Novinarka iz Prijedora Gordana Vila provela je na terenu prvu godinu pandemije, a onda je i sama oboljela od virusa o kojem je do tada samo izvještavala.
“Najstrašniji je osjećaj panike kad ti se čini da ne možeš da dišeš, a najsvjetliji trenuci su riječi utjehe i ohrabrenja od divnih i požrtvovanih zdravstvenih radnika. Imala sam upale pluća i prije, zajedno s kolegama kad smo radili na vjetrometinama na Kozari, ali ni blizu ovog intenziteta. I nikako nisam neka nejačka, ali me ovo slomilo”, govori Gordana u ispovijesti za Srnu.
Na RTRS-u Gordana radi od 2000. godine, najprije na radiju, a od 2003. na televiziji. Od prošle godine rukovodilac je prijedorskog Informativno-tehničkog centra RTRS-a koji pokriva područje šest lokalnih zajednica prijedorske regije, kao i Ribnik, Bosanski Petrovac, Drinić, Drvar, Glamoč, Grahovo, druge federalne opštine i dio Hrvatske.
“Kao i većina kolega, sve ovo vrijeme ulazimo u zdravstvene ustanove, u druge institucije, ljudima u kuće. Rad organizujemo po grupama na način da ne dolazimo jedni s drugima u kontakt i da, u slučaju da se neko razboli i u kontaktu je sa svojom grupom, ta grupa ide u izolaciju, a druga, uslovno rečeno, zdrava grupa, preuzima sav posao, jer program ne smije stati”, pojašnjava Gordana.
Od prvog dana pandemije rad na terenu nosi dozu straha i neizvjesnosti koje je svaki radnik u medijima svjestan.
“Nije ti svejedno, nije jednostavno. Radiš, uzimaš izjave, snimatelj snima, a u primisli ti je da li ćeš se baš sad možda inficirati. Nekako je priča od početka išla ne da li ćemo nego kada ćemo se porazbolijevati. Mene lično nije bilo strah za sebe, ali jeste da ću nekog u porodici i od svojih bliži zaraziti. Srećom, nisam niti mi je ko u bližoj porodici bio bolestan”, navodi Gordana.
Iz te brige stvara se i oprez i Gordana je od onih izrazito savjesnih koji su mijenjali maske po nekoliko puta na dan, pratili uputstva struke, vodili računa o svim mjerama, kažu joj i previše, testirala se kad je dolazila u kontakt sa oboljelima, dezinfikovala radni i privatni prostor, pila sve moguće preporučene suplemente, nosila dezinfekciona sredstva u džepu i na kraju, kako kaže, pala kao pokošena.
“Imala sam krajem februara upalu zuba i bila pod antibiotskom terapijom, ne prepoznajući da to nije samo to. Kada se kod radne koleginice s kojom sam bila u kontaktu pokazalo da je pozitivna, tada sam i ja prvi put posumnjala. Nakon tri dana dobila sam temperaturu i vjerovatno sam tu izgubila vremena, pa je onda i liječenje bilo teško”, kazuje Gordana.
Osam dana i noći imala je temperaturu od 39 stepeni i bivala sretna ako je uspije oboriti za koji podiok. Bilo joj je toliko loše da je mislila da borba nema kraj. Dobila je obostranu upalu pluća i u jednom trenutku razmatrala se i hospitalizacija. Uputnicu je imala kod sebe, stvari su bile spakovane za bolnicu. Bila je, kaže, očajna, srušio joj se svijet. Ali, promijenjena joj je terapija i već za 24 časa osjetilo se poboljšanje.
“Neke od medicinara zaista moram pomenuti, jer ih uzimamo `zdravo za gotovo`, a oni su milion svjetlosnih godina daleko od toga. Veliko hvala epidemiologu Milici Otković, infektologu Borisu Ćurguzu, doktorki u kovid ambulanti Jeleni Rudnički, predivnoj i miloj sestri Tanji i svima ostalima koji su me ohrabrili, dali mi snagu, utješili i izliječili. Oni su zaista umorni i žele ići svojoj kući, zato pomozimo im zajedno. I tako umorni, daju sve od sebe za svakog bolesnog. I čini mi se da mi nikada kao tada nije više značila njihova lijepa riječ i savjeti. To su heroji. LJekarima i medicinskom osoblju, stotinu kapa dolje, duboki naklon i moje doživotno poštovanje”, ističe Gordana.
Umjesto u bolnicu, svakodnevno odlazi u kovid ambulante na Urijama i kod vatrogasnog doma gdje prima infuzije, upoznaje druge pacijente, razmjenjuju iskustva.
“Svima nam je zajednička samo jedna misao – da ne završimo na respiratoru jer onda teško da ima spasa. To je osjećaj paničnog straha da nećeš moći da udahneš vazduh, ali su tu te divne medicinske sestre koje te hrabre. One imaju iskustvo i sa pacijentima, ali i lično, jer većina zdravstvenih radnika s kojima sam ja bila u kontaktu su već preležali bolest. Jedna mi je poslije rekla da je mislila da ću proći gore nego što jesam, ali je tada to prećutala i samo me hrabrila”, naglašava Gordana.
Gordana nema svoju fotografiju iz najgorih dana bolesti. Jednom se uslikala da bi poslala sliku bratu u Srbiji i odmah ju je i obrisala jer nije željela da je ima ni kao uspomenu.
“Eto, tad nisam razmišljala novinarski”, smije se.
Čim je počeo oporavak, nastavila je da radi od kuće, a kolege su joj izašle u susret. Lako se zamara. I dalje mjeri temperaturu na svaka dva sata. Izašla je iz izolacije, čeka još jedan snimak pluća i u ponedjeljak se i fizički vraća na posao.
“Jedva čekam. Korona me promijenila. Tako kaže svako ko je prošao svoj lični pakao. Ne shvatam više ništa kao ranije. Malo sam `prikočila`, zastanem češće, odlučila sam da imam pauze koje nisam imala, ako to ne zaboravim, i da u miru ponekad popijem kafu, bacim telefon i usporim, usporim, usporim. Nekad mi se čini da je sve ovo trebalo da mi se desi da bih shvatila da treba više da brinem o sebi. Najsrećnija sam što se nije razbolio niko od mojih najbližih i što nisam zarazila radne kolege jer je to jedino istinski bitno. Da su ljudi zdravi”, navodi Gordana.
Prva će se prijaviti kada na red za vakcine dođu medijski radnici.
“Ne kukam, ne žalim se, dobro sam prošla, a mnogi nisu. Nisam protiv alternativnih metoda i sama koristim i obloge od svinjske masti, čaj od hajdučke trave, masiranje rakijom. To sve može ublažiti neke pojave, ali ne može izliječiti. Bez doktora i lijekova ništa. Ko struku dovodi u pitanje, primitivan je”, zaključuje Gordana.
Godinu iza želi da zaboravi. I zemljotres kojim je završila.
“I tada se desila jedna specifična situacija u našoj branši. Veće zlo ti potisne manje. Ulazimo u kuće stradale u zemljotresu i ne vodiš računa o maskama i distanci, nego gledaš hoće li se koji zid srušiti”, sjeća se Gordana.
