Osvanuo je dan nakon što su ova dva mala pomoćnika NATO-Božić Bate naglasili relativnost svoje funkcije kao predstavnika muslimanskog plebsa, te dokazali da državna zajednica BiH nema neku posebnu potrebu postojanja. I ništa više.
Piše: Dani(j)el Simić
Neće pasjaluk već pravo. „Suverena i nedjeljiva i truć truć BiH“ nikome ne nedostaje u svijetu. Ništa se neće promijeniti u odnosu Rusije prema Sarajevu, ali hoće u odnosu Moskve prema Banjoj Luci.
Rusi su tradicionalno miroljubivi i nikako da u određenim stvarima obave perestrojku. Bar u nivou svog pretjerano dosljednog poštovanja međunarodnog prava, pa ih treba malo pogurati kao u slučaju Ukrajine. Sada su Šefik Džaferović i Željko Komšić, u smislu prisnijeg i direktnijeg odnosa prema Banjoj Luci, pogurali stvar kod Lavrova do dignuta tri prsta pri ulasku u avion.
KLIRINŠKI ŠIBICARI
Njih dvojica sigurno ne bi ispoljili ovakvo jalijaštvo u diplomatiji, da je ovo vrijeme kada Sarajevo strijepi da li će Rusija otpisati gas kojim se grijalo tokom rata, kao klirinški dug. I tu pogodnost, koja ništa ne doprinosi Srpskoj, omogućio im je svojom posjetom Vladimiru Putinu Srbin. Nebojša Radmanović. Pravdajući se, pritom, da to čini kao predsjedavajući Predsjedništva BiH. Ili nešto slično.
Rusija je BiH jedinoj isplatila klirinški dug u novcu 2017. godine. Dobročinstvo naša islamizirana braća brzo zaboravljaju. Lavrov je zato odmah uputio poruku pravim nalogodavcima ovakve odluke, rekavši da je Komšo i Džafi nijesu donijeli samostalno.
Time posredno i njih obavijestio da im je on šef, obzirom da je Rusija članica Savjeta za provedbu mira. Oni do mile volje mogu odbijati sastanak sa Lavrovom, ali glas Rusije u stvarnom kolektivnom gospodaru državne zajednice Srpske i Efbiha ostaje. Uz jedan sitan veto, u svojstvu stalne članice Savjeta bezbjednosti Ujedinjenih naroda.
SARAJSTANSKE ČMAROLOGIKE
Nivo posluha stranom faktoru se boduje i osnovni je kriterijum za učešće u političkom životu Sarajstanske čaršije, a državnu zajednicu BiH upravo njen muslimanski sastavak bruka i čini neozbiljnom do nepostojeće.
Koliko god bilo prelicemjerno i maligno kada Džaferović govori o „nekritičkoj podršci Rusije svemu iz RS“, barem u odnosu kako se ponašaju SAD i kakvo prostačko i nedemokratsko nasilje ispoljavaju prema Srpskoj već tri decenije; upravo je tradicija muslimanskih predstavnika da u međunarodnim posjetama zastupaju samo sebe i svoju nacionalnu zajednicu. Ne hajući za skandal i ljutnje.
Srpski političari nikada ne bi ni pomislili da se ne sastanu sa američkim ministrom inostranih poslova koji bi im došao u goste. Jednim dijelom jer su kukavice, drugim, nažalost manjim dijelom, jer su Srbi još jedini koji u Dejtonskoj Dolini Plača vode računa da se „ne brukamo pred strancima“.
Taj SFRJ-osjećaj patriotizma i obaveze prema „domaćem“, glavni je srpski politički kompleks, bez razlike u vlasti i opoziciji, te glavni razlog sporog osamostaljivanja Republike Srpske. Tome isključivo vode prirodni zakoni tržišta i sigurnosti, odnosno opšte prilike i pretjerana agresija u kampanji za njeno razvlašćivanje, nego što tu postoje neki izmaštani „velikosrpski projekti“, koje izmišljaju efbihovski mediji da plaše djecu i starce pred spavanje.
ŠTA JE TAČNO ERDOGANU ALIJA OSTAVIO U AMANET?
Prosto ozbiljni državni planovi za nezavisnost ne postoje, koliko ni tabla sa imenom dr Radovana Karadžića na studentskom domu na Palama. Ali su zato ploče sa satanizovanjem čitavog jednog konstitutivnog naroda ostale već kad se siđe sa Pala do Vijećnice, a i u gradovima širom Efbiha.
Kao svetinje, u koje se ne smije dirati, bez obzira na njihovu civilizacijsku nedopustivost. I to je jedna velika pobjeda u projektu zatiranja srpskog identiteta i svođenje istog na prekršaj, ako već ne na zločin vrijedan krivičnog gonjenja.
Nebrojeno puta su se i u naše ime muslimanski predstavnici, kao nedavno u slučaju krize u Nagorno Karabahu, svrstavali na stranu koju možda druga dva konstitutivna naroda ne podržavaju. Ili, barem, Srpska kao država u savezu ne podržava bilo kakvo miješanje u taj sukob i nediplomatski otvoreno svrstavanje na jednu stranu?
Bez obzira na makar opštu želju za uzdržanošću, Džaferović je uputio podršku predsjedniku Azarbejdžana Alijevu.
To što se gospođa ministarka Bisera sastala sa Lavrovom, nakon što je on bio u posjeti državi Srpskoj kojoj ona zagovara nestanak, najbolje govori o ozbiljnoj uvrijeđenosti ili o unutarmuslimanski proklamovanom poštovanju te sve labavije i labavije „državne zajednice“ nastale u Dejtonu krajem 1995. godine. Sad ga datumski sve napadnije pokušavaju pomjeriti proslavljanjem, da ne bi pao na pravoslavni praznik Aranđelovdan.
Banja Luka je baš stojički podnijela govor Ahmeta Davutoglua ispred džamije Ferhadije u ljeto 2016. godine. To je bio veliki poticaj za muslimanski ekstremizam u Efbihu i veliki besplatan doprinos srpskog naroda smirivanju međuetničkih tenzija. I na tom obrascu funkcioniše mir u BiH. Nažalost, kao i sve ostalo, isključivo jednostrano.
VRIJEME JE DA DODIK POSJETI LUKAŠENKA
Podrška BiH u vremenima krize ili rata, nešto je dragocjeno za domaću javnost u inostranstvu i time svi sem srpskih predstavnika redovno trguju. Džafi i Komšo su pravili eksces za medije Zapada. Na njihovu žalost, samo ovdje kod kuće je neko to i primjetio.
Mogao bi Milorad Dodik stoga, baš zbog ovog bezobrazluka muslimanskih predstavnika, da izađe sa jednim gratisom i posjeti Aleksandra Lukašenka za vrijeme dok je još nosilac titule „predsjedavajući Predsjedništva BiH“.
To bi se njihovim gospodarima u Vašingtonu, gdje ga Bajden sigurno neće skinuti sa crne liste, izuzetno dopalo da čuju uz jutarnju kafu.
A i kakvo je to poštovanje interesa te neke BiH, kad je predsjedavajući Predsjedništva na crnoj listi neke od zemalja, koje tvrde da su prijateljski orijentisane? Nada muslimanskih političara u promjene sa konačnim potvrđivanjem Džozefa Bajdena kao novog i sumnjivo izabranog predsjednika Sjedinjenih Entiteta Amerike, tolika je da sebi daju za pravo ponašati se kao da su Željka Komšića izabrali Hrvati i onda on u njihovo ime ima pravo da histeriše kao skandal dama, jer se Lavrov sastao i sa Draganom Čovićem prije njega.
KAKO ONO IDE: UGASE SVJETLO U PREDSJEDNIŠTVU, PA SVAKO SA SVOJE STRANE IDE DA SKLONE SRPSKU ZASTAVU?
Nije posao za spoljnopolitičkog predstavnika supersile, koji je očigledno došao iz prijateljskih razloga i strogo poštujući Dejton u smislu da ostaje dva dana, a ne ide do Banje Luke kao prošli put, jer će eto skoknuti i do Beograda i Zagreba usput; da gleda kakve su zastave izvjesili domaćini koji ga dočekuju kao nosioci najviših državnih funkcija u zemlji. To je hohštaplerski neozbiljno. I bolje da to nijesu pominjali uopšte.
Ukoliko imate neki problem vezano za to da mi na teritoriji Srpske ne želimo da ističemo nametnutu žutoplavu krpu kosovarsko-ukrajinsko-kvazieuropejskog pedigrea, oktroisanu od strane „visokog predstavnika“ OHR namjesništva i jedan od glavnih dokaza da BiH nije nikakva suverena država, kad joj stranci crtaju i nameću zastave; onda dođite do Srpskog Sarajeva pa nam to objasnite.
Dovoljna je sramota što je uz grb Ruske Federacije stajao „amblem“ koji smo u kružnom obliku prelijepili preko dvoglavih orlova širom Srpske, što u smislu podsjećanja na zajedništvo srpsko-ruskog vizantijskog ishodišta simbolički i propagandno-politički autogol Republike Srpske i veliki uspjeh muslimansko-hrvatske federalne uređenosti.
Slobodno se može reći ponos pri dugom spisku rezultata u predanom radu na zatiranju srpskog nacionalnog identiteta u državnoj zajednici BiH. Tu, naravno, ide i grb neustavno glavnog grada Banje Luke, sada i u mozaiku na pločniku ispred ulaza u Palatu Predsjednika.
Da sve bude gore, postoje fotografije iz protokola, koje svjedoče sastanak Dodika i Lavrova uz prisustvo žuto-plave krpe.
ZLOČIN JE BITI SRBIN, IZMEĐU OSTALOG, ZBOG MALIGNOG RUSKOG UTICAJA NA BALKANU
Nivo samodovoljnosti i potpune shizofrenije u medijima Efbiha, sa naglaskom na američko-arapske kablovske televizije sa studijima još u Zagrebu i Beogradu, prešao je već u fazu stalnog trovanja odnosa unutar BiH.
Formira se paralelna stvarnost uz izmišljanje „velikosrpske agresije“ koja ne miruje, da bi se održavala psihologija potebe rata za teritoriju. Umobolna, ako ništa, u ekonomskim i demografskim uslovima koji uzrokuju neprestano iseljavanje i pad nataliteta sa obe strane entitetske granice.
Rame uz rame sa tim ide i „maligni ruski uticaj na Balkanu“, te se prosipaju novci u vrećama da se skreće pažnja sa stvarnih problema u Efbihu. Ali i Srpskoj, te se piše i brblja o zloj, zloj Rusiji. U njoj neki diktator, Putin mu je ime, sjedi u polumraku, puši i lašti atomske bombe, spremajući se da svakog časa, dovoljan je samo jedan trenutak opuštanja, „napadne slobodoljubive Amerikance i ostatak slobodnog svijeta“.
A ONO NAŠ VLADO
To što je Srbima u Srpskoj došao Lavrov, to je isto kao da je došao Vladimir Vladimirovič Putin lično. I oni su se baš dobro opeglali i oprali zube, bili ponosni i veseli, ali teško da su šta korisno dogovorili na polzu naroda serpskoga. Nijesu se mogli sjetiti barem da državna RTRS pušta sedam dana maraton ruskih filmova.
Kada se Srbija spoji na Bugarsku i Turski tok, koji ispod Crnog mora vodi sve do nalazišta u Rusiji, a to će svakako biti jer je i Mađarska donijela odluku da se priključi, tada će gas iz Rusije moći doći do Zvornika po povoljnijoj cijeni.
Dva dana najobičnijeg dnevnopolitičkog klapunjanja, dovode do zaključka da se ozbiljnije pričalo o vakcinama protiv smrtonosnog virusa gripa, nego o pravljenju gasovoda do toplane-elektrane u Bijeljini ili Banjoj Luci. Ili Srpskom Sarajevu.
Zašto ovo džigeransko ponašanje Džafija i Komše, ne bi bio poticaj ruskoj diplomatiji pri lobiranju da se Srpska, ili kompanija iz Srpske izdvoji u uslovima za povoljniju kupovinu ruskog gasa, a mi da vidimo da li bi uz pomoć toga mogli da podignemo zaposlenost i opšti standard stanovništva? Šta to mijenja za privredu? Šta to treba uraditi da se pripremimo?
DOMAĆINI ILI PROSJACI?
Ukoliko se pričalo, i i dalje sa Rusijom razgovara samo u nivou toga šta oni nama mogu da poklone, onda je to psihologija Nevladinića koje neko čitav život preplaćuje da pišu očigledne gluposti. Stvaraju svijest po kojoj nam SAD i EU maltene daju novac da bi uopšte mogli da jedemo, jer njima koji tako oblikuju javno mnijenje zaista i daju.
Što se Rusa, ili bilo koje druge strane zemlje tiče, nama treba ideja šta njima možemo da napravimo i prodamo, te pošteno platimo ono što oni imaju, a mi ne. Ne da budemo prosjaci i sitni prevaranti, koje navodno kroz „kolektivno predsjedništvo“ zastupaju neozbiljni likovi poput Komšića i Džaferovića.
Tako nikad nećemo biti samostalni, bez obzira što su nas baš oni juče priznali.
