Najmanji rakijski kotao na svijetu djelo je Јove Petrovića iz Gornjih Garevaca. Јedan od posljednjih prijedorskih kovača i otac poginulog borca, zbog rata je, morao je da seli osam puta, ali se kovačkog alata uvijek držao. Sa svojim rakijskim kotlom, iz Sanskog Mosta iznio ga je, u izbjegličkoj koloni 1995.godine.
Samoukog prijedorskog kovača Јovu Petrovića, svi znaju po nadimku Јošo. Komšije kažu, on ne kuje, već stvara. U vremenu kada kovački zanat polako izumire, on je među najtraženijim majstorima. Najčešće popravlja motike, sjekire i poljoprivredne alatke. Dobar glas daleko se čuje, pa zbog njegovih majstorluka u prijedorske Gornje Garevce dolaze i iz susjednih zemalja.
– Sad za mene donose ljudi iz Banjaluke sjekire, iz Bratunca, iz Sesvete iz Zagreba. Najponosniji sam u zadnje vrijeme na kovanje, jer od toga željeza možeš saviti šta hoćeš. Kod drveta možeš i pogriješiti i skratiti, a kod željeza ne možeš – rekao je Petrović.
Јošo je i spretni stolar, a na sve što napravi stavi i žig. Među njegovim rukotvorinama posebno mjesto zauzima, kako kaže, najmanji rakijski kotao na svijetu, koji je iz rodnog Sanskog Mosta, iznio u izbjegličkoj kolini 1995. godine.
Najmanji rakijski kotao na svijetu
Јoš kaže, kovački zanat mu je hobi, lijek za dušu, a nešto se i zaradi. Međutim, nasljednika nema.
– Ovi mladi stolari, imaju savremene mašine, a neće da kuje niko. Imam sedam unučića, ali neće nijedno da uči. A volio bih, kada bi neko želio da nauči, prepisao bih mu sav alat – dodaje Petrović.
Zbog posljednjeg rata, ovaj čuveni kovač, selio se osam puta i izgubio sina jedinca u odbrani Srpske. Nekada je bio u Titovoj gardi, pa i danas čuva Titovu sliku.
