Nakon što je imigraciona služba Republike Austrije najurila Davora Dragičevića ne odobravajući mu azil, otpočela je medijska priprema za njegov povratak. Tako, da do “Treće međunarodne konferencije” u Banjoj Luci, koju sponzoriše Vlada SAD, on treba izgledati kao dobrovoljan i smišljen.
Dakako, njegov povratak nije svojevoljan, već prinudan. Dobrovoljan i smišljen je bio odlazak.
Vrijeme je pokazalo kako je samo jedna stvar u njegovim najavama, ocjenama i izjavama tačna. U prilog tvrdnje Davora Dragičevića da “ne postoji država”, jeste što je sve ono zbog čega je bio tražen, sud pod kontrolom stranaca u međuvremenu odbacio. Ali on se svejedno nije vraćao. Do posljednjeg trenutka izmišljajući da mu se sprema hapšenje i čak ubistvo.
To možda zvuči dobro pred imigracionim oficirom, prilikom intervjua za politički azil, ali je u stvarnosti samo još jedna patetična laž.
Ne samo da ga niko nije uhapsio zbog nelegalnog prelaska granice BiH u vrijeme kad je tražen, što je krivično djelo, već ga niko nije uhapsio ni nakon precizno najavljenog i medijski ispraćenog uvodnog i završnog izlaganja na “međunarodnoj konferenciji” u Banjoj Luci.
DOŠAO SI, SARMU PROB’O NISI
Glavna karakteristika svih tih medija koji su prvo najavili, pa onda pratili tok njegovog polaska iz Beča, do dolaska u stolni grad Republike Srpske, nije samo da su finansirani od vlada zemalja NATO, ili su prosto iz Efbiha ili Hrvatske.
U njima rade neprofesionalni, nemoralni, pa i otvoreno bezobrazni ljudi. Od urednika do novinara. Nikom od nedelje, 07.04.2019. godine, pa do danas, nedelje 31.10.2021. godine, ne pada na pamet da ga pita:
GDJE JE OBEĆANI, SPORNI SNIMAK NADZORNE KAMERE od 18.03.2018. u 02:32?
Da podsjetimo, na FTV2 (BHT) Davor Dragičević je uživo u Dnevnik iz Austrije poručio da je predsjedavajući predsjedništva (dakle na “državnoj televiziji” iste te zemlje), ubica njegovog djeteta i šta su njegovi naredni koraci (citiramo):
-Ja se ne borim za istinu. Istinu zna i Milorad Dodik i Dragan Lukač, ubice mog djeteta. Darko Ilić, tužioci Vrećo, Lepir, treba samo da procesuiraju sve da dođe do pravde. Moje dijete će dobiti pravdu. Ako ne dođe do pravde, Davor Dragičević će ovo pustiti u javnost i vratiti se u Banja Luku.
U Banju Luku se vratio, ali snimak nije pustio.
ĆORAK, LAŽNJAK, FOLIRANT
Ni jedan od samoprozvanih “nezavisnih” i “slobodnih” novinara, pored čitavog serijala Frontal.RS u osam nastavaka, nije dobio istraživačkog duha i pravdoljubive hrabrosti da se sjeti postaviti ovo pitanje “ćaći koji nikad neće ostati sam”. Njemu, da ikakva čast i želja za istinom stanuju u tom nesrećnom čovjeku, ne bi trebalo nikakvo podsjećanje da održi obećanje. Pogotovo ne u osam nastavaka, bez ovog sada.
Pošto od Dragičevićevih predizbornih najava tipa “tog i tog datuma objavljujem imena ubica”, ili “tog i tog datuma ako ne bude pravde ispričaću javno sve”, nije bilo apsolutno ništa; njegov lik i djelo se svelo na jedno veliko “ostanite sa nama i nakon reklamnih poruka”.
A reklamira isključivo sebe i ono što mu sponzori napišu. Njegove izjave, koje često čita sa papira, marketinški vode računa o reklamnim sekundama u eteru, napisane sa jasnom agendom koga treba pomenuti i kad. Osim što govori o sebi punim imenom i prezimenom u trećem licu, kao da je Gaj Julije Cezar, podsjetimo šta je još rekao u to nedeljno veče na FTV2, četvrtoga travnja dvijetisućedevetnaestoga ljeta:
…Davor Dragičević će ovo pustiti u javnost i vratiti se u Banja Luku. Poslije toga neka bude šta hoće. Davidov grob je ovdje. Evo ga. (U ruci pokazuje USB memorijski stik.) Ovo je gled’o Milorad Dodik, i Lukač, i svi tužioci.
Zatim, na pitanje voditelja o boravku Johanesa Hana u Sarajstanu, njegovu najavu dolaska Rajnharda Pribea, te da li očekuje nešto od toga u smislu istrage, kao neko ko upravo po sopstvenom svjedočenju krije dokaze o navodnom ubistvu svog sina, on još jednom obećava:
-Ja nisam čovjek koji u životu pravi kompromise. U saopštenja, izjave, pisana forma, ja ne vjerujem. Dok se ne desi nešto konkretno, mene ne interesuje. Kao što je rekao i moj advokat, Ifet Feraget, mi istinu znamo, znamo ko su ubice Davida Dragičevića, znamo ko su ubice Dženana Memića, trebaju nam konkretni potezi.
I, opet ponavljam: Ne bude li, ima ovo! (Opet u ruku uzima USB stik i uz dramsku pauzu ga pokazuje u kameru.) A onda će u Bosni i Hercegovini da bude krvavi rat.
KRVAVI RAT ZA DONACIJE
Prareligiozni pokret “Pravda za Davida” je ispunio sve ono zbog čega je napravljen i pomagan. Zato danas više nikoga ozbiljno ne zanima. Čak je i za BN TV, kao suverenog proizvođača i sponzora ovog hibridne društvene pojave, dolazak “tate lava” druga vijest u centralnom Dnevniku.
Narodski rečeno: ispuhao je.
On je sada isključivo konkurencija drugim Nevladinićima, odnosno stranim agentima, koji nemaju medijsku platformu, da ga koriste kao povod za proizvodnju ispraznih i lažnih vijesti. Odnosno najava i tlapnji.
Naprimjer Oštra nula, nebitna organizacija za javnost Republike Srpske, koju odlikuje izuzetna neprimjetnost i mizeran uticaj na društvo, od 2011. do 2019. godine dobila je skoro pola miliona maraka samo od Vlade SAD (442,657.033 KM). Oni služe da se potpišu na saopštenja i dešavanja kojim se falsifikuje povijest i lažima izaziva mržnja prema srpskom narodu, kao što je Dan bijelih traka u Prijedoru, a da, eto, kao to “podržavaju i Srbi”.
Možete misliti, onda, koliko novca dobija, zvanično od stranih vlada i nezvanično od privatnih humanitarnih fondova sa Zapada, nekakav tamo Pokret pravde; koji je u stanju ne samo da još uvijek dobaci do efbihovskih dnevnika, već i da izađe na izbore. Doduše na njima krajnje neslavno propadne.
Glavna tekovina ovog pokreta čije zaštitno lice, Davor Dragičević, po sopstvenim riječima ne želi da pokaže snimke “sa Rajfajzen banke” i tako ometa i uskraćuje istragu o smrti svoga sina, a da ga Tužilaštvo BiH sa čijim se čelnicima sastajao nije zovnulo na saslušanje ili to javno pomenulo, jeste jedna fondacija u Sarjaevu, druga u Beču, sa političkom partijom u Banjoj Luci.
Krvavi rat za donacije je došao ovdje da ostane.
LIMFNA ŽLJEZDA NA TRŽIŠTU AFERA: PRENOS NADLEŽNOSTI
Osim napadanja opozicije, prije i poslije izborne propasti Dragičevićeve partije zasnovane na neriješenoj smrti njegovog sina, još je razloga za njegovu nebitnost i medijsku skrajnutost.
Kao prvo, najvažniji cilj je ostvaren uz kvislinški kolaboracionizam aktulene vlasti, koja je vrlo rado prenijela sudsku nadležnost Republike Srpske. Slučaj Davida Dragičevića bez ikakvog zakonskog osnova sada vodi tzv. Tužilaštvo BiH. Sa jednakim uspjehom kao i Tužilaštvo RS, pa nije zgodno podsjećati na to, jer je sam nelegalan prenos bio sebi svrha. I on je ispunjen.
Sudska je, uz pristanak političke vlasti Srpske, to omogućila po principu “muko moja pređi na drugoga”, a da niko sem Frontal.RS nije to ni primjetio, a kamoli pravilno kvalifikovao kao izdaju.
U uslovima djelimične promjene lokalne vlasti u Banjoj Luci, te dnevnog formiranja drugih tema za okupaciju javnosti (afera sa ucjenjivanjem snimcima gradonačelnika Prijedora koja dovodi do ostavke, izazivanje opšte panike tvrdnjama da je kiseonik u zdravstvenim ustanovama otrovan, skupljanje “pomoći” za porodicu Dodik), koje se izbacuju na dnevnoj bazi, nakon samostalnog i prilično dobro ispraćenog mitinga pod otvorenim zastavama opozicije; samoljubivi i očigledno isfolirani Davor Dragičević apsolutno nije koristan.
Naprotiv.
Koliko je Vojislav Šešelj, recimo, Tomislavu Nikoliću i Aleksandru Vučiću bio korisniji u Hagu, toliko je i Davor Dragičević korisniji njegovim hendlerima bio u Beču.
U lokalnim uslovima on i njegovo okruženje će se još brže i djelotvornije razotkriti kao fejknjuzeri, kojima konačan odgovor na pitanje: Ko je ubio Davida?, zapravo šteti i ugrožava egzistenciju.
HIDŽRA IZ BEČA U BANJU LUKU, PREKO RATNOHUŠKAČKOG SARAJSTANA
Praćenjem medija klipinga ovog slučaja, može se vidjeti kome je još uvijek stalo. Odnosno, ko su medijski sponzori idelogije i čovjeka koji je dvije godine i deset mjeseci bio u dobrovoljnom bjekstvu, a od toga dvije godine i sedam mjeseci UPORNO ZAMAJAVA JAVNOST I OMETA ISTRAGU O SMRTI ROĐENOG SINA, LAŽUĆI U KOMERCIJALNE I POLITIČKE SVRHE.
Njima, kako sve to vrijeme ponavljamo, ne pada na pamet da ga pravdoljubivo i nepristrasno pitaju što se pa to odjednom ušutio? I to oko iznošenja tobože ključnih dokaza, koji su po njegovim ranijim najavama tako uvjerljivi i skandalozni, da će zbog njih “početi krvavi rat”.
Mediji koji podržavaju ovog 31 mjesec potvrđenog lažova, danas otvoreno zveckaju oružjem i zagovaraju oružani napad muslimanskih snaga na ustanove Republike Srpske i srpski narod. Dragičevićev “krvavi rat”, danas su se odlukama OHR u koji ovaj politički pokret zaziva i u njegove ovlasti gleda kao u politeističko božanstvo, pretvorio u stvarne pozive na rat.
Kako opskurnih persona kao Haris Silajdžić, ili aktuelnih političkih lidera i dužnosnika kao Bakir Izetbegović, tako i najšire javnosti. Samo zbog odbijanja da se prihvati sarajstanska hegemonija nad Banjom Lukom.
“TUŽILAŠTVO BIH” DA SE OGLASI, INAČE JE SAUČESNIK U LAŽI I POLITIZACIJI
Oni svi zajedno nastavljaju da vrše politizaciju njegovog slučaja, dok Dragičević sam najavljuje svoj “ozbiljniji politički angažman”. Prenose njegova direktna obraćanja izabranim predstavnicima u Republici Srpskoj, kao da im je po bilo čemu ravan. Najnovije nebuloze su da “Dodik nije ubio njegovo dijete, ali je stvorio režim koji jeste”.
Nakon manija veličine, u kojem su Dodik i Bakir spremni izazvati rat da prikiju svoju odgovornost za dva ubistva (Dragičević, Memić), on nastavlja da tabloidizira javnost. Uključujući se u medijsko “bacanje koske” između srpskog člana Predsjedništva BiH i ministra unutrašnjih poslova Srpske, Dragičević raspreda kako mu se “preko posrednika obratio Dodik”.
On se, eto, boji Lukača koji “ima oružanu silu”. U izmaštanom progonu protiv njega kao gastarbajtera, ne samo da je rukovodstvo Srpske uticalo na Austriju da mu ne da politički azil, što se kao nepotrebno potvrdilo koliko juče, nego su ga progonili i “specijalci iz Srbije” koje je “poslao (najvjerovatnije lično predsjednik?) Aleksandar Vučić”.
Pošto ovo sve opet izaziva uznemiravanje javnosti od strane jednog neodgovornog pojedinca, kojeg je i sud oglasio kao nekoga ko ne zna šta govori jer je “otac žrtve”, Milanko Kajganić i Ozrenka Nešković, iz tzv. Tužilaštva BiH, koji su sa Dragičevićem i Feragetom obavili razgovor, moraju javno reći da li su ga pitali zašto sakriva dokaze o ubistvu rođenog sina, odnosno da li ti dokazi uopšte postoje ili su prosta laž?
To javnost mora znati.
Mi smo (Frontal.RS) neobično zainteresovani da vidimo šta ima na tom snimku, bez obzira što se Dragičević pravi kao da nikad nije ni pomenut, niti je postojao.
Bez određivanja po ovom pitanju, makar pismenim saopštenjem, uz ovoliku medijsko-političko-ratnohuškačko upotrebljavanje ovog nesrećnog čovjeka za medijsku scenu Efbiha, tužilaštvo iz Sarajeva će se identifikovati ne samo kao saučesnik, već kao jedan od kreatora svega toga.
Davor Dragičević je, samodokazano, samo pijun u ovoj priči.
