U tradicionalnoj kulturi, miraz je imovina koju mlada prilikom sklapanja braka unosi u novi dom, njeno nasljeđe koje su joj za života poklonili roditelji ili braća i sestre. Savremeno doba mijenja stare običaje, a kako se kroz vrijeme mijenjao miraz, može se vidjeti na izložbi u Etnografskom muzeju u Beogradu.
Odjeća, pokućstvo, šivaća mašina, kredenac… samo su neki od stotinak predmeta izloženih u okviru postavke “A od roditelja…miraz – posebna ženska imovina između tradicije i savremenosti” u Etnografskom muzeju u Beogradu. Ona pokazuje šta je sve moglo da se nađe u djevojačkoj spremi, koju udajom donosi u novi dom.
– Miraz je zapravo ono što devojka nosi iz roditeljskog doma u novu porodicu, ali miraz je u izvornom smislu isključivo novac i nekretnina, dok je u narodnom govoru prihvaćeno da uz to ide i sprema koju devojka nosi. To su sve mekane stvari – tekstilno pokućstvo. Dakle, djevojka donosi prekrivače, čaršafe, jorgane, jastučnice, krpe za kuhinju, odjeća za nju i supruga i darove koje porodica priprema za samo vjenčanje, odnosno za sam čin svadbenog veselja, jer se tradicionalno u okviru svadbenog veselja razmjenjuju pokloni – pojašnjava autorka izložbe, Vesna Dušković.
Institucija miraza potiče još iz antičkih vremena. Prva zakonska regulativa o tom pitanju pojavljuje se u Starom Rimu – miraz je predstavljao zamjenu za nasljeđe na koje žene u to vrijeme nisu imale pravo.
– U Srbiji prvi pomen miraza nalazimo u Zakoniku cara Dušana. Međutim, on se vrlo brzo gubi, samim time što Srbija potpada pod vlast Turske, počinju da djeluju zakoni koji su bili važeći u cijelom Turskom carstvu. Prvi put se konkretno ponovo pojavljuje pomen miraza u 19. vijeku, da bi se oslobođenjem Srbije od Turske i donošenjem Građanskog zakonika regulativom sve regulisalo. Tim zakonikom bilo je regulisano da su roditelji u obavezi, ukoliko to mogu, da svojoj kćerki pripreme miraz, a s druge strane je interesantno to što sve što je nevjestaa donosila u miraz bilo je njena posebna imovina. Muž je mogao, u dogovoru sa ženom, da raspolaže tom imovinom, prije svega nekretninom ili novcem, ako ga je bilo, a ženi je ostajalo vlasništvo nad tim – pojašnjava dalje Duškovićeva.
Pravo nasljeđa nad ženinom posebnom imovinom imala su njena djeca iz tog braka, prvenstveno kćerke, a ukoliko nema rođene djece, muž je bio obavezan da nakon ženine smrti tu imovinu vrati njenoj porodici, kaže autorka ove zanimljive izložbe. Ako je djevojka poticala sa sela, u mirazu su se mogle naći njiva, šuma, domaće životinje i raznovrsna djevojačka sprema.
– Negdje početkom 20. vijeka javljaju se pojedinačni komadi namještaja. Do tada je bio samo djevojački sanduk, odnosno škrinja u kojoj je djevojka donosila svoju spremu, a već negdje od Prvog svjetskog rata, odnosno nakon rata, počinje da se nabavlja krevet, orman, ponešto posuđa, sto, stolice, itd. Sve je to bilo jako skromno, jer jednostavno nisu bile ekonomski moćne porodice da to obezbijede svojoj djeci na selu, i to su bili proizvodi lokalnih zanatlija. Nasuprot tome, u gradu već od polovine 19. vijeka imamo vrlo bogate miraze, koji podrazumijevaju polovinu kuće za svoju kćerku, potom opremanje kompletne kuće namještajem koji se nabavlja u Beču, Pešti i u nekim lokalnim radionicama. U 19. vijeku, u bogatim porodicama su djevojke u miraz donosile i klavire, u srednjem, odnosno građanskom srednjem sloju, to je bila šivaća mašina, koja je bila jedna izuzetno skupa naprava i ona je ponekada mogla da ima istu vrijednost kao cjelokupan namještaj koji je kupljen za opremu domaćinstva – navodi Duškovićeva.
Odjeća koja se nalazila u djevojačkoj spremi zavisila je od ekonomskog sloja kojem je pripadala nevjestina porodica.
– Uvijek je nosila jednu svečanu nošnju sa sobom u kojoj se u krajnjem slučaju i udavala. Sve do kraja Prvog svjetskog rata, djevojke na selu udavale su se u svečanoj narodnoj nošnji. Tek kasnije počinju polako da prodiru vjenčanice, prvo vjenčani velovi, pa potom vjenčanice, nešto odjeće za muža… U gradu su poručivane sve stvari koje su bile potrebne za spremu i odjeću, nošen je i nakit, koji je bio porodično blago koje se prenosi sa generacije na generaciju – ističe Duškovićeva.
Dešavalo se da su sinovi u obavezi da obezbijede miraz majci koja je ostala udovica, ili – ako nema oca – da nevjesti miraz obezbijede braća, jer im ona ostavlja cjelokupno nasljeđe.
– Djevojačka sprema se mogla vidjeti prije vjenčanja, i sam čin prenosa djevojačke spreme iz njene kuće u muževljevu kuću je bio jedan svečani čin, cijela lokalna zajednica, odnosno selo je izlazilo na ulicu. U gradu je to bilo nemoguće. Na selu je dakle, cijela lokalna zajednica izlazila napolje da vidi šta je to, kola su uvijek bila svečano okićena, sve je moglo da se vidi. To je trenutak kada se porodica djevojke etablira još jedanput u okviru lokalne zajednice, gdje se pokazuje imovno stanje, koliko je otac imućan i koliko su spretne žene – djevojka, majka njena i ostale žene iz porodice koje su pripremale njenu djevojačku spremu. Danas toga nema, sve se kupuje, čak ni u seoskoj sredini više toga nema – navodi Duškovićeva.
Iako zakon od 1945. godine ne prepoznaje miraz, on je doskora bio veoma aktuelan. Promjena načina života donosi svoje.
– Danas na neki način imamo to da je to posebna ženska imovina. Zakon o braku je to predvivio, pa postoji predbračni ugovor. Koliko to funkcioniše u Srbiji – nemoguće je reći. Takvim ugovorima se opet vrlo jasno precizira šta je to što supruga donosi u brak, šta je to što muž donosi u brak i šta je zajednička imovina i na koji način se raspolaže time. Recimo, i dan-danas u slovačkoj zajednici u Srbiji je običaj da muškarac pred ženidbu obezbijedi kuću, a djevojčino je da je kompletno opremi – kaže Duškovićeva.
I dalje zapravo sve to funkcioniše, iako svi tvrde da miraz više ne postoji, kaže ona. Možda i ne razmišljamo o tome du su i posteljina, peškiri, krpe za sudove i slične stvari koje donosimo u novu bračnu zajednicu u stvari ono što se nekada zvalo djevojačka sprema.
– To je nešto prirodno i normalno, ali zakonom više ne postoji miraz, on gotovo nigdje na svijetu više ne postoji. U Italiji je do prije 20-ak godina bio zakonom regulisan, ali u nekim zajednicama je on i dalje vrlo jak, kao u Indiji – pojašnjava Duškovićeva.
Iako su se mnoge stvari promijenile, ona, koja trajno ostaje, zabilježena je u izreci da je žena koja je u brak stupila s vrlinama – donijela najbolji miraz.
