Med je izuzetno ljekovita namirnica koja se pojačano koristi u hladnom dijelu godine. Međutim, uz nju se često vežu brojne zablude.

Zbog pojave patvorenog meda na tržištu mnoge zanima kako prepoznati pravi od onog lažnog. Istina glasi da to nije baš najjednostavnije.

1. Zabluda: Med se mora uzimati drvenom kašikom.

Istina: Med se može uzimati i jesti i običnom metalnom kašikom.

Ova zabluda potiče iz vremena kad nije postojalo nehrđajuće suđe, odnosno kad su kašike bile aluminijske. S obzirom na kiselost meda (3,5 do 5,5 pH), organske su kiseline otapale dio metala iz aluminijskih kašika, ali i aluminijskih posuda uopšte. Tad se preporučivalo med grabiti drvenom kašikom da metal ne bi promijenio njegov sastav.

Drvene kašike za med ne zadovoljavaju današnje higijenske standarde jer se drvo ne smije prati ni u mašini za suđe ni deterdžentom. Naime, drvo uvijek upije nešto deterdženta, a ako se pere bez deterdženta, onda se bojimo da nije dobro oprano. Osim toga, drvo je izvrsna podloga za rast mikroorganizama, posebno ako se upotrebljava za uzimanje meda kod upale grla.

2. Zabluda: Pravi je med samo onaj koji je kristalizovan.

Istina: Pravi med može biti u tekućem, ali i u kristalizovanom stanju.

Kristalizacija je prirodno svojstvo meda i svaki će se med s vremenom kristalizovati ili, kako se zna reći, „ušećeriti”. Brzina kristalizacije meda zaisi od njegove vrste, od sadržaja šećera, od peludnih zrnaca, temperaturi čuvanja te o stresnim faktorima koje je med prošao prilikom vrcanja.

To što je med kristalizovan ne može biti pokazatelj ničega.

Neki će se prirodni med kristalizovati već u saću, poput nekih vrsta meduna ili meda od uljane repice, a neki se neće kristalizovati godinama, na primjer bagremov med.

3. Zabluda: Pravi se med prepoznaje po tome što pecka u ustima.

Istina: Pravi med ima različite okuse slatko, kiselkasto, gorko – i to različitih intenziteta i harmoničnosti.

Peckanje u ustima subjektivan je osjećaj koji zavisi od toga koliko određena osoba ima razvijeno čulo okusa i što je jela prije meda. Ako je prije meda u ustima bio ljuti feferon ili blagi biljni čaj, doživljaj okusa meda biće sasvim drugačiji.

Percepcija okusa meda, odnosno koliko će taj okus biti disharmoničan, zavisi i od strukture šećera u medu. Postoje vrste meda koje imaju disharmoničan okus, a može to biti i med svake vrste, što zavisi od paše i biljnih vrsta. Načelno, meduni su manje slatki, ne izazivaju osjećaj „peckanja”.

4. Zabluda: Med mora biti sladak.

Istina: Neki med nije sladak.

Neki medovi nisu slatki, na primjer kestenov je med gorak. Ni med od planike ne bismo nazvali slatkim. Štaviše, u Italiji je taj med jako cijenjen i skup, a prodaje se pod nazivom miele amaro – „gorki med”. Kod oba navedena meda pravilo je da što su više sortni, to jest što je u njima veći postotak peludnih zrnaca kestena, odnosno planike, to im je i okus intenzivniji, odnosno gorči. Med od metvice kiselkastog je okusa, isto kao i med nekih drugih livadnih biljnih vrsta.

Med od planike i metvice izuzetno je kvalitetan, rijedak i ne može se dobiti svake godine. Za te medove vrhunskog kvaliteta moraju se poklopiti i dobri vremenski uslovi, dobre biljne paše i snažne pčelinje zajednice. I kesten, nažalost, zbog bolesti kestenovih stabala i klimatskih promjena postaje sve rjeđi i teško ga je dobiti svake godine.

5. Zabluda: Prirodni med ne privlači mrave.

Istina: Prirodni med u svom sastavu sadrži šećer i privlači mrave.

Nedavno je objavljen tekst koji čitaoce upućuje na to da će se mravi razbježati kad pred njih stavite kašiku meda. Med sadrži šećer i zato privlači mrave. Ako se dogodi da mravi, ili neka druga životinja, bježe od meda, bježite i vi! Takav med nije prikladan ni za ljude ni za životinje i uputno se zapitati se je li to uopšte med i sadrži li neke hemijske supstance koje odbijaju životinje.

6. Zabluda: Kad se tegla s medom okrene, vazdušni mjehur koji krene prema gore svojom brzinom upućuje na to da je riječ o medu jer u prirodnom medu taj mjehur putuje sporije, a ako ide brzo to nije med.

Istina: Brzina kretanja vazdušnog mjehura zavisi od količine vlage u medu, odnosno govori nam o viskoznosti/gustoći materije kroz koju vazdušni mjehur prolazi, a ne kakav je med. Svaki med može imati različitu količinu vlage, pa će i brzina kretanja mjehura biti različita.

Na viskoznost meda utiče i temperatura vazduha. Zimi će se vazdušni mjehur kretati sporije, a ljeti brže.

7. Zabluda: Med ne sadrži vodu. Ako se nakapa na papirni ubrus, neće probiti na drugu stranu.

Istina: Med sadrži vodu. Ako se nakapa na papirni ubrus, probiće na drugu stranu, a brzina toga zavisi od količine vode u pojedinom medu.

Med u prosjeku sadrži od 15 do 29 odsto vlage, što je navedeno i u Pravilniku o medu.

8. Zabluda: Ako kašiku meda spustimo u vodu, pravi će med pasti na dno čaše, a lažni će se početi rastapati.

Istina: Zavisno od količine vlage u medu, neki će se med rastopiti, a neki neće.

Brzina otapanja meda zavisi od količine vlage u medu te od temperature vode. Med koji sadrži 19 ili 20 odsto vlage otapaće se brže nego med s 15 odsto vlage. Što je voda toplija, med će se brže otapati.

9. Zabluda: Čovjek i sam može napraviti med potapanjem ili kuvanjem cvjetova maslačka, odnosno zasipanjem grančica ruzmarina šećerom.

Istina: Med može napraviti samo medonosna pčela.

Često se objavljuju i dijele recepti za izradu vlastitog „meda”. Čovjek ne može napraviti med. Potapanjem ili kuvanjem biljaka u šećeru može se dobiti šećerni sirup. Samo medonosna pčela može napraviti med.

10. Zabluda: Pravi med nije ljepljiv kad se protrlja među prstima. Ako se lijepi, to pokazuje da sadrži šećer ili vještački zaslađivač.

Istina: Med je prezasićena otopina šećera i zato je svaki med ljepljiv.

Ne postoji med koji nije otopina šećera ni vrsta meda koja ne bi bila ljepljiva. Prosječni sadržaj šećera u medu iznosi 80 grama na 100 grama ukupne mase meda.

11. Zabluda: Ako se vrh šibice ili štapića s vatom namoči u med i zapali, neće gorjeti ako je posrijedi pravi med.

Istina: Vrh šibice neće gorjeti ako je namočen u med, kao ni u druge otopine šećera u vodi.

Med nije neka posebna nezapaljiva tvar. Svaki med sadrži vodu i zbog toga ne gori.

12. Zabluda: Ako med stavimo pod jezik, pravi se med osjeća kao tvrda tvar.

Istina: Med pod jezikom može se osjećati i kao tvrd i kao mekan, zavisno od količine vode u njemu.

Doživljaj tvrdoće meda pod jezikom zavisi od toga koliko med sadrži vlage. Što je manje vlage, med je kompaktniji, stoga će naš doživljaj biti da su neki medovi mekši, a neki tvrđi.

13. Zabluda: Kad se malo meda zagrije na visokoj temperaturi u mikrotalasnoj rerni, prirodni će se med karamelizovati, a lažni će biti pun mjehurića.

Istina: Svaki će med kad se zagrije na visokoj temperaturi biti pun mjehurića.

Med se na visokoj temperaturi topi. Kad pređe u tekuće stanje, proključaće i biti pun mjehurića.

14. Zabluda: Med nema rok trajanja.

Istina: Med traje tri godine.

Nakon tri godine med je i dalje jestiv, ali u njemu raste udio hidroksimetilfurfurala (HMF), čiji udio ne smije biti viši od 40 miligrama po kilogramu meda. Čak i u idealnim uslovima čuvanja (temperatura od 5 do 25 °C, na suvom i tamnom mjestu) taj nivo postaje veći nakon tri godine. Nakon toga med je i dalje jestiv, ali je lošijeg kvaliteta te se prema direktivi Evropske unije smije upotrebljavati samo u industrijskoj proizvodnji. Ni pčelama se takav stari med ne smije dati za prihranu jer zbog visokog HMF uginu.

Kako prepoznati pravi med?

Nema trikova kojima bi se mogao prepoznati pravi, odnosno lažni med. Postoje, međutim, neki upozoravajući znakovi kod kojih se možemo zapitati je li to što se kupuje uopšte med.

Neke su patvorine meda toliko loše da se mogu prepoznati u trenutku. Na primjer, ako med od žalfije, lavande ili ruzmarina ima intenzivan miris na te biljke, to je patvorina u kojoj je masa nečega što ima sličnosti s medom aromatizovana eteričnim uljima i stavljena na prodaju. Uopšteno, kod svih medova koji po otvaranju tegle imaju intenzivan miris koji podsjeća na eterično ulje, to jest ako med miriše kao smjesa mirisa koja se širi iz mirisne svjetiljke, vjerovatno je da je riječ o eteričnom ulju koje je dodato u med.

Pri kupovini meda, kao i pri kupovini druge hrane, važno je čitati deklaraciju proizvoda. Katkad na samoj deklaraciji piše da to nije med koji je deklarisan. Na primjer, kad na medu od lavande (250 g) pod sastojcima piše: med, eterično ulje lavande, jasno je da nije riječ o medu od lavande.

Na tržištu se nude medovi nekih biljaka koje nisu značajno medonosne, poput meda od ruže ili meda od maline, pa se pčelari nađu na mukama kad im kupci traže takav med ili, na primjer, med od mimoze. Takav med ne postoji, kao što ne postoje ni med u zelenoj, plavoj ili ljubičastoj boji.

Savjet je kupcima meda da kupuju med od poznatog, lokalnog pčelara za kojeg znaju da ima košnice. Tako će biti sigurni da kupuju pravi med, prenosi BIG portal.

Izvor: Srpskainfo