Politički analitičar Aleksandar Pavić u komentaru u portalu “Sve o Srpskoj” ističe, da su srpske relativizacije Deklaracije SDA gore “od sviranja lire dok se požar razbuktava”. Komentar prenosimo o cjelosti.
Nedavno usvojena Deklaracija SDA je jedan od onih dokumenata koji ne ostavljaju prostora za nedoumice.
Јasno je da je ona, po riječima predsjednice Republike Srpske Željke Cvijanović, nastavak Islamske deklaracije Alije Izetbegovića, i da, po sažetom opisu Predraga Ćeranića, sadrži sve komponente objave rata. Sve relevantne političke stranke u Srpskoj su je osudile, i to je ne samo dobro nego i očekivano.
Ono što, međutim, remeti sliku poželjnog jedinstva pred ovim izazovom, ovom rukavicom u lice koju je SDA bacila čitavom srpskom narodu (dakle, ne samo u Srpskoj), ovim vraćanjem sata trideset godina unazad – su neke relativizacije koje su naknadno uslijedile iz srpskih redova, konkretno iz SDS-a, stranke čije je ime uklesano u same temelje obnovljene srpske državnosti zapadno od Drine.
Predsjednik stranke Mirko Šarović je saopštio stranački stav da “ne treba podgrijavati i stvoriti neizvjesnost u društvu i da stvaranje blokada i produbljivanje krize i predstavljaju prijetnju miru i stabilnosti u BiH”.
Potpredsjednik stranke Mladen Bosić je otišao korak dalje i poistovetio Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, optužujući ih da se “igraju vatrom” i da zajednički proizvode krize i neprijatelje kako bi onda politički profitirali.
Ministar bezbjednosti BiH Dragan Mektić je, sa svoje strane, unaprijed urušio moguću jedinstvenu srpsku poziciju tvrdim stavom da srpski ministri ne treba da izađu iz sadašnjeg Savjeta ministara u tehničkom mandatu – što je otvoreno i priznao.
Mektićev stav je čista sabotaža, i to u njegovom slučaju nije ništa novo. Ništa se smisleno ne može ni očekivati od čovjeka koji smatra da Srbi moraju da prođu “katarzu” baš kao i Nijemci, kome se priviđaju ruske paravojne formacije obučene u humanitarnom centru u Nišu, i koji, iako se sam zalaže za ulazak u NATO, farisejski optužuje SNSD za isto.
Šarovićev i Bosićev stav, pak, vrlo podsjećaju na poslovične reakcije zapadnih zvaničnika na raznorazne ekscese, često i zločine nesrpskih aktera tokom svih ovih kriznih godina – umjesto da jasno označe krivca, oni podjednako okrivljuju “obje strane”.
Ovo takođe podsjeća i na SDS-ove relativno mlake stavove prema referendumu o Danu Republike Srpske, što ih je i koštalo uspjeha na lokalnim izborima koji su uslijedili.
Nije baš najjasnije kako se može poistovetiti lider najjače stranke u Srpskoj, nekadašnji i predsjednik i premijer, sa sinom Alije Izetbegovića, koji je očigledno riješio da krene očevim stopama i (ponovo) žrtvuje mir radi (nazovi-)suvereniteta u BiH.
Za razliku od starijeg Izetbegovića, Dodik nije izazvao nijedan rat, niti je, poput mlađeg, ikad stao iza bilo kakvog političkog projekta dominacije nad nekim drugim narodom. A pogotovo nije osumnjičen da je prikrivao zločine mudžahedina ili podnosio zahtjeve da se oni prime u državljanstvo BiH, poput člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića. Već sa tog stanovišta je bilo kakvo poistovećivanje u najmanju ruku neumjesno.
Ali, čak i da su Dodik i njegova stranka sve ono za šta ih sadašnja opozicija u Srpskoj optužuje – da li bi to još uvijek opravdalo relativizaciju Deklaracije SDA i poistovećivanje Dodika i sarajevskih prikrivenih islamista?
Samo ako se zastupa stanovište da je Dodik veća prijetnja po Srbe od Alijinih nasljednika i njihovih novih-starih ambicija.
Teško da bi značajniji broj Srba u tako nešto povjerovao. Pitanje je i da li oni koji iznose takvu tezu istinski vjeruju u nju.
Prije se čini da se, kroz pokušaj poistovjećivanja SDA i SNSD-a, odnosno njihovih lidera, zapravo želi opravdati sopstvena pozicija nastavka saradnje sa SDA zarad ostanka u vlasti na centralnom nivou, mimo izbornih rezultata iz oktobra 2018. godine, i uprkos pomenutoj deklaraciji čiji sadržaj dovodi u pitanje svrsishodnost bilo kakvih budućih dogovaranja sa njenim autorima – osim eventualno o razlazu.
No, gola politička ambicija ne može biti izgovor u ovakvim okolnostima, kada se nad narodom i državom nadvija nova prijetnja. A nije ni naročito pametna politika, što se već pokazalo u gorepomenutom slučaju referenduma iz 2016.
U stanju spoljnje opasnosti, ono što se pežorativno naziva “takmičenje u patriotizmu” je i zdravije i svrsishodnije. Ako neko smatra da njegov suparnik koristi patriotizam u demagoške svrhe, najbolji način da se istjera na čistac je da se natjera da bude još veći patriota – ili da poklekne i “pokaže svoje pravo lice”.
Najgore što može da se uradi u kriznim vremenima je da se da za pravo nesumnjivom neprijatelju – a to je svako ko želi ukidanje Republike Srpske i trajnu majorizaciju Srba (i Hrvata) unutar islamske “republike BiH”.
