“Glad i žeđ su bili gori od svih batina koje smo primili”
Bivši logoraš u zloglasnom logoru „Silos“ u Tarčinu Vinko Lale izjavio je danas da su glad i žeđ bili teži od svakodnevnog prebijanja u ovom kazamatu, te da su se krici i jauci zatočenika noću čuli do polovine naselja.
Lale je nakon obilježavanja 26 godina od raspuštanja zloglasnog logora za Srbe „Silos“, novinarima rekao da je u ovom logoru vladao pakao, te da su „živi zavidjeli mrtvima“.
– U logor sam doveden radi davanja izjave, a ostao sam šest mjeseci. Imao sa 75 kilograma, a razmijenjen je sa 42. U ovom objektu su bili dani pakla. Ljudi iz okolnih objekata su mi poslije govorili da su se naši krici noću čuli do pola naselja. Bilo je strašno, a glad i žeđ su bili gori od svih batina koje smo primili – svjedoči Lale.
On je naveo da su po ćeliji, u kojoj je bilo 18 logoraša, za 24 časa dobijali veknu hljeba od 650 grama, koji su rezali na isto toliko dijelova, kao i flašu od dva litra soka i litar i po vode.
– Dobra je volja ako neko od stražara nam donese još jednu flašu vode. U to vrijeme i oni koji bi i htjeli, plašili su se da to urade. Fizička tortura bila je strašna, ali je dodatni problem predstavljalo to što se čovjek počne privikavati na život u takvim uslovima – ispričao je Lale.
On je naglasio da je o logoru „Silos“ potrebno govoriti zbog svih ljudi koji su preživjeli torturu, kao i zbog onih koji su podlegli.
Komentarišući ukupnu presudu za zločine u ovom logoru od 48 godina zatvora, Lale je rekao da to znači da je za svakog ubijenog logoraša izrečena kazna u prosijeku od dvije godine.
Janko Samouković smatra da je gotovo svo muško srpsko stanovništvo, sa manjim brojem žena, od DŽadžića do Bradine bilo zatvoreno u ovom logoru, u kojem je 14 godina imao najmlađi, a 85 godina najstariji logoraš.
– Hrana se sastojala od nekoliko kašika neke odvratne tečnosti, ali smo se jagmili da bi došli do bilo kakve hrane. Zdjele iz kojih smo jeli smo ostavljali na pod i one su prosleđivane ostalim logorašima, bez ikakvog pranja. Poslije 15 dana sam padao u nesvijest od gladi, mislim da mi je jedno kuvano jaje, koje mi je dao jedan od robijaša, spasilo život – sjeća se Samouković.
On je naglasio da u ćelijama u „Silosu“ nije bilo ničega, samo betonski pod na kojem su spavali i kanta u koju su vršili nuždu.
– Čovjek je u svakom momentu mogao očekivati da će biti premlaćen, jer nije bilo krova, već su stražari hodali na jednoj stazi iznad nas i gledali nas odozgo. Često sam čuo jaukanje, iako mene nisu tukli, osim udaranja kada me iznose vani, onda te neko ko naiđe šutne nogom i prijeti. Moj zet je bio toliko prebijen, da kada sam ga vidio, četvorica su morali da ga nose – ispričao je Samouković.
On je podsjetio i da nje njegov otac bio zatvoren u „Silosu“, a sestra u drugom logoru u Konjicu.
Samouković je rekao da je u školi u Pazariću prisustvovao teškom prebijanju Srba koje su uradila dvojica mladića, od kojih je jednog poznavao.
– Jedan od njih je podigao bajonet na `papovci`, okrenuo se prema meni i rekao da će me zaklati. Ja sam već bio zažmurio, ali su se stražari odnekud pojavili. Stražari su puštali kojekakve ljude da tuku robijaše, pa su u jednom momenti, kao dolazili da nas spasu – rekao je Samouković.
Dušan Čović, koji je u „Silos“ doveden 29. maja 1992, a pušten 8. februara 1993. godine, ispričao je da su mu tamo slomili rebra i vilicu, te izbili sedam zuba.
Boško Tomić, izaslanik srpskog člana Predsjedništva BiH Milorada Dodika, rekao je da je dobro što i ove godine stvorena prilika da se posjeti ovo strašno mjesto, i da se svi zajedno prisjete na stradanje Srba u „Silosu“.
– Moramo stalno govoriti da su i Srbi bili žrtve, i da su ljudi koji su bili zatočeni u ovom logoru, prošli kroz strašne muke o kojim je teško i slušati, a kamo li ih doživjeti – naglasio je Tomić.
Iako su pravosudne institucije osudile određeni broj ljudi za zločine u „Silosu“, Tomić smatra da je potrebno da odgovaraju svi oni koji su doprinijeli da ovakav logor postoji, odnosno, da je potrebno tražiti i odgovornost političkog rukovodstva za postojanje ovakvog logora.
Gradonačelnik Istočnog Sarajeva LJubiša Ćosić naveo je da su logori tamna strana rata, još tamnija od ratnih sukoba.
– Činjenica da danas obilježavamo 26 godina od izlaska posljednjeg Srbina iz ovog logora, govori o karakteru ovog rata. Govori da nije bilo nikakve agresije, već da je vođen građanski rat, koji sva tri naroda mogu okarakterisati kao odbrambeni – rekao je Ćosić.
On je naglasio da se ovaj logor ne smije zaboraviti, te da je potrebno njegovati kulturu pamćenja.
– To moraju raditi sve tri strane, moramo pogledati jedni drugima u oči i otvoreno reći, osuditi i odreći se pojedinaca koji su u naše ime počinili zločine. To je jedini način i put ka istini, a bilo kakav vrsta umanjivanja žrtava je loš način i vodi ka novom sukobu – upozorio je Ćosić.
Predsjednik Saveza logoraša Republike Srpske Anđelko Nosović rekao je da je teško doći na stratište svog naroda, na mjesto gdje su ljudi ubijani, mučeni, izgladnjivani, a žene silovane.
– Mi danas moramo pomenuti te žrtve i sjetiti ih se. Znamo kako je u našoj duši i kako je to doživjeti i preživjeti. Ovdje su ljudi bili zatočeni samo zato što su Srbi. Ovdje su bila zatočena djeca, žene, čak i trudnice koje su bile silovane – naglasio je Nosović.
On je podsjetio da je neposredno nakon izlaska iz logora, 48 bivših logoraša preminulo.
Predsjednik udruženja Centar za društvena istraživanja, tranzicijsku pravdu i demokratiju „Istina i pravda“ Istočno Sarajevo Dušan Šehovac rekao je da su danas prisutni i predstavnici logoraša i iz Federacije BiH, Srbije i Hrvatske.
– Ovo je velika stvar. Ovo je početak, jer žrtve trebaju razgovarati sa žrtvama, bez posrednika i tragati za istinom. Dosta nam je jednostranih priča – naveo je Šehovac.
Član Centra za nenasilnu akciju Amer Delić istakao je da je današnje obilježavanje posebna prilika da se razbiju začaurene običaji da se na komemoracije dolazi samo sunarodnicima.
– Meni je čast što sam u prilici da odam počast žrtvama i da mogu njihovim porodicama izraziti saučešće i žal zašto se sve ovo dogodilo. Mislim da na ovaj način možemo poslati jednu novu sliku, da možemo jednu druge poštovati, uvažavati i solidarisati se na datume koji su teški za naše zajednice. Mi nemamo vremena za svađu, treba nam društvo koje može da obezbijedi prosperitet svima – rekao je Delić.
Današnjem obilježavanju 26 godina od raspuštanja zloglasnog logora „Silos“ prisustvovao je i general Milan Torbica.
Ovaj zloglasni logor za Srbe u Tarčinu ostaće upamćen kao jedan od 126 kazamata na području ratnog Sarajeva, u kojem je više od 600 srpskih civila prošlo kroz najstrašnije torture, fizička i psihička zlostavljanja, prebijanja i mučenja glađu, a 24 ih nije preživjelo.
Većina logoraša koji su dočekali slobodu danas uglavnom živi u prekookeanskim zemljama, daleko od mjesta zločina i zloglasnog logora koji je zatvoren na Svetog Savu, 27. januara 1996. godine, i to dva mjeseca od parafiranja Dejtonskog mirovnog sporazuma i predviđenog roka za raspuštanje logora u BiH.
Ranija svjedočenja srpskih logoraša potvrđuju da je logor „Silos“, koji su muslimanske vlasti osnovale 11. maja 1992. godine u objektu u kojem se prije rata čuvala pšenica, imao sve elemente zloglasnog logora Aušvic iz Drugog svjetskog rata
