Za Bosnu i Hercegovinu postoje četiri moguća postizborna scenarija
Milorad Dodik jedini ima i legalitet, kao oni prvi, a i legitimitet, kao ovi drugi. I neće se sastajati u Sarajevu, nego naizmjenice u RS, u „HB“ u „BB“ (bošnjačka Bosna), recimo, u Andrićgradu, pa u Počitelju, pa na Vrelu Bosne
Ko bi mogao da stavi na raspravu ova alternativne modele? Naravno, Dodik. Ne samo zato što će u prvih osam mjeseci biti prvi u BiH. On će tu nastupati sa objektivno najvećim autoritetom jer je u punom značenju riječi neprikosnoveni lider RS
Osim toga, i prije nego što je i položio zakletvu – pridružuju mu se i vodeći političari opozicije sa poslaničkim manadatima u Narodnoj skupštini u Banjaluci i Parlamentarnoj skupštini u Sarajevu. Najzad, Dodik iza sebe ima pola BiH, a Čović i Bakir tek po četvrtinu
Piše: Nenad KECMANOVIĆ
DA LI će dolazak Dodika na čelo zajedničkog Predsjedništva srušiti ionako nestabilnu BiH, baš kao što je nekoć dolazak Mesića na čelo Predsjedništvo SFRJ dokrajčilo Jugoslaviju?
Naravno, nije Mesić imao tako značajnu ulogu kao što se hvalio pred hrvatskim saborom. Akteri raspada velike države i nisu bili u saveznom centru u Beogradu nego u republikama. Centar moći se već ranije bio preselio na periferiju, pa su Stjepan Mesić, Bogić Bogićević, Janez Drnovšek i sl. bili samo grobari, a dokrajčili su je Kučan, Tuđman i Izetbegović.
I dok su oni prvi samo formalno predstavljali federalne republike u državnom vrh u Beogradu, ovi drugi na čelu republika, neformalno su se sastajali na Brionima, Brdu kod Kranja, Stojčevcu… i stvarno odlučivali o sudbini Jugoslavije.
E, tako isto ni poslije oktobarskih izbora budućnost BiH neće krojiti Šefik Džaferović i Željko Komšić, nego Bakir i Čović, i to na neformalnim sastancima sa Miloradom koji jedini ima i legalitet, kao oni prvi, a i legitimitet, kao ovi drugi. I neće se sastajati u Sarajevu, nego naizmjenice u RS, u „HB“ u „BB“ (bošnjačka Bosna), recimo, u Andrićgradu, pa u Počitelju, pa na Vrelu Bosne.
O čemu bi Dodik uopšte i mogao da razgovara sa Šefikom koji će ići po mišljenje u Bakirovu SDA, a pogotovo sa Željkom, koji predstavlja jedino spolja sponzorisani bošnjački NVO sektor, dok ga složno osporavaju hrvatski kantoni, hrvatski birači, hrvatski poslanici, HDZ i Nadbiskupija vrhbosanska?
Da li to znači da će se scenarij raspada SFRJ ponoviti i u BiH u trojnom aranžmanu Dodik-Čović-Izetbegović?
Ovaj posljednji zalagaće se za centralizam, a prva dvojica za decentralizaciju. Dodik i Čoviće biće u prednosti jer je za jedinstvenu i cjelovitu BiH neophodan trojni konzenzus, a za razlaz dovoljan je i jedan, a pogotovo dva glasa. Znači li to da je BiH već odsviralo, odnosno da korak po korak ide ka „skraćenoj Bosni“ svedenoj na bošnjačku Bosnu od 25 odsto BiH?
Može da bude, ali ne mora da znači, jer Bakir se često poziva na babino političko naslijeđe, u kome je ponekad bilo više realizma nego u politici nasljednika.
Alija je znao rezignirano reći „Nema BiH ako je neće i Srbi i Hrvati“. A i razgovore o njenoj budućnosti (Lisabonski spoarzum, npr.) 91-92. nije vodio u Predsjedništvu BiH sa Kljujićem i Plavšićevom, nego sa Karadžićem i Bobanom, koji su bili stranački i nacionalni lideri bez državnih funkcija.
Dosljedno tome, trio Dodik, Izetbegović, Čović možda bi mogao da ostvari, kako bi to rekli u OHR-u, „stabilnu i funkcionalnu“, a u Sarajevu – „normalnu“ BiH. Kako?
Evo četri moguća modela!
– Prvi, mogli bi najprije da utvrde u čemu se ne slažu i to da do daljnjega skinu sa dnevnog reda, kao i ono u čemu se slažu, i bace se na posao da to i realizuju ma koliko bilo malo.
– Drugi, mogli da se dogovore da svaka od tri strane slobodno radi u svome teritorijalno-etničkom ataru, a da ga ostali u tome ne ometaju ili čak da se u tome međusobno pomožu.
– Treći, mogli bi da se svi striktno drže izvornog Dejtonskog sporazuma, a da za svaku promjenu, uz odgovarajuće kompenzacije, traže pristanak preostale dvije strane, ali bez prisustva novinara i bez miješanja stranaca.
– Četvrti, mogli bi da održavaju status quo tako što bi se povremeno sastajali „jedan na jedan“ i rješavali samo veće krize koje prijete da blokiraju kolotečinu po kojoj BiH kako tako funkcioniše.
Ko bi mogao da stavi na raspravu ova četiri alternativna model?
Naravno, Dodik. Ne samo zato što će u prvih osam mjeseci biti prvi u BiH.
On će tu nastupati sa objektivno najvećim autoritetom jer je u punom značenju riječi neprikosnoveni lider RS. Na izborima je njegova stranka sa koalicionim partnerima osvojila sve funkcije: člana i predsjedavajućeg Predsjedništva u Sarajevu, predsjednika RS, a preko poslaničke većine, i premijera Vlade i spikera Narodne skupštine u Banjaluci, te najzad i predsjednika Savjeta ministara BiH.
A prije nego što je i položio zakletvu pridružuju mu se i vodeći političari opozicije sa poslaničkim manadatima u Narodnoj skupštini u Banjaluci i Parlamentarnoj skupštini u Sarajevu. Najzad, Dodik iza sebe ima pola BiH, a Čović i Bakir tek po četvrtinu. Uz najveće političko iskustvo i osnovano najveće samopouzdanje, i uz poslovičnu pragmatičnost i efikasnost, on bi možda mogao da bude taj koji će nešto pomjeriti u BiH. Dakako, u saradnji sa Čovićem i Izetbegovićem, koji nisu političari bez dugog staža, velikog iskustva i visokog legitimiteta među svojima.
Naravno, Bošnjaci će odmah graknuti da Dodik jedino želi da sahrani Bosnu, a najmanje da je održi u životu. Pozvaće se na njegove predizborne provokacije.
Ali, šta je to tako sablažnjivo rekao?
Da će se „u Sarajevu boriti za Srpsku“?! Pa šta onda? Trebalo je valjda da licemjerno najavi da će se jednako boriti i za bošnjačke i hrvatske kantone kao i za svoj entitet. Da li su se možda Silajdžić, Genjac, Tihić, Alija ili Bakir borili za interse Srpske?
Rekao je da će „dolaziti u Sarajevo samo kad mora na sjednice, da će raditi u Srpskom Sarajevu, a živjeti u Banjaluci“. Pa šta onda? Sarajevo je postalo muslimanski grad i Srbi i Hrvati koji su starosjedioci i dalje cure iz njega, a tek oni koji dođu ne osjećaju se prijatno.
Najzad, da je Banjaluka glavni grad BiH, čak ni Komšić, koji „voli sve bez razlike“, ne bi uživao da dnevno vozari na posao.
Rekao je i da će „favorizovati elektronske sjednice“. Pa šta onda? To je tehnika koja se sve više koristi u razvijenom svijetu i ne mora da znači ni nezainteresovanost za teme ni potcijenjivanje učesnika, nego samo veću efikasnost.
Rekao je da će „insistirati da pored njega stoji zastava RS“. Pa šta onda? I bošnjački novinari su na kraju zaključili da to nije nikakav problem.
Problem za njih može da bude to što će Dodik insistirati na rehabilitaciji izvornog Dejtonskog sporazuma, odnosno na slovu teksta, koji je međunarodno ovjeren i garantovan u Parizu, te na vraćanju entitetskih nadležnosti otetih u „duhu Dejtona“.
Insistiraće, takođe, na svođenju Savjeta ministara na status pomoćnog organa Predsjedništva, baš kako i piše u Aneksu 4, iliti Ustavu BiH.
Oslonac će imati i u Parlamentranoj skupštini u Sarajevu, gdje će poslanici Dodikovog Patriotskog bloka i Čovićevog HDZ nastupati udrurženo protiv bošnjačkog unitarizma. Dakle, sve legalno i legitimno.
Objektivno, sve to za Bošnjake i nije problem, nego rješenje. Bolje rečeno, otrežnjenje o tome da je BiH stvar konsenzusa tri konstitutivna naroda i njihovih legitimnih predstavnika, a ne neka metafizička kategorija izvan i iznad ljudi demokratski izabranih da o tome odlučuju. Takođe, da ravnopravnost konstitutivnih naroda nije uslovljena procentom njihovih pripadnika u nacionalnoj strukturi stanovništva, jer bi to značilo da bi Srbi trebalo da budu ravnopravniji od Hrvata, a Bošnjaci, dakako, najravnopravniji.
Najzad, vrijeme je da se oslobode iluzija da će im „međunarodna zajednica“, odnosno najprije OHR, pa EU, pa sada NATO udijeliti cjelovitu i jedinstvenu BiH. Neće, izuzev ako mali Željko ne poruši sve kockice. Kaže da je predstavnik svih Bosanaca i Hercegovaca, koji postoje samo regionalno ali ne i politički. To je tvrdio i Alija dok su ti isti „Bosanci“ i „Hercegovci“ prerušeni u ABiH, VRS i HVO pucali jedni na druge.
Jednako „nadrealistički“.
Što prije Bošnjaci shvate i prihvate realnost to bolje za BiH do koje je baš njima najviše stalo.
