Preko noći je u središtu Sarajeva, a preko puta zgrade Predsjedništva BiH u, kako je neko nazva desant akciji, postavljen spomenik kralju Tvrtku.
Kako je nakon toga saopštila gradonačelnica ovog grada Benjamina Karić, ona je na ovaj način ispunila obećanje da će Sarajevo dobiti spomenik, kako je rekla, bosanskog kralja Tvrtka Prvog Kotromanića. Prema riječima člana Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH iz Republike Srpske Anđeline Ošap Gaćanović, radi se o klasičnoj i loše izrežiranoj pozorišnoj predstavi, koja publici, narodnim masama treba da pošalje jednu političku i ideološku poruku, a krajnji cilj je da se na jedan neprimjeren i prizeman način Srbima otme njihova kulturna baština i proglasi “bosanskom”.
GLAS: Kako je uopšte tekao taj “proces” kod podizanja spomenika kralju Tvrtku?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Nažalost, sve je od samog početka bilo naopako. Od traženja dozvola za njegovo postavljanje, do samog teksta koji je trebalo da bude napisan na njemu. Napomenula bih da je grad Sarajevo zaštićen odlukom ove komisije. Želio se zaštititi urbani i istorijski pejzaž ovog grada. Tim aktom je zahvaćen jedan širi gradski prostor i svako ko nešto planira graditi ili postavljati za to mora tražiti dozvolu i od Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika. Prošle godine, negdje u junu, došao je zahtjev da se kod zgrade Predsjedništva BiH postavi ova statua. Smatrala sam da to nije moguće na tom prostoru, ali i da je neprimjereno da na njemu piše o nekakvoj “tisućljetnjoj bosanskoj državnosti”. Ukazivala sam tada da se radi o pogrešnoj interpretaciji istorijskih činjenica. Ukazivala sam da se na ovaj način šalje jedna lažna poruka građanima o kralju Tvrtku te da ovo predstavlja klasično otimanje kulturne baštine jednog naroda, kome on u stvari pripada. Isticala sam da je to nedopustivo, neprimjereno, ali i nezakonito i protivno svim principima zaštite kulturnog nasljeđa i međunarodnim konvencijama. Čelni ljudi Sarajeva, ali i neki članovi komisije, prešli su preko svega i postavili ovaj spomenik. Postavila bih pitanje – koga slavi ova statua, bana Tvrtka ili Stefana Tvrtka Prvog Kotromanića, kralja Srba, Bosne, Primorja i zapadnih strana. Da je bosanski kralj, kako tvrde neki, nikako ne stoji, o čemu govore mnogobrojni istorijski izvori. Tvrditi da je Tvrtko bosanski kralj klasično je izvrtanje istorijskih činjenica.
GLAS: Ako sam Vas dobro razumio, nikada nije data saglasnost za postavljanje ovog spomenika?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Tačno tako, iako su vršeni mnogobrojni pritisci na komisiju preko raznih udruženja građana. Onda su počeli da me preko pojedinih federalnih medija prozivaju kako ja, eto, nešto navodno opstruišem. To naravno da nije tačno. Kao šta sam već rekla, nije se radilo o normalnom zakonskom procesu, nego o nečemu što se u srži kosi sa svim principima zaštite kulture pa i one nematerijalne. Treba naglasiti da je BiH potpisnica mnogobrojnih međunarodnih multilateralnih ugovora i sporazuma koji se odnose na zaštitu materijalnog i nematerijalnog nasljeđa svih naroda koji žive na ovim prostorima. Pojedinci su sve to ignorisali, što predstavlja nezakonito i neustavno djelovanje. Stoga mogu slobodno reći da ovo nije ništa drugo do jedna pozorišna predstava za šire narodne mase. Nažalost, u tu priču, predstavu, aktivno se i nezakonito uključio i bošnjački član ove komisije.
Ono što je takođe indikativno jeste to da se postavljenje ovog spomenika odigralo pod okriljem noći. I to mnogo govori. Tom prilikom saopšteno je kako se navodno radi o privremenom zauzimanju javne površine, kao da se radi o opštinskoj dozvoli za recimo one koji prodaju kokice ili za postavljanje cirkuskog šatora.
GLAS: Stiče se utisak da se nekima u Sarajevu žurilo da ovaj spomenik postave na dan potpisivanja Povelje Kulina bana, koju takođe svojataju bošnjački istoričari, navodeći kako je ona, kako kažu, svjedočanstvo o bosanskoj državnosti, odnosno rodni list države Bosne?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Sigurno. Ni oni nisu to krili. Vjerovatno su htjeli napraviti neku simboliku. Ali i u ovom slučaju sve je pogrešno predstavljeno pa se pitam šta je to sljedeće nakon Tvrtka, Povelje Kulina bana, Čajničkog jevanđelja, bogumilskih stećaka… Ne bi me začudilo da počnu i ikone da prisvajaju i svojataju i da njih proglase bosanskim.
GLAS: Ovi pokušaji prisvajanja srpske kulturne baštine nisu od juče. Koji su prema Vašem mišljenju, da tako kažem, najneprimjereniji pokušaji otimanja?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Komisija bi trebalo da bude institucija koja štiti kulturno nasljeđe sva tri naroda u BiH. Ali ako vidimo sve odluke koje je ova komisija do sada donijela, može se jasno zaključiti da se preko nje institucionalno sprovodi jedan ideološki inženjering. Jedan od najeklatantnijih primjera – pokušaj proglašenja Čajničkog jevanđelja nekakvim rukopisom jeretičke bosanske crkve. Iako ovo jevanđelje pripada Srpskoj pravoslavnoj crkvi, 2013. godine je sprovedena jedna nezakonita akcija, čiji su glavni akteri bili upravo pojedini članovi komisije, koja zajedno sa nevladinim organizacijama ovaj rukopis proglašavaju jeretičkim. Iz tog procesa je u potpunosti isključena SPC. Na kraju je sročena jedna odluka u kojoj ni u jednom paragrafu, rečenici, ne stoji da je to srpski dokument, da je to nešto što pripada SPC. Ona je na kraju, iako nikad na zakonit način nije usvojena, objavljena u “Službenom glasniku”. I u ovom slučaju radi se o jednom bezobzirnom pokušaju identitetske krađe. Nije sporno da, gledano teritorijalno, ovo jevanđelje neko naziva bosanskim, ali istorijski, liturgijski i kulturno ono je srpsko, odnosno Srpske pravoslavne crkve. Nažalost, ovo nije jedini slučaj. Imamo i veliki problem u vezi sa stećcima. Donose se odluke u kojima se briše srednjovjekovna srpska istorija. Nedavno se pred komisijom pojavila odluka vezana za grupu stećaka u Nevesinju, u kojoj se “briše” da su oni bili dio nemanjićke države.
Briše se ime cara Dušana i Milutina. Kao i u prethodnom slučaju, ovi stećci se pokušavaju proglasiti jeretičkim. U pojedinim odlukama piše i kako su stećci pisani bosanskom ćirilicom, što, naravno, nije tačno. Slična situacija je i na Radimlju, gdje imamo jednu veoma važnu nekropolu koja pripada porodici Hrabren Miloradović, ktitorima srpskih pravoslavnih crkava. Mnogo je ovih negativnih primjera, a najnoviji je pokušaj da se nacionalnim spomenicima proglase i pojedini islamski vjerski objekti koji su izgrađeni nakon 2000. godine. Na ovaj način ponovo se degradira uloga komisije, ali i drugih objekata koji uistinu imaju svoju kulturnu vrijednost.
GLAS: Da li se onda može reći da su pojedinci iz Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika ovo tijelo pretvorili u političko-ideološko?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Komisija ima tri člana i sekretarijat, koji je stručna služba koja ima zadatak da pomaže članovima da obavljaju svoj posao. Ali, ovaj sekretarijat je od sebe napravio jedno autonomno tijelo koje djeluje samostalno i onda svojim mehanizmima nekim članovima omogućava da rade svašta, a druge limitira. Sve ovo je dovelo do mnogih štetnih procesa za nasljeđe srpskog naroda. To je ovu instituciju pretvorilo u instituciju koja predstavlja samo jedan narod, bošnjački, što se onda koristi za prekrajanje istorije. U tom pogledu bitno je naglasiti veoma jednu važnu stvar – rad ove komisije regulisan je Aneksom 8. Dejtonskog sporazuma. U članu 4 jasno piše da je njena nadležnost da rješava peticije o proglašenju dobara nacionalnim spomenicima na osnovu istorijskog, kulturnog, vjerskog i etničkog značaja dobara za neku vjersku zajednicu ili etničku grupu u BiH. Članom 6. je sve to samo potvrđeno, da nacionalni spomenici pripadaju onim kulturnim korpusima naroda koji žive u BiH. To znači da ne postoji jednonacionalna država BiH pa tako ni spomenici nisu, niti mogu biti jednonacionalni nego pripadaju narodima. Nasuprot tome pojedinci insistiraju na tome da su svi spomenici bosanskohercegovački, što je u suprotnosti sa pomenutim aneksom.
GLAS: Kako spriječiti sve ove pokušaje zloupotreba?
OŠAP GAĆANOVIĆ: Kao prvo, trebalo bi sprovesti nacionalnu zastupljenost svih naroda u ovoj komisiji, da se preslika etnički sastav BiH. To sada, nažalost, nije tako. Trenutno je zaposleno 30 ljudi, a 85 odsto su Bošnjaci. Imamo veoma mnogo i “ostalih” ali i Bošnjaka koji su mijenjali svoju nacionalnu pripadnost. Iako bi Srbima trebalo da pripadne 12 mjesta, samo je četiri zaposleno. Sve ovo nas je dovelo u situaciju da sve teže možemo zaštititi srpsku kulturnu baštinu, koja se sve više nalazi na udaru. Takođe, u Srpskoj je dva i po puta manje spomenika zaštićeno od onih u FBiH. Biće vam sve jasno i ako vam kažem da na prostorima Republike Srpske radi samo jedno lice iz ove komisije. I da ne zaboravim, još jednu izuzetno važnu stvar – sekretarijatom trenutno upravlja, rukovodi lice kom je još prije tri godine istekao mandat. Da rezimiram, sve ovo treba što prije promijeniti i vratiti rad ove komisije u zakonite i ustavne okvire. U čitavom ovom cirkusu u vezi sa Tvrtkom i podizanja spomenika u Sarajevu, mogli smo vidjeti i da jedan od članova direktno krši zakon i ponaša se mimo donesenih odluka, a na šta nas obavezuje poslovnik o radu.
GLAS: O kome se radi?
OŠAP GAĆANOVIĆ: U pitanju je Faruk Kapidžić. On čak izbjegava da usvaja zapisnike sa sjednica kako se ne bi sprovodili dogovoreni zaključci. U toku mog prethodnog predsjedavanja ovom komisijom, on je na svim sjednicama oborao dnevni red.
Slučaj “Brčko”
GLAS: U Brčkom smo imali i situaciju da se jednom srpskom zadužbinarskom objektu otme dosadašnji identitet i pretvori u nešto orijentalno. Šta se u međuvremenu desilo?
OŠAP GAĆANOVIĆ. I u ovom slučaju insistiram da se članovi komisije rukovode istorijskim činjenicama, a ne proizvoljnim. Iz dokumentarne građe do koje smo došli, jasno se vidi da se radi o objektu koji je zadužbina, i za srpski narod je od izuzetne važnosti. On se trenutno nalazi u posjedu SPC. Ali pojedinci iz komisije pokušavaju preko svega toga preći. Nastoje da ovaj objekat “preimenuju”, kako bi se izbrisalo ime zadužbinara. Neargumentovano insistiraju kako se navodno radi o nekakvom turskom konzulatu, iako taj objekat to nikada nije bio, već da se radilo o prvoj srpskoj čitaonici, vrtiću, školi. Bošnjački član komisije mi je u par navrata otvoreno poručio da će biti kako on kaže, iako on za te svoje tvrdnje nema mi naučno, ni istorijsko uporište.
