Skoro da nema dana da neko od bošnjačkih političara, visokih funkcionera ili intelektualaca svojim izjavama i postupcima slikovito ne pokaže kako bi, po njihovoj zamisli, trebalo da izgleda „harmonični“ suživot u BiH.
Kad Bakir odluči da malo odahne od prijetnji ratom i nazivanja Srba i Hrvata „dobrim Bošnjanima“, tu su odmah da ga odmijene Denis Bećirović ili Sejfudin Tokić. Ako „Krugu 99“ malo zapne s inspiracijom i idejama o tome kako ukinuti entitete, iz naftalina iskače „lingvista“ Dževad Jahić sa „đikanima“ i „genetskim četnicima“.
Taman kad normalni ljudi pomisle da su makar djeca u školama pošteđena od govora mržnje, jer je tako pod pokroviteljstvom stranaca dogovoreno prije 13 godina, odnekud bane ministar obrazovanja Sarajevskog kantona, koji u školske programe uvodi ratno gradivo. Agresija, genocid, etničko čišćenje. Srbočetnici, zločinci, teroristi. Pa opet u krug.
Kako se odbraniti od verbalne agresije onih kojima, očigledno, ne pada na pamet bilo kakvo pomirenje sve dok Srbi ne prihvate da su sami sebe ubijali u Sarajevu, Sijekovcu, Trnovu, zapadnokrajiškim opštinama, podrinjskim selima? Kako odgovoriti na bezobrazluk i mržnju onih koji otvoreno pokazuju kakva bi sudbina Srbe u BiH zadesila da se nisu izborili za Republiku Srpsku?
Mudrost koja kaže da pametniji popušta s druge strane se očigledno tumači kao znak slabosti i prihvatanja krivice. Svakodnevno odgovarati istom mjerom možda je najbolje rješenje. Pa kom opanci, kom obojci.
