Vodeća politička struktura sa centralom u Federaciji BiH, u stvari, nosi skraćenicu PIK, ukoliko se ona izvodi iz prevoda njenog punog naziva, odnosno PIC, ako je riječ o originalnoj verziji, na engleskom jeziku.
Kada bi politički procesi u Bosni i Hercegovini bili ogoljeni, kao što nisu, već u oktobru ili novembru ove godine, na lokalnim izborima, Peace Implementation Council (Savjet za implementaciju mira) pojavio bi se na glasačkim listićima. Starijim generacijama bi ova „firma“ budila asocijacije na poljoprivredno-industrijske kombinate, a i mlađi bi imali materijala za duhovita poigravanja sa anglosaksonska tri slova, jer u jeziku ovdašnjih naroda predstavljaju jezgro raznih žargonskih izraza, od onih za kicoše do drugih, sa lascivnijim konotacijama.
Međutim, stanovnici RS i FBiH nisu te sreće da dočekaju političku scenu bez prenemaganja, pa će se Erik Nelson i Metju Fild, ambasadori u Sarajevu sa poslodavcima i Vašingtonu i Londonu, uz još osam statista iz diplomatskog kora podobnih država u Upravnom odboru PIK-a, zadovoljiti nastojanjima da iz pozadine vedre i oblače u ovoj zemlji. Jedini disonantni ton i dalje će dolaziti od Petra Ivancova, predstavnika Rusije u tom tijelu. On će, sa upornošću koja zaslužuje respekt, javnosti prezentovati izdvojena mišljenja svaki put kad Upravni odbor PIK-a objavi tzv. kominike, kao što je učinio i nakon posljednjeg zasjedanja, održanog 2. i 3. juna.
Šta su Nelson, Fild i njihovi pasivni sljedbenici iz tijela koje navodno zastupa čak 55 država u svijetu poručili ovog puta? Da nije bilo epidemije korona virusa, djelovalo bi, u prvi mah, da su samo promijenili datum prethodnog saopštenja i rutinski ponovili ranije floskule. Međutim, globalna, regionalna i lokalna borba sa zarazom kod njih su pokrenule mrvice kurtoazije, pa su u uvodnom dijelu kominikea pozdravili disciplinu i solidarnost građana, pa čak i političare jer su „ostavili po strani aktuelne političke nesuglasice“ zbog suočavanja sa izazovom zvanim Covid-19. Poput slijepih pernatih životinja koje povremeno uspijevaju da ubodu zrno, i potpisnici kominikea uspjeli su da uobliče poneku nespornu rečenicu, kao što je poziv domaćim funkcionerima na „transparentnost i odgovornost u trošenju javnih sredstava i međunarodne pomoći“.
I tu se završava elementarni fer-plej ove ekipe, pošto odmah nakon toga počinju sa osudama „kontinuiranih prijetnji organa RS da će se povući iz državnih institucija i blokirati donošenje odluka na državnom nivou“. Otkud sada to, ako su se čestitke zbog „ostavljanja nesuglasica po strani“ odnosile na držanje institucija oba entiteta tokom vanrednih okolnosti?! Da ne mogu previše da se udalje od srbofobične inercije, potvrdili su i rutinskim ponavljanjem mantre o „podršci teritorijalnom integritetu BiH“, iako ga u ovom periodu niko nije ni osporavao.
A onda su uslijedile opservacije pune neskrivene pristrasnosti, naročito kad se naprasno potencira „podrška radu Ustavnog suda BiH i njegovih sudija“, što je tek eufemizam iza kojeg stoji aplauz posljednjoj beskrupuloznosti sa te adrese, voljne da pokuša da legalizuje otvorenu otimačinu objekata na teritoriji RS, kroz tzv. proces „knjiženja vojne imovine BiH“. Da im je pravosuđe jedna od omiljenih tema, potvrdili su i licemjernim pozivom svim političkim strankama sa predstavnicima u Parlamentu BiH da „pokažu svoju opredijeljenost za provedbu pravosudne reforme“.
Jer, zaista je potrebno imati velike zalihe hipokrizije, pa od domaćih struktura tražiti „izmjene i dopune zakona u VSTV-u“, iako su gotovo sve nijanse famozne, a u suštini skaredne reforme pravosuđa u BiH, godinama brusili činovnici iz OHR-a i OSCE-a, na osnovu smjernica iz ambasada dominantnih u PIC-u. Ovdašnjim političarima se, naravno, može prigovoriti za hiljadu drugih anomalija, ali, ako su u nekom domenu bili lišeni uticaja, to je upravo kreiranje postojećeg frankenštajnovskog pravosudnog sistema, sa svim dobro poznatim nakaradnim momentima, kao što je struktura Ustavnog suda BiH, koji već decenijama nemilice štanca odluke zasnovane na neskrivenoj majorizaciji, a taj faktor je, treba li podsjećati, bio jedan od ključnih uzroka rata u BiH 1992. godine.
I dok Evropska komisija, u bizarnoj zamjeni teza, ovih dana podsjeća VSTV da je u „nezavisnost pravosuđa“ u BiH u proteklih 15 godina uložila 30 miliona evra, uz upozorenje da toga više neće biti, PIK u grotesknom „kominikeu“ podsjeća ovdašnje institucije da moraju da se dodatno angažuju na sprovođenju znamenitih 14 prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije o BiH. Ta kolekcija opštih mjesta – od reforme javne uprave do vladavine prava – formulisana je tako da istovremeno može da znači i sve i ništa. Dakle, bez obzira na prateći „analitički izvještaj“, riječ je o zbirci apstrakcija, čiji kreatori uvijek mogu da kažu da oni kojima je namijenjena nisu učinili gotovo ništa da je realizuju, što se i desilo u toku prethodnog mjeseca. Sada PIK insistira da se donese „akcioni plan“ za sprovođenje ovih mjera, a svrha čitave te farse jeste da Bosnu i Hercegovinu, zajedno sa ostatkom regiona, drži na bezbjednoj distanci od punopravnog članstva u EU. Jer, i jeku korone pokazalo se da Unija ne pokazuje elementarnu solidarnost prema članicama-osnivačima, kao što je Italija. Kada je riječ o Zapadnom Balkanu, minimum fer-pleja je izostao i u slučaju Sjeverne Makedonije, mada je povukla potez rijetko viđen u istoriji – promijenila je ime zbog „integracionih procesa“, pa to opet nije bilo dovoljno za briselske naručioce ovih lakrdija.
Jedini koji ih ozbiljno shvataju su članovi Predsjedništva SDA. Da snishodljivost u ovoj stranci spram moćnih neformalnih „koalicionih partnera“ iz PIK-a poprima tragikomične razmjere pokazalo je saopštenje nakon posljednje sjednice vrha Stranke demokratske akcije, koja je održana gotovo istovremeno sa „video-konferencijom“ Savjeta za implementaciju mira. U SDA su – nevjerovatno, ali istinito – procijenili da retorika o mitoloških 14 prioriteta ima i nekakvu magičnu numerološku moć, pa su i sopstvene stavove uobličili u isti broj zaključaka – 14. Prvih nekoliko stavki u tom mizernom dokumentu posvećeno je „punoj podršci“ kominikeu PIK-a, a ostale otužnoj kuknjavi zbog kratkotrajnog privođenja Fadila Novalića, federalnog premijera iz njihovih redova, osumnjičenog u aferi „Respiratori“.
Na taj način, „Politbiro“ SDA kandidovao se da lijepi plakate ili se angažuje u ostalim fizičkim poslovima onog momenta kada PIK konačno odluči da izađe na izbore u BiH, ubjedljivo pobijedi i definitivno postavi stvari na svoje mjesto. A Republika Srpska? Kada je u pitanju njeno određenje prema aktuelnom, ali i prethodnim kominikeima PIK-a, RS bi imala šta da usvoji iz sada već zaboravljenog, ali poučnog iskustva Mile Marčete u Drvaru u drugoj polovini devedeseth godina. Naime, Marčeta, kao predvodnik prvog talasa srpskih povratnika u tu opštinu, ali i nekadašnji miljenik „međunarodne zajednice“, do te mjere je irotirao lokalne ekstremne Hrvate, da su jednom prilikom počeli da ga cipelare na ulici. Kasnije se Marčeta prisjećao kako je sačuvao sopstveni život. „Pravio sam se da sam mrtav, oni su povjerovali i onda su otišli“, rekao je svojevremeno Mile.
Situacija sa ekipom okupljenom u PIK-u i Republikom Srpskom ima izvjesne sličnosti, pošto se posljednja decenija 20. vijeka može okarakterisati kao faza cipelarenja. Vrhunac tog doba je mandat Pedija Ešdauna u OHR-u, jer se agresivni, a sada već pokojni egzektor odluka PIK-a nje libio da koristi najbeskrupuloznije metode da bi obavio posao koji mu je povjeren. Od Ešdaunovog odlaska iz BiH do danas, zasjedanja PIK-a ipak nisu praćena konkretnim akcijama. Jeste, tačno je, oni nakon svakog okupljanja isporuče kominike čiji sadržaj biva frustrirajući za 99 odsto građana i političara u RS, ali sve ostaje u granicama rutinske razmjene međusobnih uvreda, bez dugoročnih posljedica. Dakle, u odnosima sa PIK-om, Republika Srpska je stigla do onih momenata kroz koje je prolazio Mile Marčeta u Drvaru kada je simulirao da je upokojen, što je bio znak rulji spremnoj za linč da se udalji sa lica mjesta.
Tako će biti i sada – ili će kompletan PIK krenuti Ešdaunovim stopama i kad-tad otići iz BiH ili će, napokon, članovi Upravnog odbora Savjeta za implementaciju mira, sa izuzetkom Petra Ivancova, otvoriti karte, izaći na izbore i zvanično preuzeti vlast u ovoj zemlji. Erik Nelson će dobiti priliku da vodi Predsjedništvo sa još dva asistenta, Metju Fild će imati šansu da sa devet činovnika preuzme Savjet ministara, a na Parlamentarnu skupštinu komotno će moći da bude stavljen katanac. Klasičnim kolonijama takva institucija ionako nikada nije ni bila potrebna.