“Kada ćete shvatiti da nijedan Vaš i njihov pritisak neće učiniti ništa drugo do sabiti redove, zatamniti političke spektre, još jednom nas snažno podsjetiti da nama Srbima, na žalost ili sreću, dokle je god Vas i Vaših odluka, nema života ni sreće sa bilo kime ko smatra da naše majke i naše žrtve ne zaslužuju isti moralni i ljudski odgovor i pristup koji tražite za žrtve svakog drugog naroda, majke i žrtve?”
Piše: O. Darko Đogo
Herr Inzko,
Od prvog dana Vašeg pojavljivanja na ovim prostorima Vi ste pomno njegovali imidž prijatelja srpskog naroda. I onda kada ste, praćeni obezbjeđenjem, došli u sarajevsku srpsku Crkvu Svetog Preobraženja, da se pomiješate sa narodom, da, valjda, osjetite njegovo bilo, da poigrate kolo i porazgovarate sa okupljenim svijetom i sveštenstvom, meni je lično bila daleka Vaša napadna narodnost, Vaša samopromocija zbog veza sa srpskim episkopatom i sveštenstvom koje ste stvorili još za vrijeme Vašeg ambasadorstva u korist Austrije u odnašnjoj SFRJ i ondašnjem Beogradu. Igrali ste u kolu, pjevali ste nam „Marijo slavna“, pili ste naše vino i dugo ostali sa nama, ali i tada su Vaš teški germanski naglasak sa kojim govorite srpski jezik, pregonjenje u intimizaciji i apsolutna usredsređenost na političke interese suprotne srpskom narodu govorili o tome da je sve ono naprijed navedeno bilo obmana ili, mislio sam, samoobmana. Moram da priznam da sam ponekad žalio i Vas samog – nekako nalazeći u sudbini austrijskih Slovenaca (ali i Slovenaca uopšte) neku posebnu tragičnu notu, ljude koji su vijekovima živjeli u stokholmskom sindromu ljubavi prema okupatoru i tlačitelju, ali koji su – Vi ste nam to pokatali – i sami odveć lako postajali ravni svojim germanskim gospodarima. Tužna je to sudbina, a za Vaš duhovni profil i odlučujuća. Poput ugarskog plemstva koje je kukalo na Beč i služilo Beču, poput toliko odanih Slovenaca, Poljaka, Čeha, Hrvata, Srba koji su naučili da vladaju za one koji ih preziru, i Vi ste u isto vrijeme tražili sponu sa nama i grubo pljuvali po svakom gostoprimstvu koje Vam je ukazano.
Ja neću komenarisati Vaše današnje odluke. Političari su rekli svoje. Kao dijete koje je izbjeglo na Pale, koje se odlično sjeća proteklog Otadžbinsko-odbrambenog rata, kao neko ko je odrastao u čemeru siromaštva i ličnih gubitaka, ja prema Vašim odlukama nemam neki naročito zainteresovan stav. One za mene ne postoje, ne obavezuju me i smatram ih životno ništavnim. One su za mene samo znak nesretnih vremena koja idu u kojima će se rane otvorene na ovim prostorima parati svim mogućim noževima iz političkog repertoara tzv „međunarodne zajednice“. U izvjesnom smislu, ova najnovija ofanziva na više frontova (Crna Gora, AP Kosovo i Metohija, tzv „Bosna i Hercegovina“) samo nam jasnije odslikava da su naše želje da vrijeme učini svoje i da se svakome da prilika da otplače i da se smiri i utješi – stvar prošlosti. Tamo ste ih Vi smjestili.
Možda će vas oni politički, emotivno, identitetski, na svaki drugi način poistovjećeni sa Vašom odlukom i Vašim viđenjem tapšati po ramenu i čestitati Vam, ne sumnjam da će se pojaviti tradicionalni šum koji će u ovakvoj Vašoj odluci nalaziti moralne razloge u „civilizacijskim“ vrijednostima i neprimjerenim analogijama pravdati i pozdravljati Vaš čin. Ali neka Vas ne vara halabuka tapšača po ramenima. Vi ste samo još jedan glas – ni prvi ni posljednji – koji je u posljednjih 25 godina razorio samu mogućnost da se dođe do legitimnosti svakog plača svake majke svakog naroda na prostoru bivše Jugoslavija, u svakom ratu i u svakom pohodu. U tom ste smislu, na žalost, ili na sreću upravo kao i sarajesvka politička čaršija više učinili da se moja djeca nikada više neće ni moći poistovjetiti sa trulim protektoratom vještačke zastave i nijeme himne. Kao i sva retorika koju slušamo na „državnoj“ televiziji, ona je više učinila da nam ilustruje da ni minimum zajedništva ne možemo imati ni u onom što ste sami odlučili da nam bude zajedničko.
Kada ćete shvatiti da nijedan Vaš i njihov pritisak neće učiniti ništa drugo do sabiti redove, zatamniti političke spektre, još jednom nas snažno podsjetiti da nama Srbima, na žalost ili sreću, dokle je god Vas i Vaših odluka, nema života ni sreće sa bilo kime ko smatra da naše majke i naše žrtve ne zaslužuju isti moralni i ljudski odgovor i pristup koji tražite za žrtve svakog drugog naroda, majke i žrtve? Kada ćete shvatiti da se pod Vašim pritiscima mi nećemo probuditi promijenjenog identiteta od onoga vijekovnog, milenijumskog, onoga srpskog sa kojim je ime „Bosna“ prvi put zapisano kao „zemljica“ u okviru srpskih krajeva u hronikama u porfiri rođenog cara Konstantina? Zar ne shvatate da ćete nas samo udaljiti – kao što već u mnogo čemu i jeste – od sebe, da ćete od nas još više učiniti zajednicu ljudi koje više ni ne interesuju sarajevski događaji, zenički problemi, bihaćke komunalije? Zar je tako teško bilo naučiti za 25 godina kolonijalne uprave da ste svojom jednostranom viktimizacijom jednog naroda, genocidizacijom drugog i naizmjeničnim pristupima trećem učinili više da se čak i ono elementarno, ljudsko tkivo među nama pokida i rasplete? Ili je možda to oduvijek i bio Vaš cilj, kao i svake kolonijalne uprave: da ovdje nikada ne pobjedi bar pristojnost i osjećaj toliko neophodnog podnošenja, ako su već za osjećaj zajedničkog smisla i okvira preduslovi bili unapijed izgubljeni već odavno.
Vi ćete, poput toliko ljudi, za koju godinu i deceniju napisati memoare. U njima ćete ipak naći načina da svoju sliku uljepšate, svoje poteze opravdate, da date za pravo i srpskoj poziciji – to je već opšte mjesto, skoro pa mikro-žanr u okviru meomarske proze sa tematikom ovih jadnih ratova na prostoru bivše Jugoslavija. Ali mi ćemo ovdje ostati da živimo. Jedni pored drugih, ali sa što manje tema i problema koji nam mogu biti zajednički. Ostaće vrijeme, trgovina i hobi. Sve drugo će biti razdjeljeno jezikom, viđenjem, osjećajem za svoje i strano. I Vašom krivicom, odlazeći kolonijalni upravniče.
Samo znajte: Srbi, ma gdje živjeli, od vajkada, od naših kraljeva, vladara i vladika Vojisavljevića, Nemanjića, Kotromanića, Lazarevića, Petrovića, Zimonjića, Obrenovića i Karađorđevića, u srpskoj zemljici Bosni i u Hercegovini od Svetoga Save, u Crnoj Gori i Brdima, u Šumadiji ili Banatu – jednom riječju, ma gdje u Srbiji – nisu i nikada neće postati austrijski Slovenci.
Toliko ste mogli da saznate o nama, pijući vaše vino i igrajući kolo.
