Nije vrijeme komedije kao što je to moj podgrmečki rođak, scenarista i reditelj iz Beograda, Slobodan Šijan prikazao u kultnom jugoslovenskom filmu “Ko to tamo peva”.
Tekst napisao urednik portala Ranko ŠIJAN
Nije vrijeme komedije kao što je to moj podgrmečki rođak, scenarista i reditelj iz Beograda, Slobodan prikazao u kultnom jugoslovenskom filmu “Ko to tamo peva”.
Još manje je povoda za komediju u napaćenom Potkozarskom kraju, kojem pripada i naš Grad, opjevan u Kozaračkoj epopeji kada su Prijedor i Prijedorčani, po sudu istorije i njene vjerodostojnosti, bili na pravoj strani – antifašističkoj, a prostor između Grmeča i Kozare, oplemenjen pitomom rijekom Sanom, simbol borbe našeg naroda protiv fašističke pošasti.
Slobodarski krajevi! U njima nikada sloboda nikome ugrožena nije bila, vodila se samo odbrambena borba, kroz vijekove, decenije i godine…
Elem.
Mirsad Duratović, odbornik u Skupštini Grada Prijedor u ime DF-a, na početku 2018. godine počeo je da dijeli naše građane na različite strane, umjesto da su za njega svi Prijedorčani, žitelji našeg Grada, isti. Prizivanje prošlosti nas može odvesti samo u još komplikovaniju situaciju i dublji ambis jer Prijedorčani su Prijedorčani, ma koje vjere bili, koji praznik praznovali i čemu se veselili.
Duratoviću očigledno nije do budućnosti, on stalno gleda tamo gdje se svakom normalnom gubi pogled, i luta, još od Vidovdana 1389. godine.
Nije Duratović izabran u Skupštinu da sije sjeme zla u Gradu koji se bori da postane evropski, velelepan i dostojanstven, već bi trebalo da bude tu da “smiri strasti” i bude predvodnik nadogradnje dobrosusjedskih odnosa koji su započeli 1995. godine. Ovako, bez ikakvog povoda, hvatio se petroleja da gasi plamičak.
To što se po Prijedoru pucalo i slavilo nigdje nije zabranjeno, ni u jednom evropskom gradu, ni svjetskom, bile su to samo petarde, vatrometi i eventualno pokoji “topovski udar” što može da se sretne na svakoj prvenstvenoj fudbalskoj utakmici u BiH, pa kod nikog ne izaziva toliku bojažljivost i paniku kao kod čovjeka koji bi umjesto da bira riječi, i njima “liječi” rane svih Prijedorčana, ma kako god se zvali i prezivali, posegnuo za dilom sa “šejtanom”.
E moj Duratoviću, Prijedor je Grad iznad svih nas, pokazao široku lepezu tolerancije i ljubavi među bližnjima jer da nije tako dućani i firme u našem prelijepom Gradu ne bi imali vlasnike svih naših južnoslovenskih vjera, a svi vrlo dobro znamo ko je, kako i na koji način, izdao antifaštističku Jugoslaviju! Zakoračite samo tridesetak kilometara jugozapadno, u nama bliski i bratski Sanski Most, pa provjerite, i vidite ako hoćete, je li i tamo ista situacija kao u našem Prijedoru?!
To što Vi radite ne donosi dobro nikome.
Vi pominjete oružje i metke, kao odbornik i političar, savjestan i čovjek od autoriteta kojem se “vjeruje”, možete da provjerite u MUP-u Republike Srpske, odnosno Oružanim snagama BiH koliko su iznajmili ovih “rekvizita” za januarske praznike jer je, po Međunarodnoj zajednici, Bosna i Hercegovina razoružana i strogo kontrolisana, mimo Dejtona!
Kako bi to izgledalo, moj sugrađanine Duratoviću, da Vi sutra slučajno “opalite” jedan “topovski udar” na svadbi ili proslavi rođendana u svojoj porodici, a ja zakukam beogradskoj “Politici” ili “Novostima”, evo ne smijem izaći u svoj Grad kao da je 1942. godina?
Prestanite da radite, kao činovnik Grada Prijedora, protiv ovog Grada i njegovih građana, uradite nešto za njihovu dobrobit, bilo to u bogomolji kod hotela “Prijedor”, u strogoj centralnoj ulici ili onoj kod Pozorišta. Pa naš Grad se izborio, kroz sve ove godine postojanja, da bude svestran i otvoren, a ne sužen i oklevetan, konzervativan, na tako surov i pastirski način kao što ga želite Vi da prikažete.
Vaša obaveza je, druže Duratoviću, ako smijem tako da Vas oslovim, da budete dio svih nas, a ne da nam prebrojavate imena i prezimena, krvna zrnca i ko zna šta još…
U Prijedoru žive Prijedorčani koji žele da budu samo Prijedorčani, žitelji svog ponosnog Grada, smještenog na nekom parčetu evropskog kontinenta u kojem je dobrodošao i Banjalučanin, i Sarajlija, i Sanjanin, i Zagrepčanin, i Beograđanin, pa i Slovenac, Austrijanac, Nijemac, Holanđanin, Šveđanin, Italijan…
Zar to nije bogatstvo?
Vašim “otrovnim” nastupima gospodine Duratoviću možete da otrujete i ovo malo zdravih Prijedorčana koji su se uželjeli kafe sa komšijom, uz ratluk i šljivovicu, ponegdje i pivo, da razmjene životna iskustava u “Balkanu”, u Puharskoj, Kokinom gradu, na Jerezi, Tukovima, Omladinskom naselju, Kozaruši, Ljubiji, , Svalama, Aerodromskom naselju…
Suština Grada je da bude Grad, a ne da o njemu retrogradne i razgrađujuće snage pričaju o suštini, krijući se iza svojih niskih političkih ciljeva. Politika nas je i dovela na ivicu ambisa.
Nadam se, druže, ili gospodine, kako hoćete, Duratoviću, da smo se razumjeli?!
Najbolje i jednostavno.
Da ne bi ulazili, ubuduće, u komplikacije koje nam nisu potrebne.
Nimalo!
P.S. Ovo sam napisao, iz srca, svim čestitim i normalnim Prijedorčanima, kojih ima i u koje vjeru izgubio nisam, ma kako god se zvali i prezivali, kojem se Bogu molili. Oni su za mene samo Prijedorčani i ljudi koji u našem Gradu mogu da osjete i vide šta je, zapravo, SLOBODA!
