Bjelovar, Septembar 1991. godine. Hrvatske vojne snage stežu obruč oko skladišta municije u Bedeniku. 170 tona eksploziva brani nekolicina srpskih vojnika JNA. Bez vode, struje, hrane, i bez izlaza imaju samo jedan cilj, da se hrvatska vojska ne domogne onog što bi moglo da presudi srpskom narodu. Odluka jednog čovjeka sve je promijenila.
“Vojsko, slušajte me dobro! Ne znam koliko ćemo moći još ovako da izdržimo, ustaše će tek žestoko navaliti i nastojati da nas zaskoče. Zato su pažljivi sa vatrom i izbjegavaju da udaraju po skladištu, jer ovo što mi imamo ovdje za njih je više nego dragocjeno. Isključivo je moja briga da oni to ne dobiju u ruke, jer možete zamisliti kakva bi to tragedija bila za naš narod. Ovo je moja davna odluka i molim da se ne komentariše. Kad dođe trenutak da se više ne može izdržati i kad dođe muka do oka, tražiću da se udaljite na pristojnu udaljenost od glavnog objekta. Dakle, ne zamjerite mi ako sam negdje prema nekom od vas pogriješio, ali hoću dvije stvari da uradim uz vašu pomoć: da ustašama ne dam Bedenik i da vi ostanete živi. Neka neko od vas sačuva ovaj moj ratni dnevnik. Voljno i zbogom, junaci moji!”, glasilo je govor majora Milana Tepića i odlikovanog heroja JNA.
Nebo nad Bjelovarom prekrili su crni oblaci. Odjeknula je vijest, eksplodiralo je skladište municije u Bedeniku. I tako je otišao posljednji heroj zemlje koje više nema – major Milan Tepić. Dao je svoju riječ da će braniti zemlju onda kad joj bude teško. Za svoj narod dao je najvrijednije što je imao, svoj život.
Sjećanja na brata ne blijede
– Ono što ja posebno pamtim, počela su ta ratna događanja u Hrvatskoj već u proljeće 1991. godine. On je odmah suprugu Dragicu i djecu doveo u Dubicu. Da ih poštedi bilo kakvih neugodnosti. Svi smo mi još razmišljali, ma kakav rat, neće biti rata! On je upozoravao, i govorio da vrlo loša vremena dolaze. Biće velikih problema, sklonio je djecu. I nije se više vraćao nije se ni mogao vratiti. Od početka ljeta 1991. godine. Ono što moram reći je taj naš posljednji razgovor. Uživo telefonom. Bez obzira što su ti vojni objekti bili u blokadi, telefonske veze su još nekako tu i tamo funkcionisale. Mi smo se čuli, pamtim dobro 15 dana prije njegove pogibije. Ja sam ga pitao, Milane šta očekuješ. Ima li šanse da se nekako spasiš? Kaže, ne. Vrlo teško. Poraženi smo, blokirani sa svih strana. I ja ga pitam o čemu razmišljaš. I onda je rekao te riječi. Citiram i svaki put se naježim: Ako budem morao poginuti, skupo ću prodati svoju glavu. Napravio je pauzu i još dodao, pripazi mi na djecu – priča Perica Bundalo, brat majora Milana Tepića.
– Milan je prije toga čina što je uradio bio je kod mene u kući. Ja sam rekao Milane je li se ti vraćaš nazad. Kaže ja se moram vratiti tamo gdje sam dao zakletvu. I čuo sam se možda među zadnjima sa njim telefonom. Moja sestra je imala telefon u to vrijeme, nazvao sam Milana i pitam kako je. Znači bili smo toliko bliski. Kaže on znaš kako je kad ja moram držati stražu nema više.. Pa kako Milane? Što je bilo vojnika dao sam svima voljno ko hoće da ostane ko hoće da ide. Što je bilo muslimana, a Hrvata oni su otišli, ostalo je 20 Srba. Tim riječima mi je rekao. Ja kažem šta sad. Ima li izlaza? I to mi je rekao, kaže, ako ne budem imao izlaza ja ću ovo dignuti u vazduh – kaže Slavko Dević, brat majora Milana Tepića.
Major Milan Tepić dobro je znao da nema izlaza. Danima je, pričali su njegovi saborci, zamišljeno gledao fotografiju djece. Svim vojnicima naredio je da napuste skladište i da sačuvaju svoje živote. Tu naredbu odbio je da posluša Stojadin Mirković. I on je dao svoju riječ i zajedno sa majorom Tepićem otišao u legendu.
Srpski narod dobio je heroja
Porodica i prijatelji su izgubili, oca, sina, brata, kuma
Ja nemam tih riječi da opišem. Grozno sam se osjećao. Nisam prvo mogao da vjerujem da se tako nešto desilo. Odmah mi kroz glavu misli žena, djeca, otac, majka, sestre. Košmar. Ne znam da li sam rekao, on je bio nižeg rasta, bucmast, nasmijana faca, sitne zelene oči. Stalno imaš osjećaj da se smiju. Volio je ribolov, spremao se za ribolov, i kad god dođe išli smo u ribolov. I mislim da bismo se baš dobro družili – priča Rodoljub Burazor, prijatelj majora Milana Tepića.
Major Tepić nije samo heroj o kojem se danas pričaju priče i pišu pjesme. Iza njega su ostali školski dani, pročitane knjige, odsanjani i nikad ispunjeni snovi.
Volio je ribolov i maštao da kada jednom prođe zlo, peca na Uni u kojoj je naučio i da pliva. Volio je bioskop i rokenrol. Mnogo je čitao, najviše ruske pisce. Malo je govorio, ali je uvijek davao najbolje savjete. Nekada je znao i da zapjeva. Volio je ljude, i uvijek se smijao očima. Vozio je fiću i svima je davao nadimke.
Bio je najbolji učenik, i student Vojne akademije.
– Za neku sitnicu znao je da plače, da se smije, mnogo je čitao knjige. Sve što je bilo knjiga u Komlencu on je pročitao ja mislim sve u roku od mjesec dana. Nije ih bilo mnogo, to je ipak bila seoska čitaonica. Volio je i ribolov, išli smo da pecamo nas dvojica. Visili smo na Uni. On se u tom svemu izdvajao možda po tome što je stvarno mnogo volio knjige. Tu su bile one male školske lektire. Ali kad smo krenuli u Dubicu onda od petog razreda, zajedno smo sjedili u klupi. I opet su njega najviše nastavnici voljeli. On je čitao i u toj biblioteci, malo koju knjigu da nije pročitao, a najviše je volio ruske pisce – dodaje Slavko Dević.
– Prvo mi padnu na pamet gimnazijski dani. Milan je nosio dugu kosu, imao je bradu. Kad se išlo u školu, svi su nosili kecelje plave. Njegov drugi iz Gimnazije koji je završio likovnu akademiju, on je njima svima crtao nadimke na leđima na kecelji. Njega su zvali Colige – naglašava Rodoljub Burazor
– Uvijek je bio miran, tih, povučen, nikada sa njim nije bilo nikakvih problema. Nikakve svađe. Ali uvijek je tu bila nekakva doza odlučnosti. Uvijek je to bilo sa nekakvim smislom, možda u toj ranoj mladosti i sa nekom pretjeranom ozbiljnošću. Više ga pamtim iz tih gimnazijskih dana. Tada smo se više družili i odlazili na te seoske zabave, igranke – prisjeća se Perica Bundalo.
Sjećanje na heroja kakvog od Stevana Sinđelića ne pamti srpski narod, ne smije da izblijedi. Oni koje se zaborave, ponovo umiru. Republika Srpska i Srbija pamte svog heroja. Danas se slobodno korača ulicama koje nose njegov naziv. Biste lika majora Tepića krase gradove sa obje strane Drine. O njemu se snimaju i filmovi.
– Za Majora Tepića znaju mnogi. Reći ću samo da brojne ulice širom Republike Srpske i Srbije nose njegovo ime. Mislim da trebamo poraditi na tome da ne bude zaboravljen. Mislim da čovjek kad je zaboravljen drugi put onda je tek umro. Međutim, svake godine mi imamo priliku da u njegovom rodnom Komlencu nažalost kod njegovog praznog groba se okupljamo svi mi da zapalimo svijeću da mu odamo počast i sjetimo se našeg heroja. Sjetimo se jednog čovjeka koji je rekao: Jednom ljudi daju riječ. Ona ostaje ili ne. Ja sam dao riječ da ću braniti ovu zemlju ako joj bude teško. Na kraju, on je ispoštovao tu svoju riječ. Na nama je kao i budućim generacijama da se sjećamo našeg majora u jednom najboljem svjetlu. Na toj vatri iz Bedenika na neki način smo se svi ugrijali a to grijanje je u stvari naša sloboda. Zbog takvih smo mi ljudi danas ovdje i uživamo našu slobodu. Mislim da nam je samo dužnost i obaveza da čuvamo sjećanje na njih – kaže Nedeljko Lajšić, autor filma “Nebo nad Bjelovarom”:
Dati riječ
Pitanje koje je iza sebe ostavio posljednji narodni heroj JNA je i da li bi iko od nas danas imao hrabrosti da žrtvuje svoj život za druge.
“Ja sam dao riječ!”, ove riječi majora Milana Tepića godinama nakon njegove smrti otišle su u legendu. Danas, u vremenu u kojem živimo, odzvanjaju jače nego ikada, opominju nas i pitaju: Znamo li koliku vrijednost ima ono što izgovorimo, i šta to znači imati riječ?
Decenijama nakon njegove smrti, mnogi se pitaju u kakvom vremenu živimo i šta nam znače riječi. Vjerujemo li uvijek u ono što govorimo.
– Nažalost, mislim da ta riječ danas ne važi puno. Svi smo svjesni tih okolnosti u kojima živimo – smatra Slavko Dević.
– Šta je danas riječ? Na to pitanje vam ne mogu dati odgovor. Ako sam dao riječ, to su posebni karakteri ljudi, mi smo iskovani i odrasli u jednom drugom vremenu – govori Rodoljub Burazor.
– Časti, poštenja, poštivanja date riječi, zakletve. Toga u današnje vrijeme ima vrlo malo. Ja bih rekao, čak ni toliko da obezbjeđuje neke osnovne egzistencijalne norme – jasan je Perica Bundalo.
Hrvatska strana potvrdila je gubitak 11 vojnika tokom eksplozije na Bedeniku. Nezvanično, nastradalo je 200 hrvatskih vojnika. Za zločine nad pripadnicima JNA, gotovo niko nije osuđen. Posmrtni ostaci majora Milana Tepića nikada nisu predati njegovoj porodici. Grob u njegovom rodnom selu je prazan.
Bez očiju koje se smiju, pust je i Komlenac. Tamo i danas ima onih koji vjeruju da jednom data riječ, ostaje zauvijek.
