Predsjedništvo Bosne i Hercegovine ne može da predstavlja BiH na najavljenom sastanku BiH, Srbije, Hrvatske i Turske. Takvim stavom, Bakir Izetbegović je zapravo na prvu odbio učešće na skupu državnika koji je najavljen tokom posjete Aleksandra Vučića Ankari.
Dejtonski temelj BiH su tri konstitutivna naroda i dva entiteta i nikakva institucija BiH, a naročito Predsjedništvo u kome sjedi manjinski predstavnik Hrvata, ne može da prestavlja cijelu zemlju.
Aplaudiranje takvoj izjavi predstavlja političku šizofreniju Sarajeva, koje jedan dan zagovara jake institucije BiH, a već drugi se raduje nametanju zakona tim istim institucijama, ili američkim sankcijama jednom od predstavnika institucije BiH.
Da su normalne okolnosti, Predsjedništvo zaista jeste isključivo zaduženo za spoljnu politiku i predstavljanje BiH. Ali, da su normalne okolnosti, najavljenog sastanak ne bi ni bilo. Sastav Predsjedništva BiH je nenormalan, jer o oslikava institucionalnu ugroženost Hrvata na najvišem nivou BiH, i upravo to je jedan od povoda za ovaj sastanak, s ciljem da lideri zemalja okruženja, plus Erdogan, pokušaju da riješe nacionalne probleme nastale između tri strane u BiH.
Guranje u prvi plan Šefika Džaferovića i Željka Komšića, kao predstavnike Hrvata i Bošnjaka u BiH, predstavlja otvoreno Izetbegovićevo guranje prsta u oko liderima zemalja koji bi trebali da traže nekakvo rješenje za BiH. Ne samo zbog toga što Komšić i Džaferović nemamju suvereni eutoritet da predstavljaju dva naroda, pa čak ni nekakvu građansku grupu glasača, nego i zbog toga što se iz ove priče izgurava najnezadovoljniji predstavnik Hrvata u BiH, Dragan Čović i što u njoj zvanično nema Izetbegovića, i dalje najjačeg u Bošnjaka.
Kada je riječ o odnosu Sarajeva prema Zagrebu i Beogradu, takva reakcija je potpuno očekivana. Sumnjivo je jedino to što se Izetbegović mlađi na ovaj način usprotivio inicijativi iza koje stoji i onaj kome je „Alija ostavio Bosnu u amanet“.
Ako je domaća politika kurvanje, onda je ona međunarodna, u najmanju ruku, elitna prostitucija, u kojoj se uloge mijenjaju brzinom miješanja karata. Gdje se u njoj nalazi Bakir Izetbegović? Moguće da je debelo zapeo u zahlađenim odnosima Turske i SAD, stavljajući se na raspolaganje kao američki igrač, ma koliko Erdoganovo kumstvo na svadbi njegove ćerke u Sarajevu odavalo drugačiji sliku u javnosti. Erdogan jeste „vođa islamskog svijeta“, ali je istovremeno autokrata, suverenista, pragmatičar koji je najbolje odnose sa Rusijom izgradio tek kada im je oborio vojni avion. Istom onom Rusijom čiji uticaj u BiH Bakir naziva malignim.
Erdoganu Bosna jeste mila i ako mu zatreba za izbore ili neke promijenjene međunarodne okolnosti, ne treba isključiti da radikalizuje retoriku i politiku prema njoj. Za sada, Turska više para ulaže u Srbiju nego u BiH i to dovoljno govori. Kao da jedva čeka da se u Bošnjaka u BiH pojavi neko drugi koga će podržati.
Drugo, Izetbegovićevo puntanje zbog najavljenog sastanka uslijedilo je nakon posjete Željka Komšića Vatikanu. U istom momentu, njegova ministrica spoljnih poslova, Bisera Turković, traži hitnu sjednicu Savjeta ministara BiH o davno zaboravljenih 14 prioriteta EU za BiH… Odjednom SDA postaje najevropskija stranka i legitino je pitanje koliko su tome kumovale poruke iz Vatikana, Brisela, Vašingtona… Da li je Bakir dobio konačno naređenje da se distancira od Erdogana, ili samo nasumično zateže, kupujući vrijeme da ne bi riješio hrvatski problem?
Ako bi neko trebalo da se ljuti, onda je to Milorad Dodik. Jer “molbe” koje mu je uputio Aleksandar Vučić, a koje će vjerovatno biti ponovljene, nisu ni malo u skladu sa politikom srpskog člana Predsjedništva BiH. One zagovaraju povratak u institucije BiH i prije povlačenja Inckovog zakona, one idu ka otopljavanju odnosa u BiH, a nikako ka samostalnosti Srpske. Vučić priznaje Šmita za visokog predstavnika i to Dodiku ne smeta, ali zato Jelenu Trivić, koja bi ragovarala sa Šmitom, naziva izdajnicom… Naravno, Dodik se neće istresti nad Vučićem, niti će se usprotiviti ovom sastanku, nego će iz njega pokušati da nađe izlaz, izgovor za restartovanje, jer je očigledno došao do zida svojih mogućnosti. Žestoki protivnik bilo kakvog miješanja sa strane u odnose u BiH odjednom je postao zagovornik ovog skupa. Jer je on, eto, prijateljski, za razliku od ostalih.
Hrvati u BiH, po običaju, mudro ćute i ako bi morali da glasaju, sigurno bi najviše voljeli da su uzdržani. Oni igraju na najmanje dvije karte – Zorana Milanovića, koji saspe u lice Bošnjacima, a nahvali Milorada Dodika, te na kartu Andreja Plenkovića, koji je za otopljavanje odnosa sa Bošnjacima, uz istovremeno zavađanje Milanovića sa Srbima i Dodikom. Dogovorena igra, pa koja prođe. Ni u jednoj od njih ne smiju odustati od protivljenja unitarističkom receptu Sarajeva, osim ako ne žele da Hrvati u BiH zvanično postanu nacionalna manjina. Nikada nisu stigli dalje u internacionalizaciji pitanja izbora člana Predsjedništva, iako je Izetbegović u pravu da na drugim mjestima imaju i više nego što im pripada. Kompletne finansije, recimo.
U principu, najavljeni sastanak Aleksandra Vučića, Zorana Milanovića, Redžepa Erdogana i nekoga iz BiH o BiH, mogao bi da iznjedri najviše gubitnika. Ili ništa.
Čovića i Hrvatsku može da smiri samo garancija da će većinom hrvatskih glasova birati svog člana Predsjedništva BiH, a ako na to pristane, Izetbegoviću će se na grbaču popeti Komšić, ali i sve ostale tzv. građanske partije, u kojima su veći nacionalisti nego u SDA. To je razlog zašto ni ne želi na sastanak. Poznat je po skrivanju iza „probosanskog bloka“ kada je teško.
Ako pod pritiscima iz Srbije i sankcija Dodik pristane da ponovo bude kooperativan, rizikuje da se nađe na političkoj streljani jer to briše sve ono što je radio i govorio u proteklom periodu. Ipak, nije bez šansi da prođe neokrznut, jer u opoziciji nema junačine koji će se usprotiviti Vučićevom nagovoru da budu dobri, da se svi vrate u Sarajevo. A i sami kao da jedva čekaju da se to desi.
