Živko Radišić je bio bogat čovjek, iako nije imao ni vile ni milione. Naprotiv, živio je nevjerovatno skromno, putovao vozom, jeo sendviče, a prema vozačima se ponašao kao prema sebi ravnima. Mnogi njegovi prijatelji i komšije kažu da više nema takvih političara.
A kakav je političar i čovjek bio najbolje svjedoči portret intervju, objavljen u “EuroBlicu” 2012. godine.
Radišić je govorio o svom djetinjstvu, mladosti i penzionerskim danima, a tekst pronosimo u cjelini.
Skromnost
Živko Radišić, predratni ministar i gradonačelnik Banjaluke i bivši predsjednik Predsjedništva BiH, danas živi skromnim penzionerskim životom u stanu od 70-ak kvadrata, u koji se uselio prije 40 godina.
FOTO: SINIŠA PAŠALIĆ/RAS SRBIJA
Često pobjegne na Kozaru, gdje gaji pčele i cvijeće, bavi se fotografijom, koja mu je strast iz mladosti. Voli da se igra sa unučićima. Vjeruje da je rad najveća sreća, a skromnost najplemenitija ljudska vrijednost.
U naselju Borik skoro svaki od 30.000 stanovnika zna gdje stanuje „naš Živko“, a pisma s adresom „Živko Radišić – Banjaluka“ bez greške stižu u njegovo poštansko sanduče.
– Kad izađem na ulicu, pozdravljaju me, ljube, pitaju za zdravlje. Veliko je to bogatstvo – kaže Živko.
Stan
U Borik se doselio 1971, i to, kaže, zahvaljujući dobroti Mile Mandića. Do tada se njegova petočlana porodica gurala u jednosobnom stančiću.
– Mandićev stan je srušen u zemljotresu, pa je on dobio ovaj, trosobni. Pošto je bio samac, ustupio mi je svoj stan, a uzeo naš. Godinama smo ga u šali zvali gazda – priča Živko.
Kasnije, kad je postao predsjednik opštine, pa ministar, nudili su mu veći stan, ali je to drug Živko sa indignacijom odbio.
– Rekao sam, niste se sjetili mene i moje porodice kad smo se gušili u tridesetak kvadrata, a ne biste me se sjetili ni sada da nisam na funkciji – priča Radišić.
U ovom stanu je 1999. ugostio tadašnjeg visokog predstavnika u BiH, Karla Vestendorpa.
– Ljudi iz njegovog obezbjeđenja došli su da pregledaju stan i pitali me: “gdje vam je salon, gde ćete poslužiti večeru”?! Kad sam pokazao dnevnu sobu sa starim trosjedom, koja je istovremeno i trpezarija, nisu mogli da dođu sebi od čuda – kaže Radišić.
Zbjegovi
Rodio se na Kozari, u selu Malo Palančište 1937. i fašističku ofanzivu 1942. dočekao je bez muške glave u kući. Otac je bio zarobljen, a djedau su odveli u Jasenovac gde je ubijen. S majkom, bakom i mlađom sestricom zlopatio se po zbjegovima.
– Jedne noći od ustaša smo pobjegli u napušteni betonski podrum, koji je već bio pun naroda. Slušali smo krike iz mraka, a nismo smjeli da zaplačemo. Na 200 metara od nas pobijeno je nekoliko porodica. Mama je prošaputala: “dobro je što smo pored ulaza, ako nas ustaše nađu prve će nas pobiti, nećemo gledati zla očima” – priča Živko, koji je mali kao dječak zatočen u logoru Ciglane u Prijedoru.
Nakon oslobođenja, socijalistička domovina mu je omogućila da se školuje, zaposli, skući. Školovanje je počeo u napuštenom seoskom dućanu i kao odlikaš i omladinski aktivista dogurao do Visoke političke škole, preteče današnjeg Fakulteta političkih nauka u Sarajevu.
Žal za Jugoslavijom
I danas žali za Jugoslavijom, mada je, tvrdi, znao da joj nema spasa. Zle slutnje su ga obuzele već 1979. kada je posljednji put iz Banjaluke ispratio bolesnog i ostarjelog Tita. Deset godina kasnije bio je kandidat za člana Predsedništva SFRJ iz BiH, ali je na tu funkciju izabran Bogić Bogićević, čiji će glas presuditi da se 1991. ne uvede vanredno stanje.
Radišić tvrdi da se raspad SFRJ nije mogao spriječiti, jer su tako odlučile velike sile, ali da je rat bio besmislen.
Ratna 1991. Živka Radišića je zadesila u Beogradu, na funkciji generalnog sekretara Privredne komore Jugoslavije. U vrijeme kad su svi bježali u suprotnom pravcu, on se vratio u Banjaluku. Smatrao je da je tako pošteno. Oba njegova sina bili su borci Vojske RS.
Penzija
Kao oličenje već pomalo anahronog socijalističkog poštenja, Živko Radišić, predsjednik Socijalističke partije RS i kandidat koalicije Sloga, 1998. je na izborima za člana Predsjedništva BiH ubjedljivo pobijedio tada favorizovani SDS.
Bilo je to i njegovo posljednje radno mjesto. Sa 42 godine radnog staža stekao je penziju od oko 1.000 KM mjesečno.
Ponosan je što je bio jedan od osnivača Univerziteta u Banjaluci, predsjednik Rukometnog kluba Borac i generalni direktor „Čajaveca“, giganta sa 15.000 radnika, 800 inženjera i šest doktora nauka.
Ponosan je i što je vodio Banjaluku u doba izgradnje Kliničkog centra i aerodroma Mahovljani i što se, uprkos impresivnoj biografiji, nije obogatio s leđa naroda.
Ministar u vozu jede kifle
Dok je bio ministar odbrane predratne SR BiH, ili kako se to tada zvalo republički sekretar za narodnu odbranu, Radišić je 75 dana i noći proveo u vozu, putujući kući u Banjaluku. Često se na putu hranio kiflama i sendvičima, da ne troši narodne pare.
– Predsjednik sindikata sjedne petkom u službeni „mercedes“, pa kući, a ja polako vozom – kaže Živko.
Službene automobile je koristio rijetko, a prema vozačima se ponašao kao prema sebi ravnima. Često se dešavalo da njegova supruga Seka i on pozovu vozača ili pratioca u svoju kuću na ručak ili da ih Seka časti buhtlama i krofnama.
