TEME kao što su NATO, MAP i Prvi Godišnji nacionalni program (ANP), bile su aktuelne u političkoj sferi BiH i prošle nedelje, a kako stvari stoje i u narednom periodu neće silaziti sa dnevnog reda. Što bi Željko Komšić rekao, NATO i MAP su ili kamen spoticanja ili kamen temeljac buduće vlasti na nivou BiH.
Piše: Aleksandar VRANjEŠ
Nekako je ovo prvo izvjesnije, posebno što je više nego očigledno da se iza bošnjačkog opstruisanja formiranja Savjeta ministara krije namjera da postojeći saziv u tehničkom mandatu usvoji Godišnji nacionalni program koji je sporan za Republiku Srpsku u svakom pogledu, od sadržaja pa do samog naziva. Naime, engleski naziv „Annual National Programme (ANP)“ se kod nas doslovno prevodi, što automatski otvara pitanje na koju konkretno naciju se taj nacionalni program odnosi?
Uzevši u obzir specifičnosti same BiH, možda bi precizniji prevod bio „Godišnji državni program“, ali bi se i o ovom prevodu moglo raspravljati, tako da će dalje u tekstu navedeni program biti označen engleskim akronimom ANP.
Kad smo već kod engleskog jezika, po Sarajevu se govori da su dvije uticajne ambasade smislile lukav plan da proguraju usvajanje ANP-a na nivou Savjeta ministara koji bi zatim isti poslao direktno u Brisel, zaobilazeći Predsjedništvo BiH, Dodika i nacionalni veto.
Da će dati sve od sebe da plan uspije, Denis Zvizdić se zakleo zamjeniku državnog sekretara SAD Džonu Salivenu, dodavši da Dodikovo insistiranje na vojnoj neutralnosti, demilitarizaciji BiH i odustajanju od NATO integracija vidi kao autokratsko ponašanje na nivou Hitlera, Čaušeskua ili Staljina.
Teško je naći logiku u ovoj komparaciji osim evidentne zlonamjernosti, ali istini za volju, kasnije je demantovao da je izgovorio baš te riječi. U svakom slučaju Zvizdić se nakon sastanka sa Salivenom bacio na realizaciju „lukavog plana”.
Komisija za NATO integracije BiH sastala se prošle nedelje s namjerom da usvoje konačni prijedlog ANP-a, ali desio se „manji“ problem – na sastanak nisu došli Srbi i nije bilo kvoruma za odlučivanje. Razlog zašto članovi Komisije iz reda srpskog naroda nisu došli na sastanak jeste poštovanje zaključaka sa održanog sastanka srpskih predstavnika kod predsjednice Željke Cvijanović 14. decembra, gdje je između ostalog navedeno da „Rezolucija o zaštiti ustavnog poretka i proglašenju vojne neutralnosti“ predstavlja isključivi okvir za djelovanje svih srpskih predstavnika na svim nivoima, te na osnovu toga aktivacija Akcionog plana za članstvo BiH u NATO i sve aktivnosti koje se provode u tom kontekstu nisu prihvatljive za Republiku Srpsku.
Takođe, navedeno je i da se svi članovi Komisije za izradu ANP-a kao i drugih tijela angažovanih na poslovima pristupanja NATO-u odmah povuku iz njihovog članstva, te da ministri u Savjetu ministara iz RS kao i ostali kadrovi u drugim tijelima i institucijama na nivou BiH, ne učestvuju u donošenju bilo kakvih odluka vezanih za pristupanje Sjevernoatlantskom savezu.
Međutim, iako srpski članovi Komisije za NATO integracije BiH nisu došli na sjednicu, to nije spriječilo predsjedavajućeg da uputi ANP Savjetu ministra na razmatranje čime su prekršene procedure, jer nije bilo kvoruma za donošenje odluka. S druge strane, zamjenik ministra bezbjednosti Mijo Krešić tvrdi da do povreda nije došlo jer je navedena Komisija samo tijelo Savjeta ministara BiH koje će tek dati svoje mišljenje na tekst nacrta ANP-a. Tako da je teško očekivati da će Zvizdić prekoriti Komisiju zato što su donijeli odluku da proslijede ANP Savjetu ministara bez kvoruma, nego će bez obzira na to vjerovatno ovu tačku uvrstiti u jednu od narednih sjednica.
Ipak, ono što je pitanje svih pitanja u kompletnoj ovoj zavrzlami jeste – da li će tri srpska ministra u Savjetu ministara postupiti isto kao i sunarodnici iz Komisije za NATO integracije?
Јedan od važnijih zaključaka sa sastanka kod predsjednice Cvijanović 14. decembra predviđa da će se pristupiti izmjenama i dopunama krivičnog zakonodavstva RS na način da se nepridržavanje stavova i odluka Narodne skupštine RS po pitanjima koja zadiru u ustavnu poziciju, status, nadležnosti, te vitalne i strateške interese Republike Srpske od strane srpskih kadrova okvalifikjuje kao krivično djelo.
S druge strane, do ovih izmjena trenutno još nije došlo, a teško ih je kasnije retroaktivno primjenjivati. Drugim riječima, buduće izmjene u krivičnom zakonodavstvu Republike Srpske ne bi trebale da plaše srpske ministre u tehničkom mandatu Savjeta ministra, a jedan od njih je već ranije izjavio da nema obavezu da odgovara Narodnoj skupštini RS iz čega zaključujemo da ih ni Rezolucija previše ne obavezuje.
Takođe, njihov nedolazak na sastanak kod predsjednice Cvijanović nam govori da tri srpska ministra ne osjećaju obavezu ni prema pobrojanim zaključcima sa te sjednice. Јedino što bi moglo da ih eventualno opredijeli jeste činjenica da su predstavnici i njihovih stranaka potpisali navedene zaključke sa sastanka kod predsjednice, pa ako će pratiti stranačku disciplinu neće se pojaviti na sjednici Savjeta ministara na čijem je dnevnom redu usvajanje ANP-a.
U suprotnom, potvrdiće one ranije medijske napise da njima upravljaju pojedine ambasade i da su svjesni akteri „lukavog plana“.
Za potrebe ovog teksta ajmo pretpostaviti da će Zvizdić staviti razmatranje ANP-a na dnevni red sjednice Savjeta ministara, da će tri srpska ministra dati kvorum, a najmanje jedan od njih i glasati za usvajanje prvog ANP-a. Sljedeći korak iz onog „lukavog plana“ bio bi da usvojeni ANP zaobiđe Predsjedništvo BiH i bude direktno upućen u NATO sjedište u Briselu. Vjerovatno bi obrazloženje bilo slično onoj Džaferovićevoj izjavi da Predsjedništvo BiH nema više šta da razmatra po pitanju MAP-a, sve je usvojeno još za vrijeme ranijih saziva.
Sigurno bi podsjetili javnost da je još Mladen Ivanić usvajanjem „Strategije spoljne politike BiH“ verifikovao jednoglasan stav Predsjedništva BiH da sprovođenje aktivnosti u odnosu na NATO i realizacija MAP-a ostaju prioriteti institucija BiH, te da na osnovu toga nema potrebe za ponovnim izjašnjavanjem o ANP-u.
Takav slijed događaja dobio bi podršku međunarodne zajednice, a posebno one dvije ambasade što stoje iza “lukavog plana”. I zamislimo: da se sve ovo ovako i desi, zagovornici NATO puta BiH osjećali bi se pobjedonosno i smatrali bi da su dobili važnu bitku.
Ono što im sreću kvari jeste pitanje, a šta dalje?
Kako ti isti akteri planiraju da sprovedu reforme, povećaju idzvajanje za oružane snage, pripreme i usvoje drugi ANP u narednom periodu, itd?
BiH će dobiti novi saziv Savjeta ministara gdje više neće biti Zvizdića niti ona tri ministra iz reda srpskog naroda, kako tad osmisliti i realizovati novi „lukavi plan”?
Realno je očekivati da će se Zoran Tegeltija kao predsjedavajući Savjeta ministara pridržavati Rezolucije o vojnoj neutralnosti i da neće pokretati niti jednu aktivnost u vezi sa MAP-om. Niti će se budući srpski zamjenik ministra inostranih poslova usuditi sazvati sjednicu i predsjedavati Komisijom za NATO integracije, jer bi se to u Republici Srpskoj odmah smatralo krivičnim djelom.
Po analogiji koju bi uspostavile promjene krivičnog zakonika Republike Srpske, možemo očekivati da bi se u budućnosti na odgovornost mogli pozivati ne samo predstavnici Republike Srpske na visokim funkcijama, nego od načelnika, zamjenika i pomoćnika ministara, šefova odsjeka, savjetnika pa do svih ostalih koji vrše funkcije na nivou BiH, a dolaze iz Republike Srpske. Dakle, sve srpske kadrove u Sarajevu, u najširem smislu, obavezivaće Rezolucija o vojnoj neutralnosti, a sve će dodatno obezbjeđivati nova inkriminacija unesena u Krivični zakonik Republike Srpske.
Neko bi mogao uputiti repliku da se NATO-u žuri i da neće obraćati mnogo pažnju na uslove, godišnje programe, a po najmanje na srpske kadrove u Sarajevu, nego će skratiti proceduru i BiH ubrzati na putu pristupanje Sjevernoatlantskom savezu. Čak i u tom slučaju je teško izvesti zaključak da će NATO na osnovu samo jednog ANP-a i bez sprovedenih reformi iz Akcionog plana, ponuditi BiH kandidaturu. Ali, kad bi se i to desilo, opet bi bilo teško zaobići srpske kadrove. Јednostavno, ovakvo ustrojstvo BiH onemogućava preglasavanje konstitutivnog naroda na ovako značajnom pitanju.
Јedino moguće hipotetičko rješenje bilo bi da NATO izvede svojevrsni puč, vojnim putem stavi Ustav BiH adacta, okupira entitete i uvede prinudnu upravu koja bi sprovela sve ostale korake ka pristupanju BiH ovom vojnom savezu. Bez obzira što bi NATO to i mogao hipotetički izvesti, ovaj scenario je ipak najmanje vjerovatan, bar kada je riječ o trenutnim geopolitičkim okolnostima.
Sve u svemu, šta god trenutno muljali Zvizdić i ambasade, moguće usvajanje prvog ANP-a samo bi dodatno zakomplikovalo stvari na nivou BiH: dovelo bi u pitanje formiranje i funkcionisanje izvršne vlasti, uslijedile bi opstrukcije i blokade, a BiH ne bi bila bliža NATO niti jedan milimetar jer bi sve i jedna reforma koju predviđa MAP bila zaustavljena.
Treba imati na umu da realizacija Akcionog plana ima smisla samo u zemljama koje posjeduju bazični konsenzus po ovom pitanju, a spletkariti i praviti “lukave planove” da bi se zaobišli jedan konstitutivni narod i čitav entitet, moglo bi dovesti u pitanje funkcionisanje BiH, pa što se kaže – bujrum.
