Bogoljub Šijaković je pravoslavni teolog i filozof, redovni profesor na Pravoslavnom bogosloskom fakultetu u Beogradu, jedan od osnivača Demokratske stranke, nekadašnji ministar vjera u Vladi Mirka Cvetkovića, autor brojnih knjiga i naučnih članaka.
Prof Šijakovića smo sreli na simpozijumu Teologija u javnoj sferi, koji se ove godine po sedmi put održava u Trebinju i s njim razgovarali o jednoj od najbitnijih regionalnih tema, a to je sveopšti bunt protiv Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori.
Gospodine Šijakoviću, vrlo je zanimljivo ono što ste mi rekli, dok smo se pripremali za ovaj intervju, a to je da donošenje Zakona o slobodi vjeroispovijesti u Crnoj Gori ima duboku simboliku i to baš u godini kada SPC obilježava 800 godina autokefalnosti. Da li biste nam to pobliže objasnili?
Očekivali smo već neko vrijeme da će u Crnoj Gori biti donesen zakon o slobodi vjeroispovjesti. Iz raznih razloga, naročito političkih, njegovo donošenje je odlagano i očigledno je da je vlast prepoznala momenat. Iz sadržine ovog zakona vidimo zbog čega je to stalno odlagano i zbog čega je čekan “pravi momenat” da se zakon u ovom obliku donese. Što se simbolike tiče, treba da se samo podsjetimo toga da je zakon donesen u godini u kojoj Srpska pravoslavna crkva slavi 800 godina autokefalnosti, a da taj zakon je stupio na snagu 7. Јanuara, dakle na Božić pa bi se, na osnovu toga moglo zaključiti da vlast na taj način čestita Božić vjernicima u Crnoj Gori, čestita Božić Srpskoj pravoslavnoj crkvi na jedan ovako opskuran način, zakonom koji ima za svrhu da otme svetinje, da otme crkve i manastire i uspostavi vlasništvo nad njima u Crnoj Gori.
Dakle, zakon je čisto političko, a ne pravno pitanje, otvoreno političko poniženje?
Tačan naziv tog zakona trebalo bi da glasi: Zakon protiv SPC! To je pravo ime tog zakona. To nije nikakav zakon o vjerskoj slobodi i slobodi vjeroispovijesti jer je ta sloboda prilično standardizovana i postoje neka pravila i norme kojih se takvo zakonodavstvo mora pridržavati. Prije svega, ti zakoni moraju da demonstriraju odvojenost crkve i države i to u ovom zakonu ne samo da ne vidimo nego ovaj zakon tu odvojenost dokida. Drugo, takav zakon bi morao da poštuje načelo neutralnosti države u pogledu vjerskih sloboda.
Kakva je to država u kojoj bilo ko, predsjednik, predsjednik vlade, ministar, šef diplomatije može reći: Eto, ove nedjelje, taj zakon se neće primjenjivati. Ili – Dok meni ne padne na pamet, ti i ti zakoni neće važiti. Pa će onda reći jednog dana kada se probudi: Eh, od danas ti zakoni ponovo važe.“
Nasuprut tome mi imamo najave vodećih ljudi u državi kao što je Milo Đukanović, koji na svom partijskom kongresu najavljuje da je jedan od osnovnih zadataka te partije da osnuju autokefalnu crkvu. Dakle to je potpuno neobično, dakle mogli bismo, konzekventno, pomisliti da je u pitanju uvođenje jedne teokratije u Crnoj Gori, pa se pitamo da li će vodeće partijske ličnosti u Crnoj Gori biti članovi budućeg sinoda, da li će biti patrijarsi i poglavari, da li će njih prve pominjati na liturgijama, jer im je, izgleda, postala omiljena zanimacija da se bave teološkim pitanjima, crkvenim pravom, kanonskim pravom…
Osnovni kontraargument vlasti ovdje je da ona zapravo izjednačava prava svih vjerskih zajednica jer SPC ne želi da se registruje i da ništa nije problem ako se vlasništvo može dokazati…
Vidite, kako god da smo mi navikli da političari u ovom regionu imaju vrlo fleksibilan i kreativan odnos prema istini u Crnoj Gori nas često iznenade, jer upravo je sve suprotno od ovoga što ste naveli. Prema do sada važećem zakonu iz 1977. godine, trebalo je da se registruju samo novoosnovane vjerske zajednice. Tradicionalne vjerske zajednice nisu imale potrebe da se registruju jer su oni imali faktički status javno-pravnog lica. E sad je donesen zakon u kojem Član 18 kaže da vjerske zajednice stiču pravni subjektivitet prilikom registracije.
To znači da ona vjerska zajednica ili crkva, odnosno konkretno SPC upravo kada slavi 800 godina autokefalnosti, treba da, po ovom zakonu, postoji od onoga dana kada se prijavi u registar. To se, pravno, ne rješava na taj način, nego se suspenduje važenje tzv. revolucionarnog prava koje je nastupilo 45 i ukinulo pravni sistem, onda se pozove na prethodno pravno stanje i konstatuje da su crkve i vjerske zajednice, a tu se, prevashodno misli na pravoslavnu, katoličku crkvu i islamsku zajednicu, stekle pravni subjektivitet i to država mora poštovati. To se zove kontinuitet pravnog subjektiviteta. Јer one ne nastaju sada kada se registruju, već im se priznaje njihovo faktičko postojanje.
Treba da se samo podsjetimo toga da je zakon donesen u godini u kojoj Srpska pravoslavna crkva slavi 800 godina autokefalnosti, a da taj zakon je stupio na snagu 7. Јanuara, dakle na Božić pa bi se, na osnovu toga moglo zaključiti da vlast na taj način čestita Božić vjernicima u Crnoj Gori, čestita Božić Srpskoj pravoslavnoj crkvi na jedan ovako opskuran način.
Јedan od apologeta vladajućeg režima je, nasuprot tome, nedavno masovne litije usporedio sa “islamskom revolucijom” u Iranu, to jeste pokušajem konkretne vjerske zajednice SPC da zavlada državom Crnom Gorom.
Ovdje se opet radi o kreativnom odnosu prema istini. Stvari stoje sasvim drugačije. Dovoljno je samo razjasniti pojmove. Šta znači sekularna država? Moderna demokratska država je sekularna država. To znači da da se ta država svojim propisima zaustavlja na polju sekularnog. A prostor sakralnog i prostor svetog prepušta crkvama i vjerskim zajednicama. Ovdje se radi o nečemu suprotnome od ovog načela. Vi imate državu koja je, navodno, sekularna, ali koja hoće da uredi prostor svetoga, koja hoće da odlučuje kako će izgledati prostor svetoga.
Kako će da izgleda crkva, kako će izgledati kompetencije crkve. Vi imate stranku i ljude koji vode vladajuće strukture u Crnoj Gori i koje priznaju nešto što niko na svijetu ne priznaje za crkvu. Oni raščinjena lica identifikuju kao crkvu. Prema tome, oni zabasavaju u prostor svetog. To ne samo da je blasfemično, to je pokušaj da se zavlada prostorom svetog.Vjerovatno je sljedeći korak zabasavanja u prostor svetog, da sami sebe proglase za toteme i svece. Da uvedu svoju privatnu teokratiju.
U Crnoj Gori zapravo, svjedočimo jednom od najvećih gandijevskih otpora vladajućim strukturama u Evropi u skorašnje doba. Kako ocenjujete dosadašnji način na koji se episkopije u Crnoj Gori postaavljaju u ovoj složenoj situaciji i šta bi se još trebalo uraditi?
Episkopski savjet u Crnoj Gori se veoma dobro postavlja u datoj situaciji i više primjera tog dobrog postavljanja u situaciji koja nas je sve iznenadila možemo navesti. Crkva definitivno drži do pravnih načela i Ustava koji su civilizacijska dostignuća. U tom pogledu, crkva na jedan kristalno jasan način koriguje vlast u Crnoj Gori i opominje je da se okrene pravnim procedurama i ustavnim načelima i normama civilizovanog zakonodavstva u ovoj oblasti. Crkva svojom hrišćanskom šiinom, hrišćanskom porukom, plemenitošću, pomaže da se ovi protesti arktikulištu na jedan miran, kulturan i civilizovan način i to je poruka za sve one koji bi, eventualno, povrijedili svetost tih okupljanja, litija, molebana u kojima je ta intonacija svetosti veoma važna.
S tim u vezi bih rekao da moralne i pravne norme koje su ovdje povrijeđene, da se one zapravo izvode iz kategorije svetog i tamo gdje se poništi kategorija svetoga onda norme stradaju i moralne i pravne i takva zajednica se raspada i rastače. Ovi skupovi su, zapravo, jedna izvorna obnova zajednice, izvorna obnova zajedničke volje, koja bi trebalo da bude poruka svim političarima da sljeduju i da poštuju tu zajedničku volju, pogotovo izraženu na jedan tako civilizovan način.Mnogo tu ima elemanata jedne fenomomenologije političke teorije. Ti skupovi su istovremeno i vjerski i građanski skupovi. I mi treba da shvatimo da su vjernici i građani jedni te isti ljudi i da nemamo mi neki drugi narod koji su vjernici i još jedan koji su građani, nego upravo su i vjernici građani, dakle ljudi koji imaju građanska prava i slobode, njihova prava su povrijeđena i njihova prava moraju biti poštovana. Sljedeća stvar koju je također važno istaći jeste i to da naša crkva ne traži za sebe nešto što ne traži za druge. Ona ovim litijama traži pravo i slobodu za sve. Da se zaštite pravo i sloboda svih, a ne samo naše crkve.
Međutim, baš takvu reakciju niko nije očekivao?
Desilo se to da se pred nama odigrava u živo tajna vjerske slobode.Vjerska sloboda je suština i srž ljudske slobode. Ako se ne poštuje vjerska sloboda, a sloboda uvijek znači slobodu drugoga, jer moja sloboda je ograničena slobodom drugoga. Ako neko traži slobodu, on mora prihvatiti i slobodu drugog. A u ovom konkretnom slučaju u Crnoj Gori se ne radi samo o otimanju hramova, već se radi o otimanju duše. Narod je osjetio da neko hoće da mu otme dušu.
Kako ocjenjujete dosadašnje poteze vlasti? Čini se da su prilično zbunjeni, da su pokušavali sa nekim oprobanim metodama međusobnog zavađanja, podmetanja, ali da na to niko ne nasjeda..
Vlast radi nešto što, takoreći, niko nije činio. To je jedna potpuno nova situacija i iskustvo i očigledno je da se u tom poslu ne mogu snaći. Odnosno reakcija naroda je takva da više ne prolaze spinovanja kojima se vlast više decenija koristi. S druge strane i to valja napomenuti i mi možda nismo svjesni toga, da se nekada dešavaju “istorijska ubrzanja“. Mi nismo svjesni toga da, zapravo od ’45 godine ovim prostorima narod živi u jednoj laži. Ta laž je više puta postala očigledna i mi smo došli do tog stepena, odnosno do te faze laganja – a tu podrazumijevam laganje i istinu kao socijalne kategorije – mi smo došli u tu fazu da svi znaju da svi lažu. I prema tome, živjeti u jednom takvom društvu postaje nemoguće, postaje jedna vrsta ludila od kojeg ljudi hoće da se odbrane. Crkva je ta, u ovom slučaju, koja donosi istinu. I u ovom slučaju je povjerenje u Crkvu povjerenje u istinu.
I konačno, vlast, navodno popušta i nudi odgodu početka primjene zakona dok se ne izjasni Ustavni sud, pa čak ni Sud u Strazburu, ali je i to vrlo providna taktika zar ne?
Vidite na svu sreću, Crkva se ne bavi taktikom nego istinom. Ako pristupate nečemu samo taktički, vi se prilagođavate okolnostima. Crkva, međutim, svjedoči istinu. A istina je sljedeća: Kakva je to država u kojoj bilo ko, predsjednik, predsjednik vlade, ministar, šef diplomatije može reći: “Eto, ove nedelje, taj zakon se neće primjenjivati.“ Ili: “Dok meni ne padne na pamet, ti i ti zakoni neće važiti.“
Pa će onda reći jednog dana kada se probudi: “Eh, od danas ti zakoni ponovo važe.“ Zna se ko zakone donosi, zna se ko zakone procjenjuje da li su validni sa stanovišta Ustava i opšteg zakonodavstva, zna se koja institucija provjerava da li je jedan zakon kompatibilan sa drugim zakonima.
Mi imamo najave vodećih ljudi u državi kao što je Milo Đukanović, koji na svom partijskom kongresu najavljuje da je jedan od osnovnih zadataka te partije da osnuju autokefalnu crkvu. Dakle to je potpuno neobično, dakle mogli bismo, konzekventno, pomisliti da je u pitanju uvođenje jedne teokratije u Crnoj Gori, pa se pitamo da li će vodeće partijske ličnosti u Crnoj Gori biti članovi budućeg sinoda, da li će biti patrijarsi i poglavari, da li će njih prve pominjati na liturgijama.
U svim tim segmentima u Crnoj Gori su napravljeni propusti. Donesen je zakon koji je kontraustavan, koji je kontradiktoran sa drugim zakonima u Crnoj Gori, sa Zakonom o kulturnim dobrima, sa Zakonom o imovini i tako dalje, te postoji još cijeli niz zakona koji su u kontradikciji sa ovim zakonom. Imate i taj slučaj da predsjednik Crne Gore prije nego što je zakon u skupštini donesen kaže da će biti donesen. Prije nego što je Ustavni sud ocijenio zakon on kaže da zakon neće biti povučen. Prema tome zakonodavna vlast, izvršna vlast i sudska vlast su ovdje u jednoj potpunoj suspenziji i imate pojedince koji se predstalvjaju kao monopolisti svih nivoa vlasti. To je Karl Šmidt zvao “politička teologija“ u kojoj se zakon postavlja na mjesto Boga.
Profesore Šijakoviću, dok smo jučer razgovarali, spomenuli ste jednu jako zanimljivu ideju, a to je potreba za jednim dokumentom o zajedničkim etičkim vrijednostima koju bi, ovim povodom, trebale podržati sve vjerske zajenice. Kakav bi to bio dokument i šta bi njegovo usvajanje obavezivalo kako vjerske zajednice, tako i društvo?
Meni se čini da je ovo momenat u kojem bi sve tradicionalne vjerske zajednice treba da budu solidarne. I vidmo zaista da u Crnoj Gori od strane muslimana i katolika dolaze glasovi podrške SPC. I zaista, ako zaista pročitamo slovo zakona, ono može da pogodi sve, iako je namjenski rađen protiv Srpske pravoslavne crkve, jer sa Rimokatoličkom crkvom i Islamskom zajednicom vlada ima posebne ugovore, pa bi se moglo tumačiti da se na njih ovaj zakon, u striktnom smislu neće primjenjivati.
Ako neko traži slobodu, on mora prihvatiti i slobodu drugog. A u ovom konkretnom slučaju u Crnoj Gori se ne radi samo o otimanju hramova, već se radi o otimanju duše. Narod je osjetio da neko hoće da mu otme dušu
Međutim, kako našoj crkvi pripada čast da ono što traži za sebe traži i za sve druge, mislim da bi smo se, u ovom trenutku svi zajedno mogli okupiti, vjerski poglavari tradicionalnih religija na našim prostorima i dogovoriti se da nastupe sa jednom, da je tako nazovemo, etičkom deklaracijom u kojoj bi naveli osnovne moralne norme koje su zajedničke svim velikim religijama odnosno religijama knjige koje kroz čitavu istoriju imaju međusobne odnose, kontakte i prožimanja, a to su judeohrišćanska i islamska tradicija i da se međusobno obavežu da će se međusobno štititi i zalagati se za te velike etičke ideale koji se nalaze u temelju naše civilizacije. Ovo ima svoje dublje razloge.
Prema tome, oni zabasavaju u prostor svetog. To ne samo da je blasfemično, to je pokušaj da se zavlada prostorom svetog.Vjerovatno je sljedeći korak zabasavanja u prostor svetog, da sami sebe proglase za toteme i svece. Da uvedu svoju privatnu teokratiju.
Mi danas možemo govoriti o krizi demokratije. Јer, danas se demokratija pretvara u tzv. proceduralnu demokratiju, koja se onda pretvara u tehnologiju vladavine, dakle da je to jedna tehnološka procedura kroz koju vlast legitimiše svoju vlast. Da pojednostavimo, koliko ko ima moći i novca, toliko je u stanju da kroz tu proceduru legitimiše svoju vlast. Mi više u svom demokratskom društvu nemamo u prvom planu ideale demokratije kakvi psotoje još od antičkih vremena i kakve je moderno doba razvilo. Više ne govorimo o idealima života u zajednici, već govorimo o tehnologiji reprodukovanja vlasti.
Unekoliko, moderna sekularna država se zasniva na moralnim načelima koje nije u stanju sama da proizvede, već ih nasljeđuje i posuđuje od velikih religijskih tradicija. E upravo zbog toga bi jedna deklaracija, jedna zajednička poruka vjerskih lidera tradicionalnih vjerskih zajednica, bila jedna obaveza za sve nas sa druge strane da uređujemo zajednički život na idealima pravde, istine i poštovanju ljudskog dostojanstva, kako u Crnoj Gori, tako i regionalno govoreći, jer smo manje-više pred istim izazovima i istim problemima. A to svi znaju iz svojih porodičnih istorija koliko smo mi međusobno povezani, koliko smo povezani rodbinski i krvno kao komšije, susjedi i prijatelji, kao oni koji baštine evropsku kulture, koji žive na istom prostoru i na kojima leži odgovornost da urede zajednički život. Zašto nama mora doći neko iz bijelog svijeta, ko o nama ništa ne zna, da nas privede za zajednički stol kako bismo vodili dijalog. Taj dijalog se u tom slučaju pretvara u distribuciju moći, a ne u suret ideja, u poštovanje jednih i drugih i svijest o tome da smo u krajnjoj liniji jedno.
