Politički analitičar Dževad Galijašević smatra da je način na koji su nekadašnji muslimani, a danas Bošnjaci postali taoci razumijevanja svoga kolektivnog duha i identiteta rezultat učešća naroda u vjerskom pokretu koji se zove SDA, a koji sebe naziva strankom.
“Svim svojim političkim mjerama i ciljevima, lažnim i površnim obećanjima vlastitom narodu, SDA nastavlja sukobljavati svoj narod sa komšijama, regionom i cijelom Evropom. Na ovaj način SDA sprečava Bošnjake da formulišu vlastitu nacionalnu svijest sa svim istorijskim i etnogenetskim konsekvencama, čime uništava i mogućnost opstanka BiH”, ocijenio je Galijašević.
On je u autorskom tekstu pod naslovom “Bošnjaci – vjerska zajednica i `nacija` bez nacionalnih ambicija” upitao – “Šta su, u stvari, Bošnjaci, danas?! Јesu li baš `Bošnjaci` ili su, još pomalo i `Muslimani`? Da li je riječ o Јužnim Slovenima, tračkom plemenu `Besi` ili Vizigotima sa ilirskim genom i pedigreom”.
Galijašević je upitao i “da li je baš riječ o naciji koja je na put vlastite posebnosti krenula sa bogumilskih pozicija, ili je riječ tek o `pravim muslimanima` u kojima se spletom sudbinskih kataklizmi i istorijskih okolnosti nataložilo mnogo smrada najgore predstave komunizma”.
On je naveo da promjenu imena muslimani u Bošnjaci 1993. godine posebno treba povezati sa potrebom da se “udovolji Zapadu”, koji je tada postao ne samo najveći nego i jedini mogući prijatelj opstanka “države BiH”, ali i samih Bošnjaka.
Galijašević ističe da su prihvatanjem novog imena Bošnjaci htjeli da se legitimišu pred tom “`izvanjskom silom`, koja je postala glavni konstruktor države i samog bošnjaštva”.
“Socijalistička Јugoslavija bila je rodno mjesto `muslimanstva`, a potreba da se zadovolji Zapad i time opstane i osigura međunarodno priznata državnost BiH – rodno je mjesto `bošnjaštva`”, naveo je Galijašević u tekstu za portal “Srbin.info”.
On ističe da je riječ je o etničkoj grupi, čiji je identitet u 20. vijeku više puta reinterpretiran od nepriznate grupe, koju su na početku prošlog vijeka drugi tretirali kao “ostale” ili tek kao vjersku grupu bez etničke samoidentifikacije.
“Bošnjaci su kraj 20. vijeka dočekali kao nacija koja sebe više ne želi /ili barem druge uvjerava da ne želi/ ni imenom vezati uz religijsku determinantu.
Usred najtežeg rata na postjugoslavenskom prostoru, onog u BiH , `Muslimani` mijenjaju ime i postaju Bošnjaci. Izgledalo je to kao pokušaj realizacije ideje `nacionaliranja` bosanskih muslimana, to jeste pretvaranja iz vjerske grupe u naciju”, naveo je Galijašević.
Prema njegovim riječima, to preimenovanje je prividno i paradoksalno, s obzirom na to da su u doba kad nisu bili primoravani da budu muslimani, kada su vladale sekularne vrijednosti, oni u BiH nazvani “Muslimanima”, a kad je došlo do obnove religioznosti i vjerske radikalizacije, pa i osamostaljene uloge Islamske zajednice u oblikovanju nacionalnog identiteta – njihova elita im “zabranjuje” da se tako nazivaju i insistira na nacionalnom imenu – Bošnjaci.
Ipak, napomnje Galijašević, ključni razlog donošenju odluke o promjeni imena muslimani u Bošnjaci, leži u činjenici da su radikalni islamistički stavovi Alije Izetebegovića i njegov pokušaj izgradnje islamskog društva, islamske vlasti i islamske države, te prisustvo raznih muslimanskih vjerskih milicija i paravojski /sa Bliskog istoka, iz Avganistana, čak i iz šitskog Irana/ duboko kompromitovali otvorenu podršku Zapada u njihovim matičnim državama.
“Zapadna politika je odlučila da Muslimani postanu Bošnjaci, da dođe do formalne promjene imena a da se suštinski, kulturni, vjerski i politički sadržaj ne mijenja. Izetbegović je ostao radikalni i korumpirani fundamentalista, a `njegov narod` svojim imenom više nije izazivao političku nelagodu na Zapadu, kao partner kome se toleriše sve, ritualna odsijecanja glava hrišćanima, etnički motivisani progoni, ubijanje vlastitog naroda. Zapadni političari su opravdali izbor partnera promjenom imena. Ali, Bošnjaci su ostali isti – jednako neartikulisani kao nacija, puki objekat oblikovanja”, ističe se u tekstu.
Zašto su muslimani/Muslimani/Bošnjaci izabrali baš ime Bošnjaci, navodi Galijašević, nije teško pogoditi, kao što ni u nazivu jezika koji su odabrali – bosanski, nije teško prepoznati njihovu težnju ka unitarnoj BiH, u kojoj bi vladali i predstavljali BiH, a kroz tako imenovani jezik oni bi eksplicitno predstavljaju identitet BiH.
“Nije tačno da se jezik u Bosni u Srednjem vijeku i u tursko vrijeme zvao `bosanski`. U ugovorima bosanskih gospodara sa Dubrovčanima, navodilo se, da je ugovor pisan u četiri primjerka – dva na srpskom i dva na latinskom jeziku. Da je svijest o pripadnosti muslimana srpskom stablu bila među narodnim prvacima odnjegovana prije stvaranja Јugoslavije, pokazuje muslimansko-pravoslavni ugovor o uređenju BiH od 1902. godine, kao pokušaj sprečavanja austrijske namjere da sve došljake u BiH /strance/ predstavi za Hrvate i da srpski jezik proglasi `zemaljskim` ili `bošnjačkim`”, naveo je Galijašević u tekstu.
On podsjeća da su zato Gligorije Јeftanović, Vojislav Šola, Alibeg Firdus i Bakirbeg Tuzlić unijeli član 11 koji glasi: “Narodni i službeni jezik je srpski, a pismo ćirilica. Ne priznaje se pravo zavičajnosti nikome – ko je došao s okupacijom ili posle nje, pa ni njihovim potomcima, makar da su u Bosni rođeni”.
Ispisujući stranice vlastite nacionalne samosvijesti, kaže on, Bošnjaci, ovaj put zajedno sa Srbima i Hrvatima, ispisuju epitaf za BiH i posljednje stranice istorije zajedničkog života u slozi i razumijevanju, što u suštini i jeste namjera velikih zapadnih nacija-država.
“Svjesni neminovnosti sazrijevanja nacije, njenog neizbježnog osvješćenja, oni znaju da se taj proces ni na koji način ne može zaustaviti – zato ga podstiču i ubrzavaju, stvarajući tom prilikom Bošnjacima i nužnu kompaktnost teritorija na kome će se taj duh i ta svijest ispoljavati i realizovati. Takvim pristupom, u stvari, izriču presudu BiH u onom istorijskom i državnom obliku, kojem Bošnjaci teže”, upozorio je Galijašević.
