Znate li ko je bio Mustafa Busuladžić? Islamski teolog, islamistički aktivista, jedan od idejnih tvoraca, a kasnije i predsjednik, panislamističke organizacije “Mladi muslimani”.
Piše: Aleksandar Vranješ, profesor Fakulteta političkih nauka u Banjaluci.
Za vrijeme Drugog svjetskog rata Busuladžić je bio NDH činovnik i propagandista blizak “Handžar diviziji”, kojeg je po oslobođenju jugoslovenska vlast osudila i streljala 1945. godine u predgrađu Sarajeva.
Pola vijeka kasnije odužiće mu se lojalni “mladomusliman” Alija Izetbegović nazvavši po Busuladžiću jednu ulicu u Sarajevu. Deceniju kasnije će Alijin podmladak otići korak dalje i po ovom klerofašisti imenovati osnovnu školu u sarajevskom naselju Dobroševići, čime će izazvati niz negativnih reakcija uključujući i protestnu notu Izraela.
A znate li ko je Predrag Kojović?
U najkraćem, još jedan Srbin koji je došao glave Mustafi Busuladžiću i to po drugi put. Naime, “Naša stranka” na čijem je Kojović čelu, izborila se prije nekoliko dana u Skupštini Kantona Sarajevo da se poništi odluka iz 2016. godine i da se ukine naziv škole po navedenom fašisti. Ipak, da ne bismo pomislili kako je Kojović borac za srpske interese u Sarajevu, moramo da se osvrnemo na njegovu biografiju i političke stavove.
Rođen u Travniku 1965. godine, Predrag Kojović je diplomirao na sarajevskom Pravnom fakultetu 1988. godine nakon čega je otpočeo novinarsku karijeru. Od 1991. godine radio je za agenciju Rojters, a uredno se i odazvao na mobilizaciju 1992. postavši vojnik tzv. Armije BiH.
Pred kraj rata odlazi u SAD gdje je živio do 2008. godine. Vrativši se u Sarajevo, aktivira se politički, a od 2010. godine do danas obavlja funkcije poslanika u Skupštini Kantona Sarajevo i delegata u Domu naroda Parlamenta FBiH iz reda srpskog naroda. Od maja 2015. godine na čelu je socijal-liberalne partije “Naša stranka”.
Danas je Kojović jedan od preostalih 3 odsto Srba u Kantonu Sarajavo koji svojim primjerom svakodnevno pokušava da dokaže da je Sarajevo ipak multietnički grad, a BiH moguća građanska država u šta iskreno i vjeruje. U tome ga nije mogao pokolebati ni Rasim Smajić iz BOSS-a “Bosanske stranke-Mirnes Ajanović” koji ga je svojevremeno patosirao usred skupštinske sale zato što je stao u odbranu svoje koleginice koju je Smajić verbalno napao jer mu je spočitala da bahato zloupotrebljava gradsku dozvolu za parkiranje.
Sigurno je imao pravo Kojović koji u ovom incidentu nije vidio atak na nacionalnoj osnovi. I kako bi, pa sam Kojović godinama manifestuje lojalnost prema BiH, od trenutaka kada je bio vojnik tzv. Armije BiH, pa do javnih istupa u kojima iskazuje negativne stavove prema Republici Srpskoj, njenom predsjedniku, Srpskoj pravoslavnoj crkvi, srpskim simbolima, ali i podilazi svim bošnjačkim stereotipima o ratu, agresiji, genocidu, zločinima, srpskim liderima, itd.
U Parlamentu FBiH zagovarao je usvajanje zakona o zabrani negiranja genocida, trivijalizacije zločina i veličanja ratnih zločinaca, a teško ga je pogodilo kada je britanska rezolucija o genocidu pala na Savjetu bezbjednosti UN zahvaljujući ruskom vetu.
Na političkom planu zagovara da BiH ima jednog predsjednika i da se ukine dejtonski Ustav BiH koji po njemu omogućava “diktaturu konstitutivnih naroda nad građanima BiH”.
Kojović smatra da je Dejtonski sporazum legalizovao partije i ideologije koje su uzrokovale “agresiju” na BiH i sam rat, te “omogućio nacionalistiima da se za ostvarenje svojih ratnih ciljeva nastave boriti političkim sredstvima”.
Politički se bori za novu, modernu, evropsku i građansku BiH, reintegrisanu bez entiteta i etničkih podjela. Sebe naziva antifašistom, a određene manifestacije srpskog patriotizma osuđuje kao četničko paradiranje koje predstavlja terorizam nad bošnjačkim žrtvama.
Neko će se možda pitati-zašto je Kojović uopšte tema ovog teksta i čemu ovoliki prostor inače marginalnoj političkoj ličnosti na nivou BiH?
Prije nekoliko dana Kojovića su njegove kolege poslanici iz SDA i BOSS-a u kantonalnoj skupštini verbalno napale nazvavši ga četnikom i to ponovo onaj Rasim Smajić koji ga je već jednom “odalamio” zbog toga što se usudio da mu spočita pogrešno parkiranje. Ako tad nije bilo na nacionalnoj osnovi, kako ovo sad tumačiti? Parlamentarnim zanosom neistomišljenika ili prikrivenim šovinizmom?
Reklo bi se da ga Rasim i još nekoliko kolega poslanika ipak vrednuju na osnovu nacionalne pripadnosti. Naposlijetku to je sve pomalo i komično jer uz sav Kojovićev trud da riječ četnik izgovara sa gnušanjem, izgleda da mu ta etiketa ne gine koliko god “BH patriotski” bio raspoložen.
Mogli bismo izvesti zaključak da se od Kojovića očekuje da bude lojalan i poslušan, a ne da ruši odluke da jedna osnovna škola nosi naziv po klerofašisti kojeg savremena bošnjačka istoriografija vidi kao jednog od retroaktivnih osnivača bošnjake nacije.
Ne znamo da li se Kojović u tom trenutku prisjetio riječi Josipa Pejakovića koji je svojevremeno izjavio za beogradsku “Politiku” da Sarajevo u kojem živi ne smatra multietničkim gradom, već je to “mjesto mržnje, nepodnošenja, neprincipijelne većine i svega onoga što podrazumijeva loš život u njemu”, ali njegovo obraćanje kantonalnoj skuštini djelovalo je prilično emotivno.
U svom govoru naveo je da i je i u prošlom mandatu trpio uvrede po nacionalanoj osnovi, ali da je u međuvremenu “oguglao” na mnogo toga, ali kvalifikacija da je četnik ga svaki put pogodi i jako ga boli, očigledno sugerišući da ovo nije prvi put. Objasnio je da su 1992. godine on i njegova porodica ostali u Sarajevu, a da su mu kasnije oca Vladu, inače ljekara u Vojnoj bolnici, uhapsili Srbi sa Pala-četnici koji su ga osudili na 12 godina zatvora zbog izdaje srpskog naroda.
“I kada se događaju ovakve diksusije koje se događaju danas, meni je grozno, a znam da moj tata isto sada gleda ovo i da je njemu sada isto strašno teško”, istakao je Kojović vidno uznemiren i dodao: “I nisam do sada nikada reagovao, jer znam sljedeću stvar, da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam biti u Minhenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz Budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam, ali pošto se zovem Predrag-to se može. Kada je to u prošlom mandatu izgovorio Esed Radeljaš, ja sam mjesecima taksistima koji su me vozali objašnjavao ovo. I stvarno mi je, kako bih rekao, dosta toga. Ako je to BiH koju vi gradite, gospodine Mešanoviću, u kojoj su samo Asimi i Rasimi patriote, a mi svi koji se ne zovemo tako, nego se zovemo Predrag, Slaviša, itd. i naš patriotizam je upitan, onda aferim, svaka vam čast. I kolega Smajiću nema nijednog tog ni Vuka Karadžića, ni škole Srbije ni Draže Mihailovića da Peđa nije reagovao i da zbog toga nije doživio probleme. Ali, stvarno da vi mislite da sam ja četnik, zar bih ja sjedio u ovoj skupštini i borio se s vama i proveo rat boreći se za istinu? Ali, vi osjećate slobodu da pravite te insinuacije, jer se ja zovem Predrag Kojović i mene to vrijeđa. Ima ljudi koji su ponosni kada ih nazovete četnicima, a mene to strašno vrijeđa. I to je jedina od rijetkih stvari u ovoj politici koja me vrijeđa”.
I jeste sve ovo pomalo paradoksalno. Očekivalo bi se da u Sarajevu Kojovića drže “kao malo vode na dlanu”, kako zbog njegovog porijekla i ratne istorije, tako i političkih stavova koji pogoduju bošnjačkoj dominantnoj politici i zagovornicima unitarne BiH.
Konačno, nije valjda cilj Sarajeva da se potvrde sumnje da su za Bošnjake svi Srbi jednaki, bili oni srpski nacionalisti ili tzv. BH patriote i svakodnevni pljuvači Dodika i Republike Srpske?
Ispašće da im je važno samo koliko su im pogodni Srbi trenutno korisni i upotrebljivi, a u konačnici svi su oni samo četnici. Vjerovatno su se iz tog razloga oglasile mnoge stranke i pojedinci, počevši od DF-a do SDA, da stanu u odbranu Predraga Kojovića. Čak je i ambasada SAD-a tvitnula: “U 21. vijeku, u demokratiji, ne nazivaju se škole po kontroverznim ličnostima, a osobe sa kojima se ne slažete, ne nazivaju se četnicima, ustašama ili balijama”.
S druge strane, izgleda da se inicijativa “Naše stranke” za ukidanja naziva osnovnoj školi “Mustafa Busuladžić” neće realizovati tako lako.
Nakon odluke kantonalne skupštine oglasili su se iz Opštine Novi Grad sa tvrdnjom da ta odluka ne može biti provedena, jer nije donesena u skladu sa procedurama. Na osnovu svega, Opština Novi Grad će podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti i zakonitosti navedene Odluke, a brisanje imena bi moglo sačekati neko vrijeme sa neizvjesnim ishodom.
Nošeni ranijim iskustvom, posebno kada je riječ o provođenju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji FBiH, incijativa “Naše stranke” i Predraga Kojovića da promjene ime osnovne škole nazvane prema fašisti, najvjerovatnije će biti osuđena na neuspjeh.
Kada to konstatuju, sigurno će građanski orijentisano Sarajevo protestvovati par dana po portalima, na čelu sa aktivistima “Naše stranke”. Nakon toga će se stvari smiriti, a njihov predsjednik će se vratiti staroj retorici i pripremama za oktobarske izbore, svjestan da mu je najveći kapital ona gore navedena korisnost i upotrebljivost.
Upravo ta pozicija Srbina u Sarajevu donosi glasove, obezbjeđuje poslanički mandat, možda jednog dana i ministarsko mjesto, ko zna. Ali, ako se još jednom desi da ga Rasim Smajić “odalami” tokom neke naredne parlamentarne diksusije, Predrag Kojović bi se morao duboko zamisliti.
