja i to u vrijeme kada je postojala odluka o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme (Vijeće sigurnosti UN-a rezolucija 713), a Izvještaj je sačinjen u okviru vođenja istrage u predmetu AZ.ONV/10289/T09-PH245 Ureda Tužilaštva MKSЈ (nema podataka o kojem je predmetu riječ i da li su dokazi – 16 registratora dokumentacije proslijeđeni u BiH, niti gdje se danas ti dokazi nalaze).
S obzirom da iz Izvještaja proizilazi da su sredstva trošena na kupovinu oružja i vojne opreme, te da je isto uneseno u BiH i da postoje dokazi da je prekršena odluka Savjeta bezbjednosti UN-a o embargu na uvoz svih vrsta oružja i vojne opreme, svi koji su učestvovali u poslovima TWRA učestvovali su u organizovanom kriminalu, čineći krivična djela vezana za nedozvoljenu trgovinu oružja (rokovi zastarijevanja prema KZ teku od vremena izvršenja), a pošto su navedene radnje povezane sa činjenjem krivičnih djela ratnog zločina (naoružavanje terorista i mudžahedina), tada ove radnje predstavljaju krivična djela koja ne zastarjevaju.
Na ove činjenice i organizovanu zloupotrebu i pljačku humanitarne pomoći i donacija posebno je ukazao, 1999. godine, prvi komandant Izetbegovićeve tzv. Armije R BiH, general Sefer Halilović, u intervjuu magazinu “Dani”, i to reagujući na izjavu Alije Izetbegovića o potrošenih deset milijardi njemačkih maraka na odbranu BiH.
Tom prilikom, Halilović je ukazao na pljačku donatorskih sredstava i poručio Aliji Izetbegoviću “da će ga i on lično i narod u cijelini smatrati kriminalcem ako ne položi račun gdje je nestao novac doniran za odbranu zemlje”.
Kada se to dogodilo, Izetbegović je hitno zatražio od tadašnjeg komandanta tzv. VFBiH Rasima Delića “Izvještaj” koliko je oružja tzv. Armija RBiH kupila u 1994. i 1995. godini. Izetbegović je mislio da će velikim ciframa ušutkati Halilovića, ali kada je Rasim Delić 14.4.1999.godine uputio odgovor Izetbegoviću, ovaj je odmah odustao od dalje javne polemike sa Halilovićem. Shvatio je da Delićev spisak neće moći opravdati 10 milijardi njemačkih maraka koliko je glasila Izetbegovićeva suma “za odbranu tzv. RBiH”.
Delić je u svom izvještaju, otkrivajući vatrenu moć Armije R BiH u ratu, napisao:
“Gospodine predsjedniče, na osnovu Vašeg zahtjeva dostavljamo Vam pregled MTS dobavljenih izvana 1994 i 1995.
Ako je, a jeste, Izetbegović 28.1.1994. godine kazao da je količina oružja u rukama ARBiH mogla biti jezičak na vagi koji odlučuje o ishodu rata, postavlja se pitanje zašto tzv. Armija R BiH to oružje i novac za njegovu kupovinu nije posjedovala!? “Odbor” za pljačku kojim je rukovodio Alija Izetbegović nije isporučio tzv. ARBiH više od 110 miliona njemačkih maraka za čitavo vrijeme rata, što čini oko 1% ukupne sume novca koji su prikupili i prisvojili Alija Izetbegović i njegovi srodnici i “jarani”.
Niti se pokušalo niti je ikada utvrđeno kako i gdje je nestalo 99% doniranog novca!!
Kada je Sefer Halilović kao član Parlamenta BiH pokrenuo 2009. godine pitanje donacija datih za BiH tada mu je, ubrzo, “zakucala” SIPA na vrata, da mu pretrese stan. Uskoro je, linijom “Alijinog Odbora”, pokrenuta istraga protiv Sefera Halilovića u vezi ratnih zločina za šta su glavni svjedoci bili „budžetski korisnici Izetbegovićevih para“ – Muslimović Fikret, Alispahić Bakir, Ališpago Zulfikar i slični; pravi ratni zločinci.
Po preciznoj evidenciji Izetbegovićeve tzv. Armije R BiH, vidljivo je sljedeće:
Za vrijeme perioda august 1992 – februar 1993. godine za potrebe tzv. Armije RBiH izdvojeno je 2 miliona, 147 hiljada i 350 njemačkih maraka.
Zaključno sa 23.7.1993. godine tzv. Armija RBiH bila je bogatija za još 400.000 njemačkih maraka što ukupno do kraja jula 1993. godine iznosi 2 miliona, 547 hiljada i 350 njemačkih maraka. To je bilo sve.
Takozvana Armija RBiH sastavljena od pet korpusa i gotovo 250.000 vojnika, gola, bosa i opljačkana, razvučena na tri fronta (Srbi, Hrvati i Bošnjaci “Zapadne Bosne”) uz dva i pol miliona njemačkih maraka u godini, hranjena je mržnjom prema narodima koje je sama učinila svojim neprijateljima i od kojih je navodno branila neku državu. U stvarnosti, bila je to privatna vojska Alije Izetbegovića i njegove SDA, zadužena za ratovanje dok Alija i njegovi, na miru, daleko od javnosti, na osnovu tog stradanja, pribavljaju i pljačkaju donacije iz Islamskog svijeta.
U mandatu Rasima Delića, takozvana Armija RBiH dočekala je drugu polovicu 1993. godinu sa 3 miliona i 700 hiljada njemačkih maraka da bi u toku 1994. godine “dobila” doniranog novca još 65 miliona, 205 hiljada i 625 njemačkih maraka.
Delić je sredstva, između ostalog, trošio ovako: za oružje, 532 hiljade i 633 njemačkih maraka; za kancelarijski namještaj 117 hiljada i 194 njemačkih maraka; za računare i birotehničke mašine 373 hiljade i 105 njemačkih maraka; za artikle «ishrane za životinje» 261 hiljade i 042 njemačkih maraka. U “Izvještaju” je navedeno da je za municiju Armija RBiH izdvojila 8 miliona, 584 hiljade i 786 maraka, dok je u isto vrijeme za plate podjeljeno 10 miliona, 394 hiljade i 667 maraka. U “Izvještaju” stoji da je na «ostalo», bez navođenja šta je to, potrošeno ukupno 1 milion, 127 hiljada, 911 njemačkih maraka. Piše da je 2 miliona, 415 hiljada i 943 njemačkih maraka podijeljeno za «nagrade» u toku 1994. godine. Navodi se i to da je za odjeću vojske dato 13 miliona, 261 hiljada i 614 njemačkih maraka, a za obuću 4 miliona, 683 hiljade i 811 njemačkih maraka.
Rasim Delić je dao više novca za plate, kancelarijski materijal i hranu za životinje nego li za oružje i municiju tzv. AR BiH. Sa druge strane, sama činjenica da su se morale početi dijeliti plate borcima dovoljno govori u kakvo su stanje Izetbegović, Delić i SDA doveli moral svojih boraca. Ne čudi činjenica da su borci tražili plate, jer su vidjeli kako se Alijinim oficirima namještaju kabineti i sekretarice, za čiji komfor je, prema Delićevom izvještaju, potrošeno blizu 500.000 njemačkih maraka dok je Delić za „nagrade“ podijelio oko 2,5 miliona njemačkih maraka.
O razmjerama kriminalnog trošenja doniranog novca, lopovluku i bahatosti, govori i dokumenat iz 1996. godine u kojem se vidi kako Alija Izetbegović časti „braću Latić“ i privatni ali i SDA režimski list „Ljiljan“, sa 2.000.000 njemačkih maraka iz sredstava donacija Organizacije islamskih zemalja. U dokumentu od 14.6.1996. godine koji Izetbegović upućuje guverneru „Narodne banke“ Kasimu Omičeviću, stoji sljedeće:
«Kasime, iz donacije OIC-a (Organizacija islamskih zemalja) za potrebe NIPP Ljiljan, izdvoji 2.000.000 DM (dva miliona), na ime nabavke opreme i uređenja prostorija. Odgovorna lica za pravilnu i namjensku upotrebu sredstava su g. Džemaludin Latić i Mensur Brdar. Selam, Alija Izetbegović».
Ni po jednom osnovu nije bilo moralno – ni islamski ni normalno, da se jednom siledžijskom i, prije svega, stranačkom mediju da gotovo ista suma novca koliku je dobila “Alijina vojska” od 250.000 pripadnika, te da se taj novac koristi za blaćenje političkih neistomišljenika i umjerenih muslimana, po nalogu onih koji su i dali novac za formiranje takvih medijskih kuća” oko koje se okupljala fundamentalistička ološ.
Ilustrativan je i primjer sa sjednice Predsjedništva RBiH održane 24.10.1993. godine na kojoj je jedna od tačka bila: “Telefonski troškovi državnih i armijskih institucija”, a u izvještaju navedeno da su: u ratu, Predsjedništvo, Vlada i Štab Vrhovne komande tzv. RBiH potrošili 722.000 njemačkih maraka, telefonirajući samo u toku 1994. godine.
Koliko je vlast Alije Izetbegovića bila otuđena od vlastitog naroda, govori i rasprava 10.5.1995. godine na sjednici Predsjedništva tzv. RBiH, o tome koliko će, realno, trebati BiH da se ekonomski oporavi i dostigne bruto nacionalni dohodak koji je zemlja imala u 1991. godini.
U odgovoru na ovo pitanje Ministarstvo finansija je navelo sljedeće:
Finansije: “Odgovor na vaše pitanje vrlo je jednostavan. U ovom trenutku mi moramo, ako želimo da pokrenemo bilo kakvu aktivnost, znači obezbjediti putne komunikacije. To je broj jedan. Nama treba dodatni izvor finansiranja. Ukoliko to ne budemo imali… naša, sutra da stane rat, mi imamo egzaktne procjene, matematički izračunate. Da bi dostigli bruto nacionalni dohodak 1991, trebalo bi nam 42 godine, oslanjajući se na vlastite snage. Bosne nema, ne bude li imala jednu vrstu Maršalovog plana. Nema podizanja proizvodnje.”
Ganić: Molim vas, nemojte ovo pitanje negdje u javnosti, jer to je, to je takva greška, da je ne smijete nigdje više reći. Da vam treba 40 godina i nemojte to…”
Kljujić: “Ganiću, 19 godina će trebati Srbiji koja nije imala rata.”
Finansije: “Možete tako govoriti, ali ovo je egzaktno i ovo je matematika.”
Ganić: “Ne, ali šta je, kada vi pogledate svugde u Brčkom u Tuzli, ima Coca-Cole, ima svih ovih stvari koje trebaju trgovati…”
Dakle, BiH će zaista trebati 42 godine da dođe na nivo iz 1991. godine. Danas u Sarajevu vladaju isti ljudi kao i 1990. godine. Nakon 27 godina, BiH se nalazi u očajnom ustavno-pravno-ekonomskom stanju za šta glavnu krivicu snose nasljednici Alije Izetbegovića i narod tj. obični ljudi, koji od 1992. godine glasaju bez mozga, birajući u vlast jedne te iste lopove, koje smatraju vođama bošnjačke nacije.
Ali, kao što reče Ejup Ganić: Bošnjacima će nacionalne vođe dovesti (u Tuzlu i Brčko) Coca Colu i druge stvari, u kojima mogu uživati: kupovati, trgovati…
Više i bolje od ovoga očito, Bošnjaci kao narod, nisu ni bili sposobni uraditi.
Kome, osim Aliji i njegovoj bratiji, je skupljana sadaka, preko Agencije TWRA?!
Do isteka planirane 42 godine patnje, BiH treba izdržati još samo 15 godina!!!
Ipak, gledajući aktivnosti Turske državne televizije na planu realizacije projekta serije o Aliji Izetbegoviću, Bošnjaci mogu samo da se nadaju da ove podatke koji dokazuju beščašće “Ali Babe i njegovih 40 razbojnika” svijet neće vidjeti. Bilo bi zaista ponižavajuće otkriti da je cijeli jedan narod slijedio vođu koji je bio bez pameti i bez časti a koji je žrtvovao mir i 100.000 života zbog ličnog bogaćenja sebe i svojih najbližih. Šta bi svijet pomislio, i o pameti tog naroda?!
