Profesor ustavnog prava Siniša Karan izjavio je da referendum koji je održan 1. marta 1992. godine i ukidanje člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH nose iste poruke – poruke negacije državotvornosti jednog naroda.
– Prvomartovski referendum kojim se određivao status nakon raspada SR BiH je održan bez jednog, srpskog naroda. Danas, 2023. godine ponovo je na sceni pokušaj da se “ustavna odbrana” dogovorene zajedničke složene konfederalnofederalne državne zajednice dva entiteta i tri ravnopravna konstitutivna naroda gradi bez volje srpskog naroda – istakao je Karan u intervjuu za Srnu.
On podsjeća da su tri zaraćene strane u građanskom-etničkom tragičnom sukobu u Njujorku 26. septembra 1995. godine, u nastavku pregovora o budućoj novonastaloj državi, dale Ustavnom sudu ulogu čuvara dogovorenih principa nove državne zajednice konfederalno-federalnog oblika državnog uređenja, kao jedino mogućeg u dominantno multietničkom društvu sa tri dominirajuća konstitutivna naroda.
– Principi na osnovu kojih su pristale tri zaraćene strane da ipak žive skupa su bili jedino moguće garancije da će svaki narod moći nastaviti svoje bitisanje u slobodi, ravnopravnosti, emancipaciji svojih kulturnih, etičkih, jezičkih, duhovnih, religijskih, istorijskih vrijednosti. Garant za njihovo učešće u državnoj vlasti je kroz paritetni sastav sa drugim narodima i kroz konsenzus, kao način donošenja odluka koji je ujedno i princip onemogućavanja bilo kakvog preglasavanja i majorizacije – pojašnjava profesor Karan.
Prema njegovim riječima, sve institucije zakonodavne i izvršne vlasti na nivou zajedničkih institucija savezne državne zajednice su tim principima imale ove mehanizme kao ustavne garancije, a samo jedna institucija, “zbog naivne konstrukcije” o autoritetu nezavisne pravne struke i misli i pomisli o idealnom pravu i pravičnosti nije predvidjela zaštitu pariteta i konsenzusa ni federalne jedinice /entitete/ ni konstitutivnog naroda, bio je Ustavni sud BiH.
Profesor Karan podsjeća da Ustav BiH respektuje princip federalnog predstavljanja u Ustavnom sudu BiH, na štetu etničkog predstavljanja, ali ni to predstavljanje nema zaštitu u procesu donošenja odluka prostom većinom /uglavnom tri stranca i dva Bošnjaka/. U skladu sa cjelinom dejtonskih principa, u svakoj odluci Ustavnog suda morao je, kako kaže, biti jedan glas iz entiteta.
Takođe, Ustav BiH ne zahtijeva da sudije moraju na bilo koji način pripadati jednom od konstitutivnih naroda, niti da se moraju izjašnjavati kojem narodu pripadaju.
– Takvi zahtjevi i uslovi, tako tumačeći, ne bi bili u skladu sa principom nezavisnosti sudija. Tako su razmišljali pregovarači u Ženevi, Njujorku i Dejtonu. I grdno su se prevarili. Ova greška je postala `snaga` antidejtonskog Ustavnog suda koji je 28 godina koristi da ruši, mijenja, preoblikuje, modifikuje složeni, usaglašeni, federalni okvir državog uređenja i pretvara ga po volji većinskog bošnjačkog naroda u unitarnu, decentralizivanu državnu zajednicu u kojoj entiteti /federalne jedinice/ postaju visoko decentralizovana administratino teritorijalna upravna područja sa snagom jedinica lokalne samouprave – ističe Karan.
On naglašava da “ako postoji greška koja odudara od cjeline bića, ali i principa Dejtonskog sporazuma, onda je to Ustavni sud BiH”.
Danas, kako kaže profesor Karan, kao posljedicu 28 godina “antidejtonskog i neustavnog djelovanja Ustavnog suda BiH”, imamo ukidanje člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH koji propisuje da će se sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuju najmanje trojica sudija koje je izabrao Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH i najmanje jedan sudija kog je izabrala Narodna skupština Republike Srpske odložiti s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati.
– Danas je Ustavni sud BiH otuđeni centar /sve/moći, vlast nad vlastima, sudokratija na sceni, organ samovolje, ekspozitura velikobošnjačke majorističkre politike, rušitelj dejtonskih, dogovorenih principa, rušitelj Ustava BiH, predvodnik eliminacije pronađenog okvira zajedničkog života u multietničkoj konfederalnfederalnoj novonastaloj državnoj zajednici – ističe Karan.
On naglašava da je najvažnije pitanje funkcionisanja i opstanka multietničkih država, višeznačno složenih konfederalno-federalnog tipa /kakva jeste i BiH/ je pitanje podjele nadležnosti, te u vezi sa tim, pitanje ustavnopravne efikasne kontrole tih konfederalno-federalnih odnosa i raspodjele nadležnosti.
– Razlozi za donošenje zakona o Ustavnom sudu BiH su višestruki, imajuću u vidu karakter BiH, njeno složeno federalno ustavno-pravno uređenje, način glasanja bi se morao prilagoditi takvim okolnostima. Donošenje zakona o Ustavnom sudu BiH uslov je dalje ustavnopravne stabilizacije i garancija ustavnopravne funkcije ovog suda u, i ovako krhkom bosanskohercegovačkom sui generis konfederalnofederalnom, složenom, multietničkom obliku državnog uređenja – zaključuje profesor Karan.
