Tribina “Dekonstrukcija mitova o sarajevskom suživotu i genocidu u Srebrenici”
Pražnjenje Sarajeva od pravoslavnih Srba nije bilo stihijan ishod ratnih okolnosti, nego dio plana koji je sistematski, korak po korak, i realizovan. Ako saberemo sva etnička čišćenja Bošnjaka i Hrvata, uzajamna, i sa prostora RS u Banjaluci, Doboju, Bijeljini, Trebinju i drugim gradovima, to je ukupno višestruko manje od 150 hiljada Srba kojih danas više nema na predratnim kućnim adresama u Sarajevu
Izetbegovićeva vlast je tokom rata kontrolisala tek desetak odsto teritorije BiH, ali je od prvog do posljednjeg dana rata, pa i kasnije, apsolutno kontrolisala Sarajevo, ali joj nikada od međunarodnih instanci, koje se već decenijama bave Bosnom, nije bilo zatraženo da položi račun za masovno nasilno iseljavanje Srba iz najvećeg srpskog grada poslije Beograda
Grad mučenik za sva tri naroda koji su tokom rata živjeli u njemu, bio je i grad mučitelj samo za Srbe. Bilo je svega: od verbalnog maltretiranja, preko prijetnji, ucjena, pljačke i progona, do zatvaranja, mučenja i svirepog ubijanja – što svjedoči da se radilo o planskom i sistematskom masovnom etničkom čišćenju kakvo nije zabilježeno nigdje u predratnom, ratnom i poratnom dijelu BiH
Rat nije bio ni počeo, a u Sarajevu već više nijedan Srbin nije bio urednik medija, direktor banke, šef klinike, dekan fakulteta, upravnik pozorišta ili na čelu bilo koje institucije ili preduzeća. Smjenjivani su ili su sami davali ostavke pod sumnjom okoline da su kolaboranti. Nekolicina Srba u Predsjedništvu i Vladi BiH nisu se ništa pitali i predstavljali su kamflažu za inostranstvo
„Srpski genocid“ prizivan je više godina prije Srebrenice! ANUBiH je osnovala Centar za istraživanje genocida, Stjepan Kljujić (HDZ) pokrenuo je sličnu inicijativu u Predsjedništvu BiH, i on nije bio jedini koji je Srbima ponavljao: „Sada ćete i vi biti genocidan narod“, iako ni Hrvate ni Muslimane Srbi nisu prozivali zbog genocida za vrijeme NDH
U ponoćnoj kontakt-emisiji radio Hajata, nakon eksplozije na Markalama, uvodno pitanje radio voditelja glasilo je: „šta uraditi Srbima koji su ostali u gradu?“. Poslije jednosatne diskusije slušalaca, većini je bila najbliža ideja da „svaki Musliman zakolje po jednog Srbina do koga najprije stigne“
KAKO se udaljavamo od vremena građanskog rata u BiH, tako psihološki blijedi sjećanje na mrtve.
Kada se radi o pojedinačno postradalim, emocionalne uspomene zadržavaju se jedino u porodičnom krugu potomaka. Tek ukoliko broj prelazi nekoliko stotina ili čak hiljada, istovremeno i na istom mjestu, pominju se i u javnom diskursu, i to isključivo kao šokantna bezimena masovna žrtva.
A pošto se s brojem sahranjenih u Potočarima licitira u rasponu od 1200 forenzički dokazanih, preko četiri ili pet hiljada u Haškom tribunalu, do preko osam hiljada po bošnjačkim podacima, danas se o Srebrenici toliko govori i piše kao da tokom triipogodišnjeg rata u BiH niko nigdje nije stradao ne samo među Srbima i Hrvatima nego ni među Muslimanima.
No, kada je riječ o ranjenim, mučenim, prebijanim, silovanim, prognanim, ponižavanim, to se odavno više i ne računa.
U sjeni masovnih zločina, i pogotovo navodnog genocida, žrtvama koje i danas more posttraumatske tegobe ne bave se međunarodno ni domaće pravosuđe, nego psihijatri, psiholozi, socijalni radnici, i to samo po ličnom zahtjevu. A u izbjeglištvu ih je okolina uzalud tješila: „Dobro si prošao! Imao si sreće! Sačuvao si živu glavu!“
Dok mrtvi odavno počivaju u miru, ovim drugim ni danas san ne dolazi na oči, bude se noću preznojeni, u snu puštaju očajničke krike, trajno su izgubili samopouzdanje, koncentraciju, radne sposobnosti, povjerenje u okolinu.
Dok su se u druge bosanske gradove i sela, pa i u Srebrenicu, Srbi, Bošnjaci i Hrvati poslije rata vraćali na svoja ognjišta, bar u simboličnom broju, jedino se egzodus sarajevskih Srba ne samo nastavio nego je čak dobio na intenzitetu i praktično je dovršen.
Ako saberemo sva etnička čišćenja Bošnjaka i Hrvata, uzajamna, i sa prostora RS u Banjaluci, Doboju, Bijeljini, Trebinju i drugim gradovima, to je ukupno višestruko manje od 150 hiljada Srba kojih danas više nema na predratnim kućnim adresama u Sarajevu.
Sarajevo je bilo najveće etničko čistilište u BiH.
Kako objasniti taj fenomen kojim se bavi i Izvještaj Međunarodne komisije za Sarajevo?
Izetbegovićeva vlast je tokom rata kontrolisala tek desetak odsto teritorije BiH, ali je od prvog do posljednjeg dana rata, pa i kasnije, apsolutno kontrolisala Sarajevo i morala je i znati i dati odgovor na to pitanje, koje joj nikada nije ni bilo postavljeno od međunarodnih instanci koje se već decenijama bave Bosnom.
U nastavku izlaganja pokušaćemo da rekonstruišemo proces masovnog nasilnog iseljavanja Srba iz najvećeg srpskog grada poslije Beograda.
Širi kontekst bila je svakako muslimansko-hrvatska majorizacija srpskih predstavnika u Skupštini i Predsjedništvu BiH, te dvonacionalni referendum o secesiji, ali Sarajevo je predstavljalo specifičan slučaj.
Dok su u unutrašnjosti već bili počeli oružani incidenti, glavni grad, sa republičkim institucijama, jeste bio glavna arena konfrontacije nacionalnih stranaka, ali isključivo političkih. Tu su se nalazili centralna vlast, rukovodstva svih parlamentarnih partija i njihovi lideri u fokusu medijske pokrivenosti.
U centru grada su se smjenjivale inostrane diplomate, a reporteri vodećih svjetskih agencija već su bili zaposjeli hotele i redovno izvještavali međunarodnu javnost. Sve navedeno sarajevskim Srbima je pružalo osjećanje elementarne sigurnosti.
Na plebiscitu krajem ’91. masovno su se opredijelili za ostanak u skraćenoj Jugoslaviji i velikom većinom ostali u gradu, iako su još mogli da odu. Uprkos različitom viđenju budućnosti Bosne, ostali su da dijele sudbinu sa svojim inonacionalnim sugrađanima i ne sluteći da će uskoro postati nepoželjni u svome gradu.
Poput talaca u getu, našli su se na meti raznovrsnih oblika nacionalne diskriminacije muslimanskih komšija, koja je za strateški cilj imala etnički čist muslimanski grad, konsekventno tome i Sarajevo bez Srba.
Navešćemo seriju primjera – od verbalnog maltretiranja, preko prijetnji, ucjena, pljačke i progona, do zatvaranja, mučenja i svirepog ubijanja – koji svjedoče da se radilo o planskom i sistematskom masovnom etničkom čišćenju kakvo nije zabilježeno nigdje u predratnom, ratnom i poratnom dijelu BiH.
Ferdinand umjesto Principa, a Srbi u Srbiju
– U dugim pauzama koje je tokom zasjedanja Skupštine često davao njen predsjednik Momčilo Krajišnik da bi smirio duhove, poslanici i šefovi parlamentarnih stranaka su ćaskali u skupštinskom bifeu. Šef poslaničke grupe SDA Naim Kadić govorio je: „Ako se zakuha, Srbi će otići u Srbiju, Hrvati u Hrvatsku, a mi Muslimani jedini ćemo ostati u Sarajevu“. „Sa nama“, dodavao je njegov stranački kolega, „mogu ostati samo Srbi iz starih sarajevskih porodica, oko 30 odsto vaših, samo oni na koje smo navikli“.
– Prema izbornom zakonu, prvi predsjedvajući predsjedništva BiH trebalo je bude član sa najviše izbornih glasova, a to je ubjedljivo bio Fikret Abdić. Zakulisnom ujdurmom funkciju mu je preoteo pisac Islamske deklaracije Alija Izetbegović.
Niko nije mogao ni da nasluti u kojoj mjeri će to biti sudbonosno za opstanak srpske zajednice u Sarajevu, jer Abdić ni prije ni kasnije nije javno iskazivao džihadističke snove o šerijatskoj državi.
– Na jednoj od prvih sjednica nove višestranačke vlasti u gradu Sarajevu, potpredsjednica Dubravka Balvanović iz HDZ inicirala je preimenovanje Principovog mosta u Most Franca Ferdinanda, što je prihvaćeno od odbornika iz SDA i HDZ na čelu sa gradonačelnikom Muhamedom Kreševljakovićem. Bila je to direktna uvreda i poniženje jer je Gavrilo Princip za Srbe bio nacionalni junak i mučenik u borbi protiv okupatora.
Smrtovnice za žive Srbe
– U sarajevskom tabloidu AS objavljeno je „nagađanje“ redakcije ko bi poslije eventualnog „događanja naroda“ ili „jogurt revolucije“ u BiH mogao zauzeti ključne funkcije u Republici sa pedesetak imena uglednih ličnosti. Uglavnom su to bili Srbi, ali u manjem broju i Muslimani, pa i Hrvati, poznati po projugoslovenskoj orijentaciji. Kao neprijatelji „nezavisne Bosne“ markirane su ne samo srpske nego i muslimanske i hrvatske jugoslovenske patriote.
– Negdje u isto vrijeme u novofomiranom nedjeljniku Voks, koji je u ime SDA finansirao Adil Zulfikarpašić, počele su da se pojavljuju antisrpske parole, crteži, karikature, stihovi iz vremena Osmanlija, Austrougarske i NDH. Recimo, crtež Srbina koga Turci nabijaju na kolac, strip o nasilju Zelenog kadra nad Srbima u Podrinju, parola „Srbe na vrbe“, i sl.
Vrhunac su bile smrtovnice za Karadžića, Koljevića, Plavšićevu, te direktora RTV Nenada Pejića i rekotora Kecmanovića. A urednici Voksa bili su sinovi blizanci već pomenutog gradonačelnika.
Zelene beretke, partizanski generali i srpski funkcioneri
– Sarajevom su u otvorenim minibusima špartale Zelene beretke – paravojna formacija SDA, koju je na Baščaršiji organizovao tv-serviser Emin Švrakić, a kontrolisao partijski ideolog Omer Behmen. Usporeno su vozili gradskim ulicama, zaustavljali se na trgovima i legitimisali prolaznike, otvarali gepeke automobila.
Iako je još uvijek postojao regularni MUP, dežurni policajci ih nisu ometali u nezakonitim aktivnostima. Kao i pripadnici Patriotske lige, druge partijske milicije SDA, kasnije su integrisani u ABiH ili MUP.
– Grupa penzionisanih generala JNA, narodnih heroja, spomeničara, prvoboraca i visokih funkcionera bivšeg režima, odazvala se pozivu da preda oružje za odbranu grada pod prijetnjom krivičnog gonjenja. Krenuli su zajedno da predaju trofejno, lovačko i drugo oružje. No, pošto je Muslimanima i Hrvatima zavedeno i vraćeno, a Srbima zadržano, vratili su se u dvije odvojene kolone, patriota i potencijalnih izdajnika. I, niko od tih kovača bratstva-jedinstva nije digao glas zbog etničke diskiriminacije.
– Rat nije bio ni počeo, a u Sarajevu već više nijedan Srbin nije bio urednik medija, direktor banke, šef klinike, dekan fakulteta, upravnik pozorišta ili na čelu bilo koje institucije ili preduzeća. Smjenjivani su ili su sami davali ostavke pod sumnjom okoline da su kolaboranti.
Nekolicina Srba u Predsjedništvu i Vladi BiH nisu se ništa pitali i predstavljali su kamuflažu za inostranstvo.
Otvaranje sezone lova na Srbe
– Sarajevske muslimanske vlasti su Radovana Karadžića, Nikolu Koljevića i Biljanu Plavšić proglasile za ratne zločince čim su izašli iz grada i glavne ulice oblijepile potjernicama sa njihovim portretima.
Bilo je to, dakle, više godina prije nego što je formiran Haški tribunal za ratne zločine. A ta kvalifikacija ubrzo je stigla i SDS, kao cjelinu.
– Ubistvo srpskog svata Nikole Gardovića pred Starom pravoslavnom crkvom u Starom gradu značilo je prijetnju sarajevskim Srbima: iseljenje ili smrt. Tekst u Oslobođenju bio je znakovito naslovljen „Šta je srpski svat tražio na Baščaršiji!?“, što nije bilo teško prevesti „Šta će srpski narod u Sarajevu?“.
A poslije takve medijske legitimizacije zločina, ubica Ramiz Delalić Ćelo javno će se pohvaliti da je ubica. Bez ikakvih posljedica.
– Iz kuće je odveden i likvidiran poslanik SDS, ugledni ljekar Milutin Najdanović, profesor Medicinskog fakulteta. U prvoj višestranačkoj skupštini, gdje su između poslanika SDA-SDS-HDZ odmah krenule varnice, izdvajao se naivno miroljubivim istupima. Istina, govorio je ekavski i bio prepoznatljiv kao Srbin iz matice, iz koje je, kako su govorili Izetbegoviću, „Bosni uvijek sve zlo dolazilo“.
Nikad nije pokrenuta istraga o tom ubistvu s predumišljajem, a predumišljaj je bio poruka da je otvorena sezona lova na Srbe.
Solidarne komšije postaju jugo-armada i srbo-četnici
– Istina, uz sve te užase, u ranoj fazi rata u manjim starim stambenim zgradama u centru grada nakratko je zaživjela mikro klima multietničke solidarnosti. Zatečeni u ratnoj nevolji, pod policijskim časom, u izolaciji, nestašici i besposlici, stare komšije iz ulaza ili sa sprata ispomagale su se u nabavci hrane i vode, razmjeni informcija, strahovima i nadama.
Idilu je prekinula radio-informacija da su „jugo-armada“ (JNA) i „srbo-četnici“ (SDS) već poslije mjesec dana rata u Podrinju pobili 300 hiljada Muslimana u Podrinju.
– ANUBiH je odmah osnovala Centar za istraživanje genocida, Stjepan Kljujić (HDZ) pokrenuo je sličnu inicijativu u Predsjedništvu BiH, i on nije bio jedini koji je Srbima ponavljao: „Sada ćete i vi biti genocidan narod“, iako ni Hrvate ni Muslimane Srbi nisu prozivali zbog genocida za vrijeme NDH.
„Srpski genocid“ prizivan je više godina prije Srebrenice!
– Odavno se, prema poslijeratnim nalazima Mirsada Tokače, zna da ukupan broj stradalih iz sva tri naroda, tokom čitavog rata, jedva prelazi trećinu od 300.000. No, ta izmišljotina je emitovana u sarajevskim ratnim medijima. Srbe je ispunjavala nevjericom, dok su Muslimani u nju bezrezervno povjerovali.
Kod Srba je proizvela kolektivno osjećanje krivice i strah od odmazde, a kod Muslimana raspalila osvetnički duh i odustajanje od evakuacije majki i djece preko srpske teritorije, uprkos Karadžićevim pozivima i garancijama.
Alijini „crni biseri“ u akciji
– U akciju su krenuli sarajevski „crni biseri“ – predratni kriminalci, kafanski izbacivači, dileri, šverceri, utjerivači dugova, ulične siledžije, bez imena i prezimena, pod nadimcima Juka, Caco, Ćelo, Dedo, Puška, Kruško i sl. Svi odreda bili su Muslimani, ali šovinizam nije bio njihov jedini motiv za sistematsko iživljavanje nad Srbima.
Srpsko stanovništvo u Sarajevu bilo je stigmatizovano i nezaštićeno, te laka meta za neselektivno maltretiranje, prebijanje, pljačkanje, silovanje i ubijanje po dvadesetak privatnih zatvora u gradu.
Podijelili su grad na kvartove i u njima neprikosnoveno vladali uz povremene sukobe na granicama teritorijalne nadležnosti. Za Srbe su ti ljudi, do juče van zakona, postali jedini zakon, a za Muslimane su bili prvoborci odbrane grada.
– Upadali su noću u srpske stanove i pretresali ih zato što su domaćini, navodno, baterijskim lampama davali signale artiljeriji sa brda ili krili oružje koje bi im oni sami podmetali, te usput pljačkali devize i nakit.
Od Srba je jedino zahtjevano da ne zaključavaju kućna vrata kako bi sve bilo obavljeno bez mnogo buke. Omiljena meta su im bili vojni stanovi i porodice oficira JNA, koji su bili tretirani kao dvostruki dušmani – istovremeno i „jugo-armada“ i „srbo-četnici“ pa su u pravilu bili izbacivani iz stanova.
– Što je najgore, bilo je vidno da je njihovo nasilje bilo dirigovano odozgo, iz vrha vlasti i od Izetbegovića lično. Svi oni su nosili uniforme i oficirske činove rezervnog sastava vojne ili civilne policije, a predsjednik ih je zvanično primao i dijelio im odlikovanja.
Ostali sarajevski muslimani su slijedili primjer i, sa rijetkim izuzecima, dodatno šikanirali Srbe izbacivanjem iz redova za vodu i hljeb, zakidanjem u humanitarnoj pomoći, denuncijacijama da kriju oružje, da daju signale neprijateljskoj artiljeriji. Niko od muslimanskih javnih intelektualaca nije digao glas protiv etničkog nasilja.
– Na višestruke zahtjeve srpskih članova Predsjedništvu da se Izetbegović javno ogradi od masovnog maltretiranja Srba, on se oglušio. Tek kada mu se, dvije godine kasnije, požalio general Jovo Divjak, nakon što je kao formalno broj 2 u ABiH i sam mjesec dana bio utamničen od jedinice svoje vojske u Hercegovini, Alija se cinično iznenadio jer mu „pojave nasilja Muslimana nad Srbima nisu bile poznate“.
Neka svako zakolje po jednog Srbina
– Ritualno klanje sabljom nije bila ekskluzivna specijalnost samo mudžahedina u srednjoj Bosni nad zarobljenim vojnicima VRS. Iste metode primjenjivali su u Sarajevu, i to nad srpskim civilima, vojnici Desete motorizovane brdske brigade zloglasnog Mušana Topalovića Cace. Zločinci su i sami opisivali svoja zlodjela na obroncima Trebevića izvršene po uzoru na islamske teroriste Al Kaide.
Revija Slobodna Bosna zabilježila je poslije rata imena i žrtava i zlikovaca.
– Vrhunac je predstavljala ponoćna kontakt-emisija radio Hajata, čiji vlasnik je bio već pomenuti osnivač Zelenih beretki u Starom gradu.
Istog dana bila je pala granata na pijacu Markale i izazvala brojne žrtve. Mada su balističari UN utvrdili da nije mogla doći sa položaja VRS, kao i svi prethodni slični događaji, pripisana je srpskoj artiljeriji i muslimansko stanovništvo je bilo ogorčeno.
Uvodno pitanje radio voditelja glasilo je „šta uraditi Srbima koji su ostali u gradu?“. Poslije jednosatne diskusije slušalaca, većini je bila najbliža ideja da „svaki Musliman zakolje po jednog Srbina do koga najprije stigne“.
– Izloženi teroru paravojnih nasilnika pod okriljem ABiH i pod Alijinom vrhovnom komandom, kao i antisrpskim ispadima nepoznatih građana, komšija, kolega, pa i bivših prijatelja, sarajevski Srbi su postali taoci koji sanjaju o bijegu iz grada. Ali, to je za većinu imalo previsoku cijenu u devizama, koju je valjalo umnožiti sa brojem članova porodice, podrazumijevalo je prepisivanje stana na svoga„spasitelja“, uz rizik da budu prevareni i čak likvidirani kao svjedoci prevare.
Mnogi očajnici, pokušavajući da pobjegnu koritom Miljacke ili pretrče aerodromsku pistu, bili su ubijeni snajperima.
Etničko nasilje u Sarajevu niko nije primijetio
– Kada je poslije rata Mirko Pejanović, još uvijek kao član Predsjedništva BiH, pomenuo redukovani broj od 3000 srpskih žrtava unutrašnjeg terora u Sarajevu, na njega se toliko obrušila bošnjačka javnost da ni on nikada više to nije ponovio, nego je kasnijim izjavama pokušao da relativizuje.
Grad mučenik za sva tri naroda koji su tokom rata živjeli u njemu, bio je i grad mučitelj samo za Srbe.
– Beznadežnom položaju Srba u Sarajevu dobrano je kumovao i stav međunarodnog faktora koncentrisanog na Sarajevo.
Brojni oficiri, diplomate, obavještajci i novinari znali su šta se stvarno zbiva. Ali, glasovita Kristijan Amanpur iz CNN-a koja je davala primjer ostalima reporterima sa lica mjesta, dnevno je svraćala po ekskluzivne informacije u Alijin kabinet i tamo se mimoilazila sa Osamom bin Ladenom.
U Sarajevo su stizali Džoan Baez, Bono Voks, Suzan Zontag i Bernar Anri Levi – da podižu moral ABiH, kao što su holivudske zvijezde posjećivale američke vojnike u Vijatnamu.
Srpski egzodus se nastavlja i u miru
– U tome leži objašnjenje zašto su Srbi, koji su čitav rat izdržali u Sarajevu, iskoristili već prve dane mira da ga napuste. A kada su se u Dejtonu granice entiteta pomjerile na štetu Srpskog Sarajeva, nasuprot proklamacijama OHR-a da Srbi treba da ostanu, Alija Izetbegović je na Radio-Sarajevu zaprijetio da će svi Srbi koji su nosili pušku biti izvedeni pred sud. Pri čemu je dobro znao da je i na drugoj strani fronta bila vojna mobilizacija kojom su bili obuhvaćeni svi punoljetni muškarci.
– Sitni teror nastavljen je i poslije rata. Mnogi stariji ljudi, koji su se iselili tek nakon više godina mira, objašnjavali su: elektronski i štampani mediji kipe od antisrpstva. Na ulici, u prodavnici, u prevozu, na stepeništu neprestani izlivi mržnje prema Srbima.
Komšije u prolazu na pozdrav uzvraćaju psovkom, njihova djeca šaraju uvrede na vratima stana i poštanskog sandučeta. Na to se besmisleno žaliti policiji ili OHR-u, a svakodnevno zagorčava život.
– Najzad, radna verzija Dejtona predviđala je da Sarajevo kao prijestonica i grad zajedničkih institucija bude distrikt.
„Veliki pobornik“ multikonfesionalne, multietničke i multikulturne, jedinstvene građanske Bosne nije mogao da odoli, šahovski rečeno, Miloševićevoj ponudi teške figure za dobitak partije. Alija je za Sarajevo dao Bosnu.
– Sarajevo, sa Begovom džamijom, Sahat-kulom, Gazihusrefbegovom medresom, Sebiljem i Baščaršijom je simbolički regionalni muslimanski centar, balkanska Meka i Medina. Grad Sarajevo bez Srba i Hrvata je ostvarenje Islamske deklaracije.
Sjetimo se da je on konsterniranim Srebreničanima predlagao zamjenu njihove opštine za dijelove Sarajeva.
Tokom rata Izetbegović je već bio u poodmaklim godinama. Cijela muslimanska Bosna bila je za njega isuviše dalek i neizvjestan cilj, koji je ostavio u amanet narednoj generaciji Bošnjaka, na čelu sa Bakirom.
San jednog vjernika na javi: islamski kosmoplis
U svijetlu navedenih činjenica, pražnjenje Sarajeva od pravoslavnih Srba nije bilo stihijan ishod ratnih okolnosti, nego dio plana koji je sistematski, korak po korak, i realizovan.
Suočeni sa statističkim podacima iz posljednjeg popisa da je Sarajevo danas 95 odsto muslimanski grad, Sarajlije odgovaraju da je njihov grad i pored toga sačuvao kosmopolitski duh. Možda je postao čak i kosmopolis, ali islamski kosmopolis u kome, pored Bošnjaka, žive Turci, Iranci, Saudijci, Avganistanci i pripadnici drugih muslimanskih naroda. I, istovremeno, u velikom broju mudžahedini, vehabije, šejici, isilovci, migranti.
Hrišćani bi zaista samo remetili jednovjernu harmoniju.
Dobrodošlo je jedino osoblje zapadnih ambasada na privremenom boravku u prijestonci, jer kumuju Sarajevu takvom kakvo je danas.
