Britanski baron u svojoj knjizi “Srećan život – autobiografija Pedija Ešdauna“ ističe da je tokom službovanja u BiH imao mnogo domaćih i stranih partnera bez kojih ne bi mogao ništa postići.
Posebno ističe dvojicu `partnera i prijatelja` – Adnana Terzića i Dragana Čavića tadašnjeg predsjednika Republike Srpske čije, kako kaže, javno priznanje srpskog učešća u “sramoti u Srebrenici“ može da “poredi sa hrabrošću Vilija Branta i njegovom izjavom o iskupljenju datoj u Aušvicu“
Ešdaun taj dio autobiografije završava nadom da će Bosna jednom ponovo prepoznati da joj je potrebno više lidera kao što su Terzić i Čavić
Tom stavu ostaje dosljedan i devet godina nakon objavljivanja autobiografije. U intervjuu datom Glasu Amerike, Ešdaun izjavljuje: “Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji u bosanskom narodu, koje zaista volim, i političari koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvatali su greške koje sam pravio“
Dakle, i nakon 12 godina otkako je završio mandat i napustio BiH, Pedi Ešdaun – otvorenii meprijatelj Srpske – i dalje hvali Dragana Čavića i Mladena Ivanića, koji su danas kandidati na predstojećim izborima. Čime li su kupili njegovu naklonost? Bilo bi dobro da birači znaju odgovor na ovo pitanje…
Piše: Aleksandar VRANjEŠ
BIVŠI visoki predstavnik Pedi Ešdaun se s vremena na vrijeme pojavi u medijima kao kakva utvara iz prošlosti koja izroni samo s namjerom da nas podsjeti kako izgleda pravo lice međunarodne zajednice.
Nekadašnji vojni i obavještajni oficir Velike Britanije, bivši lider Liberalno demokratske partije, definitivno najomrženiji visoki predstavnik u BiH, današnji baron i doživotni član Doma lordova, Pedi Ešdaun se vrlo rado odaziva novinarima, uglavnom (pro)zapadnih medija, gdje u pravilu iznosi zabrinutost za budućnost BiH do koje mu je, kako kaže, veoma stalo.
Sad bi neko mogao upitati zašto uopšte gubimo vrijeme na Pedija Ešdauna, kad je o njemu sve rečeno?
Možda bi taj neko bio i u pravu, ali ipak, teško je zanemariti njegove izjave, iz prostog razloga što on sada sa jedne vremenske i prostorne distance mnogo otvorenije govori ono što je agenda međunarodne zajednice u BiH još od Dejtona na ovamo.
Tako je Ešdaun, recimo, u posljednjem oktobarskom broju britanskog magazina «Prospekt» na molbu novinara da prokomentariše stanje u BiH, u kojoj još uvijek navodno tinja opasnost da izbije novi rat, izjavio da Zapad nije imao dovoljno strateškog strpljenja oko izgradnje mira u BiH, smatrali su da je Pedi Ešdaun završio sav (prljav – A.V.) posao, nisu se više ozbiljno bavili Bosnom i danas kad je stanje sve lošije i lošije, Evropa sliježe ramenima. Na kraju, kada ga je novinar upitao šta učiniti da ne dođe do novih konflikata, Ešdaun je odgovorio ono što je u suštini uvijek bila agenda međunarodne zajednice i stav mnogih diplomata u Sarajevu – neophodno je da SAD i EU rade zajedno na konkretnom planu, da budu fokusirane na povećanje funkcionalnosti države BiH. Uz to koristiti sve moguće oblike sankcija protiv onih koji bi se našli na putu ovakvom planu, jer Zapad u BiH ima više instrumenata prisile nego u bilo kojoj drugoj državi na planeti.
Drugim riječima, pojačati front u pravcu dodatne unitarizacije BiH i ojačati sankcije prema onima koji su protiv takve politike, čitajte – Milorada Dodika. I ovo ništa nije novo, to je stara agenda, samo što Ešdaun danas o tome vrlo otvoreno govori, dok zapadne diplomate u Sarajevu to još uvijek uvijaju u oblandu zvanu reforme.
Da je unitarizacija BiH Ešdaunov neostvaren san, čitamo i u njegovoj knjizi “Srećan život – autobiografija Pedija Ešdauna“ objavljenoj 2009. godine (Aurum pres, London).
Između ostalog Ešdaun je napisao: “Tokom mandata stekao sam mnogo neprijatelja. Srbi me uglavnom ne vole zato što su znali da sam pokušao da izgradim državu (BiH), a to je značilo umanjenje nadležnosti ’države unutar države’ koju su oni stvorili od Republike Srpske“.
Takođe interesantno je i kad Pedi piše da je napravio mnogo grešaka tokom svog mandata i da smatra da nije trebao napustiti Bosnu “prije nego što je osigurao da reforma policije bude uspješna“. Kasnije će u mnogim intervjuima ponavljati da nije smio dozvoliti da propadne reforma policije.
Utoliko je njegov animozitet prema Miloradu Dodiku veći, jer je današnji predsjednik Republike Srpske najzaslužniji za rušenje Ešdaunovog projekta ukidanja policije RS.
Јoš jedan interesantan detalj se može primjetiti u autobiografiji Pedija Ešdauna koji piše da je tokom službovanja kao visoki predstavnik u BiH imao mnogo domaćih i stranih partnera bez kojih ne bi mogao ništa postići. Tu Ešdaun posebno ističe dvojicu partnera i prijatelja – Adnana Terzića i Dragana Čavića tadašnjeg predsjednika Republike Srpske čije, kako kaže, javno priznanje srpskog učešća u “sramoti u Srebrenici“ može da “poredi sa hrabrošću Vilija Branta i njegovom izjavom o iskupljenju datoj u Aušvicu“.
Ipak, nastavlja Ešdaun, “na njegovu veliku žalost i bol“ prijatelji i partneri Čavić i Terzić, platili su svojim političkim karijerama šurovanje sa Pedijom Ešdaunom. Na kraju tog dijela autobiografije, Ešdaun završava sa nadom da će Bosna jednom ponovo prepoznati da im je potrebno više lidera kao što su bili Terzić i Čavić.
Toj izjavi ostaje dosljedan i devet godina nakon objavljivanja autobiografije.
U intervjuu datom Glasu Amerike u maju ove godine, Ešdaun izjavljuje: “Uveliko su mi pomagali i vodili me prijatelji u bosanskom narodu, koje zaista volim, i političari koji su bili uz mene: Dragan Čavić, Adnan Terzić i donekle Mladen Ivanić. Oni su me vodili i prihvatali su greške koje sam pravio“.
Zanimljive su ove Ešdaunove tvrdnje.
Na jednoj strani pratimo njegov dosljedan stav o izgradnji funkcionalnije i unitarnije BiH, o suzbijanju nadležnosti “države unutar države“ kako doživaljava Republiku Srpsku, kako ostaje i dalje pri tome da treba kažnjavati i sankcionisati sve one koji se suprostavljaju njihovom zacrtanom planu, a s druge strane i nakon dvanaest godina otkako je završio mandat i napustio BiH on i dalje hvali Dragana Čavića i Mladena Ivanića, koji su danas kandidati na predstojećim izborima. I ne samo što ih hvali, nego na jedan način prenosi i odgovornost na njih za svoje postupke dok je bio visoki predstavnik, jer oni su ga, kako kaže, vodili i prihvatali greške koje je pravio.
Na kraju, pitanje je koliko je nama važno šta danas priča Pedi Ešdaun, kada znamo da njegovi projekti unitarizacije BiH i ukidanja policije Republike Srpske nisu prošli prvenstveno zahvaljujući političkoj borbi Milorada Dodika. Ali, ono što bi trebalo da nas brine i da se zapitamo jeste, zašto dvanaest godina nakon odlaska iz BiH, Pedi Ešdaun, bivši visoki predstavnik i otvoreni neprijatelj Republike Srpske i danas ističe i favorizuje Dragana Čavića i Mladena Ivanića?
Moramo da se zapitamo: čime su ga oni zadužili i kupili njegovu naklonost?
Odgovori na ova pitanja bi danas sigurno pomogli mnogim glasačima na oktobarskim izborima.
