Ne smijemo da propustimo nijednu priliku da o stvarima koje znamo – kažemo, a ne da ćutimo. I, moramo da ih ponavljamo sve dok ne dođu na svoje mjesto, piše advokat Branislav Tapušković, koga je na Slobodanu Miloševiću Haški tribunal bio angažovao kao prijatelja suda.
Prije dvije godine, Henri Kisindžer je objavio knjigu o novom svjetskom poretku. Piše o smanjivanju stepena suvereniteta i sloboda, i pojedincima i državama. On smatra da je svjetski poredak nužnost, jer svijet i ljudi nisu u stanju da žive u skladu i miru – a, to sve će, prema Kisindžeru, donijeti svjetski poredak.
Dok sam radio u Haškom tribunalu na nekim slučajevima – tamo nije mogao da se spomene Jasenovac. Kad god bih spomenuo Jasenovac u tim procesima, pitanje bi bilo ‘zašto je to relevantno’. Ne bih da objašnjavam zašto je to relevantno… Ali i dalje je potrebno o tome govoriti, sve dok se sve ne razjasni.
Na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu, 12. februara 2004. godine, ispitivan je Filip Morion, Komandant UNPROFOR, a do mene je, takođe, došlo da ga pitam. Sudija Robinson mi je dao zaista malo vremena, 10 minuta za ispitivanje svjedoka, te sam svjedoka zamolio da što kraće odgovora.
Svjedoku Morionu sam predočio i pročitao jedan njegov iskaz, koji je dao u Tužilaštvu, u kome kaže da je sretao Nasera Orića, ali to nije i objasnio. Zato sam ga pitao da mi kratko odgovori – sa da ili ne – da li je sretao Nasera Orića.
Svjedok Morion je odgovorio: “Sreo sam Orića više puta, na Konjević polju. Neposredno prije i poslije toga u Srebrenici.”
Onda sam svjedoku Morionu naveo paragraf 45 njegovog ranijeg iskaza Tužilaštvu, citiram: “Naser Orić je svake noći vršio prepade na Bosanske Srbe van grada. Kada mu se General Morion suprotstavio, on je rekao da je to jedini način na koji može da dođe do oružja i municije. Priznavao je ubistva Bosanskih Srba svake noći.” To je stajalo u iskazu svjedoka.
Svjedok Morion je povodom ovog paragrafa rekao: “Svake noći sigurno ne, ako je to ono što stoji… A, što se tiče ostalog, slažem se.”
Čitao sam mu dalje njegov iskaz, da je Tužilaštvu izjavio da je “(Orić) priznavao ubistva Bosanskih Srba svake noći.” Da u toj izjavi, koja se sada uvodi kao dokaz, na jednom mjestu piše, citiram: “Orić je govorio da su to pravila igre i da u toj vrsti partizanskog ratovanja on ne može uzimati zarobljenike.” Pitao sam svjedoka da li je ovaj navod tačan, rekao je da jeste. Dalje sam mu čitao njegov iskaz u vezi sa događajima iz marta i aprila 1993. godine, gdje u tački 3 stoji: “Vladavina Nasera Orića podrazumijevala je temeljno poznavanje kraja, koji su njegove snage držale. Meni je izgledalo da on poštuje političke instrukcije koje su stizale iz Predsedništva.” Na pitanje da li je ovo tačno, svjedok Morion je odgovorio da jeste, ali da ne razumije zašto ga ovo pitam. Svedok Morion je rekao: “Da, ali nije mi sasvim jasno zašto me ovo pitate. Naser Orić je slušao. On je bio na čelu jedne bande i vodio jedan gerilski rat u toj enklavi, ali se sâm pozivao na to da je borac u službi Predsedništva.” Svjedok Morion je potvrdio i ovaj dio ranije datog iskaza.
Posljednja rečenica tog njegovog iskaza glasila je: “To što su me zadržali kao zatvorenika u Srebrenici, bilo je orkestrirano iz Sarajeva.” Pitao sam svjedoka Moriona da li je i ovo tačno. Svjedok je odgovorio: “Na početku. Ja sam za to saznao tek kasnije, ali sam vam već rekao i ponavljam, to nesretno stanovništvo bilo je u stanju totalnog terora i smatralo je, to nije nikakav mizanscen ili predstava, da sam ja štit za njih. Jedini način da se zaštite od bombardovanja i napada.”
Podsjetio sam svjedoka na njegov sastanak sa Generalom Ratkom Mladićem, u Bratuncu, 15. marta, 1993. godine. U tački 9, izjave koju je svjedok Morion dao u vezi sa sastankom sa Generalom Mladićem, o Srebrenici piše: “Mladić je želio da se Orić preda zajedno sa svim svojim snagama. Rekao je da će on sve zaustaviti ukoliko oni predaju oružje. Ja sam odbio i uručio sam mu plan koji sam upravo napisao. On se sastojao od demilitarizovanja cijele zone primjenom mjera predviđenih za Sarajevo, imajući u vidu sporazum po Vens-Ovenovom planu.”
Pitao sam svjedoka da li je militarizacija podrazumijevala da svi naoružani ljudi unutar enklave budu oslobođeni oružja i koliko je bilo naoružanih vojnika unutar enklave, prema njegovom saznanju.
Svjedok Morion, komandant UNPROFOR u to doba, je rekao da ne zna koliko je bilo vojnika. Citat: “Koliko? Ništa o tome ne znam. Bilo kako bilo, u skladu sa sporazumom, svi oni koji ne bi htjeli da predaju oružje, trebalo je da napuste enklavu i bilo je, takođe, predviđeno sporazumom u okviru Vens-Ovenovog plana da će Srbi da olabave obruč oko Srebrenice i da će postupno da vrate život u okolna sela. Međutim, ništa od toga se nije dogodilo, Vi to vrlo dobro znate, zato što je propao Vens-Ovenov plan.”
Ponovo sam morao da podsjetim svjedoka Moriona na njegovu ranije izjavu datu u francuskom parlamentu ili pred parlamentarnom komisijom, a ta izjava glasi: “Poznato vam je da sam mogao evakuisati samo ranjenike i 2 000 do 3 000 žena i dece. Izetbegovićeve vlasti su se suprotstavile tome da evakuišemo one koji su to tražili, a bilo je mnogo njih koji su hteli da idu u Tuzlu.”
Svjedok Morion je ovu svoju ranije datu izjavu ovako prokomentarisao: “Da, ponavljam, treba da nam bude jasno da je cilj ofanzive koja je prethodila sprovođenju plana bilo etničko čišćenje. Dakle, evakuacija cjelokupnog muslimanskog stanovništva. Dakle, ja to nisam mogao da učinim zato što bi i mene optužili da sarađujem na sprovođenju etničkog čišćenja, a to je bio Mladićev cilj, sigurno.”
Onda sam pitao svjedoka Moriona da li, možda, ne bi bilo bolje da je data prednost humanitarnim razlozima, zar nije trebalo omogućiti ljudima da idu gdje su hteli, a izjavio je već da ih je bilo mnogo. Logično je da bi trebalo da bude važnije da se ljudski životi spasavaju, ako već postoji način za to.
Svjedok Morion je odgovorio: “Poslije drame koja se dogodila dvije godine poslije toga, ako hoćete da kažem da mi je žao što nismo evakuisali stanovništvo, da, slažem se. Međutim, ponavljam, to je značilo da je cilj čišćenje tog sektora, da tamo ne ostane Muslimana, a to je bilo etničko čišćenje. I cjelokupna međunarodna zajednica je bila oduvijek protiv sprovođenja te politike, zato što je ta politika neprihvatljiva za ljudsko biće koje se iskorenjuje iz njegovog okruženja, tla. Onemogućava mu se da nastavi da živi u kulturi u kojoj je odrastao. Dakle, u tome se sastojala drama. Oni koji su zagovarali tu politiku, u mojim su očima danas naviše odgovorni za dramu koja se dogodila.”
Predočio sam svjedoku još neke ranije izjave i dokumente, koje je i Sudsko vjeće imalo ispred sebe. Radilo se o događajima iz januara 1993. godine – ispaljivanju minobacačke granate iz bolničkog kruga bolnice Koševo, ubistvu britanskog vojnika i minobacačkom granatiranju sarajevskog aerodroma. Podsjetio sam svjedoka da su ga ranije o tome pitali – da li svjedok zna da li je istina da su bosanske vlasti često koristile minobacače u blizini Koševa – i podsjetio sam ga na njegov odgovor. Odgovor Filipa Moriona, citat: “Prepoznajem svoj rukopis. Vidjeli smo minobacač na tom mjestu, spreman da isprovocira reakciju kod Srba. To su sve vreme radili. Znam da su neki posmatrači Ujedinjenih nacija videli taj minobacač na Koševu. Veoma često su se na Koševu služili minobacačima radi provokacija.” Zamolio sam svjedoka da mi za kraj odgovori da li je stvarno sve bilo tako kako je ranije izjavio – da odgovori kratko, sa da ili ne.
Svedok Morion je odgovorio: “Da, ali ja sam već u tom času to osudio.”
Mnogo toga u vezi sa ovim slučajem u Haškom sudu još uvijek nije došlo na svoje mjesto i zato je potrebno ponavljati i ponavljati.
*Tekst je nastao na osnovu autorovih beleški sa suđenja i javno dostupnih transkripta.
