Minulu sedmicu, u kojoj je brat mog komše dobio sina i kao drugi normalni stanovnici Srpske i Federacije vodio ljubav (ne rat) da podigne natalitet i sačuva kakve-takve nade u ovdašnju budućnost, završio sam čitanjem nedjeljnog Pressa kojem bi se ‘ladno mogli dati radni naslovi: “BiH mortalitet”, dejtonski po(d)bačaj ili nemoguća država.
S tim u vezi, nema nikakve novinarske zavjere kada se piše da odlukom o ukidanju 9. januara Ustavni sud želi da ponizi RS kao jedan od važnih dijelova BiH, tj. pljune u tanjir iz kojeg svakodnevno jede.
Drugo, pošto je BiH protektorat sa prividnom suverenošću i demokratijom, onda bi se odgovornost za loše stvari u njoj suštinski više mogla fakturisati međunarodnoj zajednici i njihovim pionima nego ovdašnjim političkim paraderima.
Treće, nema nimalo konspiracije to što Srbi objektivno sumnjaju u iskrenost nedavno okupljenog bošnjačkog političkog i vjerskog vrha da osudi terorizam i radikalizam, odnosno isto ono mudžahedinstvo i binladenovštinu koju su prije 20 i kusur godina posadili u milu im BiH.
Četvrto, kakva je to slobodna država u kojoj bošnjački medijski fanatici zbog druženja sa Srbima napadaju i Mirsu Mrkalja, pobjednika prošlogodišnjeg svjetskog prvenstva u jedenju čvaraka u Prijedoru i uspijevaju da ga prisile da odustane od takmičenja..? Peto, ima li smisao dejtonski projekat nakon intervjua u nedjeljnom Pressu gdje se naglašava da u Srebrenici nije strijeljano ni upola od 8.000 ljudi kako se i dalje manipuliše u domaćoj i svjetskoj javnosti? Šesto, kako to da Tužilaštvo BiH po Kotor Varošu hapsi bivše pripadnike Vojske RS zbog ratnih zločina nad Hrvatima i muslimanima, a istovremeno se ne interesuje za pokolj 16 srpskih civila u tamošnjem selu Serdari?
Dakle, na osnovu kapi u moru problema iznijetih u jučerašnjem Pressu, među kojima je podvučen i nedostatak respiratora za novorođenčad (poslovični višak crnih limuzina i privilegija za strane okupatore, domaće političare i ine birokrate više niko ne spominje), zaključite sami kakvu budućnost imaju komšin sinovac sa početka ovog teksta i ostala djeca koja se sada rađaju u BiH. Ja da sam na njihovom mjestu dobro bih razmislio o tome da se vratim odakle sam izašao.
