Od mutavih policijsko-sudskih struktura, nesposobnih da se izbore protiv napada na sebe boljim i transparentnijim radom, već se služe tragikomičnom prisilom; gori su samo međunarodno-okupacijski proizvođači rijaliti programa, koji bi trebalo zaista ograničiti na 18+.
Ovih dana je prošlo kroz oči i uši domaćih pratilaca medija, kako Crna Gora uvodi ograničavanje rijaliti programa, pa se brže-bolje i Euroblic sjetio izletiti i obrukati.
Objavljen je tekst pod naslovom koji više liči na uvod: “SRPSKA DA KRENE STOPAMA CRNE GORE” Podrška inicijativi “do rijalitija samo uz šifru” stiže i iz SVIJETA POLITIKE. (!?)
SRPSKA VEĆ IMA OGRANIČEN PRISTUP RIJALITI PROGRAMIMA!
Autorka teksta, Snježana Karić, ili nije informisana da su već odavno na teritoriji Srpske i Efbiha programi označeni kao „rijaliti“ sankcionisani, ili je želja uredništva da se promovišu partije i političari sa kojima se ima ugovor toliko jaka, da se prenebregavaju opštepoznate činjenice?
Naravno, to se zove „spinovanje“. U ovom slučaju, na granici sa lažnom vijesti.
Kada se nešto identifikuje kao rijaliti u Srpskoj, ne možete ga gledati prije ponoći. Sve i da hoćete. Kod većine kablovskih operatera, čak ni da ukucate šifru kao odrasli ljudi, koji bi da prate porno kanale. Pornići mogu, rijaliti ne!
Naravno, „rijaliti“ se odnosi najčešće na sadržaje ovog tipa iz Srbije, što je i glavna priča, odnosno spin-motiv, u satrapiji Don Mila Đukanezea. Srpska već odavno jezdi pravcem ka privatizovanoj državi, tako da je posljednje što treba da uradi – da se ugleda na Montenegrine. (Čast Crnogorcima).
NIJE PROBLEM ŠTO SU NARODNJACI, VEĆ ŠTO SU SRPSKI
Rijalitiji kod nas već odavno bivaju do ponoći onemogućeni za gledanje u svim kablovskim operaterima, pa onda nikako nije jasno šta bi to trebalo još uraditi? Roditelji koji maloljetnu djecu ne mogu kontrolisati u stepenu da poslije ponoći ne mogu biti van kreveta, ili ograničenog interneta tokom dana – gdje još mogu prebaciti ogovornost na društvo?
No, i pored toga, slijede ovakve rečenice:
Profesorka na Ekonomskom fakultetu u Banjaluci i poslanik PDP u Narodnoj skupštini RS Jelena Trivić smatra da bi i BiH po uzoru na Crnu Goru trebala ograničiti emitovanje rijaliti programa kako bi zaštitili maloljetnike od štetnih sadržaja na televiziji.
– Podržavam takve inicijative, prvenstveno kao roditelj čija će djeca doći u fazu da ostaju sama kod kuće i samostalno biraju sadržaj na televiziji. Neki će reći da isto to mogu naći i na internetu, ali ipak od nečega moramo krenuti. Čemu ti rijalitiji – pita Trivićeva.
STVARNO, ČEMU OVO?
Danas treba priznati da je jedini stvarni rijaliti u Srpskoj – zapravo politički rijaliti. Sigurno je da pažnju javnosti koju privlači iz inostranstva finansirana i medijski podržana, efbihovsko-austrijska organizacija Pokret pravda za Davida, duguje upravo tome što građani već dugo nisu u mogućnosti da gledaju rijaliti programe tokom dana. A jasno je da postoji ciljna grupa, jednako kao za latinoameričke i turske tv-sapunice.
To se politički koristi pravljenjem rijaliti sadržaja, (raznih performansa i „protesta“ sa dvadesetak-tridesetak ljudi u kadru, od kojih su obično pola novinari), pa se to sve predstavlja kao informativni program.
Tragedija Davida Dragičevića je već odavno prerasla isključivo u to. Sa naglašenim atacima na Srpsku, uz zazivanje Visokog predstavnika i EU, pa to ozbiljno kompromituje tvrdnje njegovih roditelja, sve i da su stoodstotno istinite. Umjesto toga, oni koji su prije izbora tvrdili da znaju ko im je ubio sina – sada nastavljaju da ponavljaju pitanje – Ko je ubio Davida Dragičevića?
I nas to najozbiljnije zanima, ali umjesto istragom, svi se bave politikom. Ponajviše (sudska) vlast koja nema pravi odgovor na ovo pitanje, te koji ćute kao da je prva polovina 20. a ne 21. vijeka. Stvarno, gdje je više to Okružno tužilaštvo Banja Luka?
Kakva su to blesava legitimisanja i privođenja malobrojnog hipsteraja sa bedževima i majicama? Sa druge strane, sada zvanična organizacija iz Sarajeva, trebala bi da prijavljuje svoje skupove i dostavi MUP RS imena organizatora i redara, kao što se svugdje u svijetu radi.
OZBILJNE TEME SU DOSADNE
Ozbiljni novinari, koji se bave ozbiljnim temama, trebali bi biti svjesni da tu vrstu rijalitija upravo podržavaju političari. Pa i iz partije Jelene Trivić. Njima bi najprije trebalo postaviti ozbiljna pitanja. Da li se zalažu za primjenu „Bonskih ovlaštenja“ Visokog predstavnika, što otvoreno zazivaju svi medijski eksponenti tridesetak ljudi koji se svako veče okupe ispred Hrama Hrista Spasitelja u Banjoj Luci? Pa i sam društvenomrežni guru – Davor. Ko podržava njega, prećutno podržava i njegovu politiku.
O odbijanju pristupanja zločinačkom vojnom savezu NATO, koji nas je bombardovao 1995. godine za račun Muslimana i Hrvata, ili EU koja zahtijeva da se odreknemo Kosova i Metohije – da se i ne priča. To bi se očekivalo od ozbiljnih političara. Još više od novinara. No, pošto je kod nas informativni program već odavno sveden na teški rijaliti (i od vlasti, i od opozicije), ovakve priče i spinovi prolaze neprimjećeno. Čak i nelogičnost između tvrdnji u naslovu i tekstu.
Tim se neće baviti silni donirani „analitički“ portali koji traže lažne informacije i spinove, samo ukoliko su upereni na onu stranu, protiv koje su njihovi finansijeri.
BOGOJAVLJENJE NA PRESKOK
Isto tako, samo idiotima i malicioznim novinarima nije jasno da rijaliti-pijun, Davor Dragičević, ima pomoć bezbjednosnih struktura iz Efbiha, te se nalazi(o) na njihovoj teritoriji, nakon što se nije odazvao organima gonjenja Srpske. Jasno je već odavno da je u pitanju krajnja estrada, kako bi se prvo atmosferom karnevala, a zatim i mistike, koja se stvara oko sasvim neadekvatnog pojedinca da bude uzor bilo kome u bilo čemu, dočekalo proljeće i pogodnije vrijeme za ozbiljnije proteste, koji imaju jasno neprijateljsku agendu prema Republici Srpskoj.
Nakon pravoslavnog Božića, preskočeno je Bogojavljenje za novo javljanje vjernicima, pa je pitanje zašto baš sada Davor iz ilegale? I to, ni manje ni više, nego uživo u program N1 – studija u Sarajevu. Televizije koja dosljedno promoviše politički rijaliti sa „zločinačkom državom Srpskom“ u glavnoj ulozi?
Mada je i to jasno, za svakog ko ima i malo mozga. Sadržava se u dvije riječi:
EDIN GAČIĆ!
U Efbihu je trenutno na snazi teška kriminalistička drama i opšta opasnost. U toku je lov na čovjeka, isto porijeklom Banjolučanina, koji je zaista opasan po okolinu i pri čijem lociranju policija Srpske aktivno sarađuje. Za razliku od policije Efbiha i rijaliti-Davora, koji služi isključivo za efbihovsko pljuvanje po Srpskoj.
Stoga bi se svako sa zrncem pameti u susjednom entitetu mogao zapitati: Što je to pa policija Efbiha bolja (sa sve Sipom) i njeno sudstvo sposobnije (sa sve tzv. Sudom BiH), kada ne mogu da uhvate trostrukog ubicu i koljača pred sigurnosnim kamerama? Tek danas je raspisana zvanična potjernica (?!).
Da se to ne desi (opravdano i logično poređenje), mora se malo spinovati pastva željna rijalitija sa prebivalištem u Srpskoj, a da se i ovi što nisu nisu Vlasi – ne dosjete.
PRAVA SLIKA INCKOVOG PRAVOSUĐA
O tzv. Sudu i Tužilaštvu BiH, najbolje govori upravo slučaj Edina Gačića. Pripadnika odreda El Mudžahid, što je preteča Al Kaide, čiji su neki od oficira učestvovali u napadima na Svjetski trgovinski centar u Njujorku i Pentagon u Vašingtonu.
Nakon završetka rata, umjesto da uživa u lovorikama kao Naser Orić, on je ubio je saborca Ismeta Gunića i osuđen je na svega osam godina zatvora (?!). Valjda iz istih motiva ka zaslužnom građaninu, kao što je Naser pomilovan od osude za posljeratna teška krivična djela i to od najviših vlasti Efbiha.
Zbog dobrog vladanja, ubica Gačić je nakon pet godina pušten na privremenu slobodu – „za vikend“. Iskoristio je prvu priliku i UBIO ROĐENU MAJKU. Mrtav ‘ladan. Tek tada ga sud osuđuje na 20. godina zatvora. Što opet nije spriječilo sudske vlasti da ga 2017. godine (opet prije vremena!!!) puste na slobodu, nakon odrobijanih 14. godina.
Prije dva dana je otišao u prodavnicu i nabavio sebi hljeb, mlijeko i klanje. Pucao je pa izbo nožem u vrat čovjeka, sa kojim nije u bilo kakvoj očiglednoj vezi. Izazvao paniku u Konjicu i okolini, ali i širom Efbiha. Ovako stvoren rijaliti, koji se opravdano plete oko nesposobnosti efbihovske policije i na ovom slučaju očigledno korumpiranog i opštedruštveno opasnog sudstva Bej-Ha, morao se nekako neutralisati.
NEĆE JEZIK VEĆ PRAVO
Novinar N1, opijen „ekskluzivom“, odmah nam na početku govori da je Davor Dragičević napupustio Državnu zajednicu BiH. To, samo po sebi, govori o njemu kao prestupniku zakona, a o Državnoj graničnoj službi koju je nametnuo Visoki predstavnik – kao krajnje nesposobnoj. Ili duboko politički umješanoj u kršenje zakonskih normi. No, to nije tema… niti će se od ovih službi kasnije tražiti izjava.
Bjegunac od zakona (a nije Gačić) „u dobrim je rukama, među dobrim ljudima“. A motivi zašto bježi od policije su (citiramo):
„Lična osveta Burle, Biserke, Lukača i institucija Republike Srpske prema Davoru Dragičeviću i pokušaj moje likvidacije, kao što su i moje dijete ubili. I nije im uspjelo.“
Osim što priča o sebi malo u prvom, malo u trećem licu, po narodskoj „neće jezik nego pravo“ on obznanjuje da se zahvaljuje ljudima koji su mu pomogli govoreći „to su ljudi, bez obzira na vjeru i naciju“.
Zatim, po matrici iz koje nepogrešivo neistupaju Nevladinići iz Srpske, nakon što je po ko zna koji put Srpsku označio kao „zločinačku državu“, pozdravlja „građane Bosne i Hercegovine“ – nikad Republike Srpske. Nikad, ali nikad trošioci para iz SAD – EU fondova neće pozdraviti Srpsku. Samo BiH. Srpsku pominju isključivo kad moraju, obično po zlu.
A to nije bez razloga.
LEGALISTA KOJI NE PRIZNAJE INSTITUCIJE
Potpuno je blesavo i pomisliti da bi vlastima u Srpskoj u bilo kojoj varijanti išlo u prilog da Dragičević stariji izgubi život. To bi za aktuelnu vlast, koja se pokazala potpuno nesposobna za ovaj vid napada na samu sebe, tek bilo krajnje katastrofalno. Zapitao bi se i onaj koji od početka ovdje vidi šta se krije iza „ujedinjavanja naroda“ i „pravde za sve“. A svima je jasno, prije svega, da je malo ko u Srpskoj zadovoljan radom policije i pravosuđa.
Ovaj tragični čovjek, koji se već odavno bavi politikom, umjesto terapijom, za sebe govori kako je „legalista“. Malo je reći tragikomično. Čovjek bježi od pravnog sistema Srpske i po svjedočenju novinara je „napustio BiH“, što je dodatno krivično djelo, budući da nije registrovan na graničnim prelazima. On nešto kasnije sam otvoreno govori da „ne priznaje te institucije“. To je, po definiciji, potpuno suprotno od legaliste, kao što i „dokazi“ koji su za njega neupitni, zapravo nisu ništa drugo do njegovo uvjerenje. No, novinaru ne pada na pamet da to problematizuje. Pita ga za dokaze čisto reda radi.
Nadalje, slijedi se sav diskurs stranih agenata iz Srpske, te se opet zaziva Valentin Incko i kritikuje se „nedjelovanje međunarodne zajednice“ u jednako sarajstanskom, razmaženom maniru. Pozdravlja se Muriz Memić, za kojeg niko u tri godine njegove porodične tragedije nije ni čuo, pogotovo u Srpskoj, a sve u cilju promocije najavljenog mitinga u Sarajevu.
No, Muriz i dalje ne govori da mu je dijete ubila „zločinačka država BiH“, ne prekida proslave Nove godine, ne obećava „dolaske u zemlju na drugi način“. To radi Dragičević, čiji članovi porodice i FB grupe popularišu članke amerikih portaloida, koji baš sad slučajno zazivaju sankcije EU Miloradu Dodiku.
SVE ĆE NAS POBITI!
Naravno da za ovakvo stanje najveću odgovornost nosi vlast. Prije svega ona sudska, ali i izvršna i zakonodavna. U pitanju je krajnja nesposobnost i teška privatizacija svih ustanova. Radi se na mig, a ne po zakonu.
No, osim što to nije samo naš specijalitet, te smo mi još i dobri kako stvari stoje u okruženju (posebno u Crnoj Gori i okupiranom Kosovu i Metohiji) samo su dvije posljednje poluge pod kontrolom Srpske. Prva, sudska, nasiljem i ucjenama upravo te „međunarodne zajednice“ i „Visokih predstavnika“ stavljena je pod kontrolu stranaca i muslimanskog rukovodstva u Sarajevu, njima poslušnog. Vidjeli smo kako rade na primjeru Edina Gačića, ako već ne na primjeru Dženana Memića.
Dragičević i tu ide korak dalje u rijalitiju, pa i Milana Tegeltiju, predsjednika VSTS svrstava u „ubice“. Njegova lična poruka, koju predstavlja kao opštu analizu: Sve oko nas je u potpunom očaju.
On nam iz neke napredne civilizacije (ko će znati, možda i iz budućnosti), savjetuje da se mi „dole“ (što će reći da su on i njegovi pomagači „gore“) „moramo podići“, jer će nas – sve pobiti!
CRTA JE ODAVNO PODVUČENA
Od sve tri vida vlasti, naravno, treba tražiti da se što hitnije oglase o ovom slučaju, ali i zamoliti naše komšije iz Efbiha da se manu proizvođenja narodnih buntova tamo gdje ih nije ni bilo. Očigledno je da se na estradizaciju jednog slučaja u moru sličnih, mora odgovoriti boljim odnosima sa javnošću. Prije svega policije i sudske poluge vlasti.
Politički upotrebljena tragedija jedne porodice izgubila je na izborima i za nju se svega tridesetak ljudi aktivno i svakodnevno okuplja. Više nego jasno, u pitanju je dugoročni projekat koji se sprema za lokalne izbore, a oni su samo naizgled daleko.
I to tim ljudima treba omogućiti! Svako ima pravo da protestuje, dokle god taj njegov bunt ne sprečava druge u istom tome, ili u normalnom životu. Pošto crkveno dvorište očigledno nije bio njihov prvi izbor, jer je 05.10.2018. na predizbornom mitingu dan pred izbornu ćutnju bilo izričito zabranjeno da se donose „bilo kakvi vjerski i nacionalni simboli“.
Obzirom na nesposobnost vlasti da brani Srpsku, koju ne čuva ni blizu kao samu sebe, čekaju nas mutne prognoze. Mlađi naraštaji su odrasli trovani i zaglupljivani „besplatnim“ edukacijama Nevladinićke kaste, koje ćemo skupo platiti.
Omutavljeni su holivudskom (ne)kulturom, kao Sovjeti farmerkama i žvakaćim gumama, te viđenjem po kojem su političari iz EU i SAD nešto tobože bolji od domaćih; da su njihovi pravni sistemi naklonjeniji rješavanju nerazjašnjenih ubistava. Ili smrti sirotinje raje uopšteno.
Čini se kao da se već sada gubi jedna dugoročna bitka, u kojoj se u prvi plan guraju „pijuni u ovoj priči“, čija mantra je:
Svi ljudi, bez obzira na vjeru i naciju, u čitavoj BiH, ustanimo protiv zločinačke države Srpske…
